Evropa i Zapadni Balkan: Proširenje na samrti

Autor/ica 👤Savić Jovanović 7.7.2019. u 11:36

Povezani članci

Ako se novi briselski vlastodršci budu ponašali kao ovi koji su sada na vlasti, onda će ovo područje ostati prirepak Evrope i igralište za vježbanje i odmjeravanje snaga i moći velikih igrača, kao što je, uostalom, to i do sada bio.

Piše: Savić Jovanović

Poslije izbora za Evropski parlament Zapadni Balkan se još više udaljio od Evrope, mada, istini za volju, ni prije joj nije bio nešto preblizu. Potvrdio je to i francuski predsjednik Emanuel Makron koji je na marginama samita evropskih lidera prije dva dana odlučno izjavio: „Biću beskompromisan i odbiću svako proširenje prije dubokih reformi našeg institucionalnog funkcionisanja“. Nije Makron jedini koji o ovom regionu misli na ovaj način. I drugi bi se rado otresli briga i nevolja koje se odavde emituju , ali bi to bio veliki rizik i po njih same i po Evropu u cjelini, pa otuda se igra neka vrsta klackalice posljednjih godina.

Dakle, politika proširenja Evropske Unije je vrlo bolesna, i „na samrti je“, kako je to slikovito kazala Aleksandra Štiglmajer iz Evropske inicijative za stabilnost. Kako tu politiku oživjeti i da li nova briselska administracija ima volje i snage da je oživi i Zapadni Balkan stavi pod svoj kišobran? Ako se novi briselski vlastodršci budu ponašali kao ovi koji su sada na vlasti, onda će ovo područje ostati prirepak Evrope i igralište za vježbanje i odmjeravanje snaga i moći velikih igrača, kao što je, uostalom, to i do sada bio. A, kako se to ponašala sadašnja briselska administracija? Tromo, bezidejno, često i neozbiljno. Na primjer, rijetko su se stavovi i izjave briselskih i evropskih zvaničnika međusobno podudarale, bile istovjetne, ili odražavale zajednički pristup prema Zapadnom Balkanu. Jedni su bili za regatu, drugi za pojedinačni prijem kandidata u EU. Prvobitni datum za proširenje bio je 2025. godine. ali, ubrzo on je postao „okvirni, indikativni, mogući, nemogući“, i ko zna koji još. Jedno su govorili kada dođu u posjetu ovom regionu, a sasvim drugo već sjutradan, kad se vrate u Brisel. Za jedne je Crna Gora bila lider u regionu po postignutim rezultatima i uspjesima, a za druge lider je bila Srbija, zavisno od toga da li su se izjave davale u Podgorici ili Beogradu. Prava šarada od izjava i stavova. Istina, donošene su neke strategije, rezolucije, deklaracije, zaključci, ali je to bilo više za jednokratnu upotrebu i pranje sopstvene savjesti, nego neki konkretni doprinos rješavanju određenih problema.

Ako, dakle, Evropa i SAD nemaju jasne stavove i politiku za Zapadni Balkan, što je nedavno konstatovano u raspravi Američkog kongresnog Odbora za spoljne poslove, zašto onda toliko ljutnje i nervoznog reagovanja na povećan uticaj Rusije, Kine, pa i Turske na ovaj region, kako ekonomski, tako i politički. Amerika i Evropa su prije 15-stak godina propustile priliku da uvedu red i pospreme Balkan. Mogle su, ali nijesu, i pored upozorenja predsjednika Evropske komisije Žan Klod Junkera da će, „ ako se EU ne otvori ka Balkanu izbiti rat kao devedesetih“. A, atmosfera u ovom regionu je takva da se samo čeka da „neka budala na Balkanu sve zapali“, kao što je Bizmark govorio oko 30 godina prije početka Velikog rata. A pošto tih budala na Balkanu ima previše, dovoljno je da samo jedna izazove varnicu. To,čak, predviđa i amerčka Nacionalna obavještajna agencija, koja konstatuje da bi Zapadni Balkan mogao biti „pod određenim rizikom od nasilja niskog nivoa i mogućeg otvorenog vojnog sukoba tokom 2019. godine“. Ti sukobi „niskog nivoa“ upravo odgovaraju najviše velikima, koji ih, najčešće, sami izazivaju, da bi se, poslije određenog haosa i meteža, pojavili kao pregovarači i miritelji između sukobljenih strana i koji se obračunavaju preko naših leđa. U tim situacijama veliki uvijek misle i na sebe: kako iz svega toga izvući neke benefite – političke, ekonomske ili neke druge. Upravo, za te velike Balkan predstavlja ogledni politički prostor u kojemu se ispoljavaju sve njihove nesuglasice, nedorečenosti i improvizacije, kako u međusobnim odnosima, tako i prema ovom prostoru. Pitanje je koliko će Balkan još biti predvorje evropske civilizacije, ili još gore, eksperimentalna politička radionica, prvenstveno, briselske birokratije.

Jasno je da Evropska Unija ne zna šta će sa Balkanom. Da ga primi u svoje redove natovariće na svoja pleća ogroman teret, da ga pusti niz vodu, brzo bi bila suočena sa haosom. Istini za volju treba biti pošten pa reći da se donekle mora razumjeti i Evropa, što se dinstancira od ovog prostora. Jer, Zapadni Balkan je težak bolesnik, zarobljen kriminalom, korupcijom i nacionalizmom. To su siromašna društva, na dnu Evrope po svakom kriterijumu, „od raka grlića materice do umrlih beba i nepismenih građana“, duhovito je primijetila poznata srpska istoričarka Dubravka Stojanović. Ovaj prostor, dakle, još nije postao stanište za napredne ideje, pametne i sposobne pojedince . Zbog toga mnogi bježe odavde, ili su već pobjegli. I treba bježati, po mogućnosti što dalje, kako nebi svakodnevno slušali sve jači eho ratnih truba, primitivna nadgornjavanja i optužbe međusobno posvađanih lokalnih elita. Evropa, dakle , hoće da se kloni naše prkosne sirotinje i našeg balkanskog prokletstva.