Evo Kapetana, pisaćemo novine!

Povezani članci

• Katanac ili u-turn
• Za dom
• Hrvatska, trčećim kora-kom nade-sno!
• Demokracija i sudstvo po HDZ-Plenkovićevoj mjeri
• MIGRANTI: Problem ili izazov
• “SJAJNA ZVIJEZDO IZNAD METKOVIĆA POZDRAVI NAM ANTU PAVELIĆA“

Fahrudin Kapetanovic u Redakciji lista “Naše novine” u Maglaju

Jesen je godine 1995, rat još traje, stotine i hiljade izbjeglica lutaju po šumama i gorama nekada Bosne ponosne; tragediji bosanskih naroda se ne nazire kraj… Proganinci iz Doboja i okoline su negdje oko Crnog vrha, sa svojom crnom sudbinom, nadomak Tešnja i Teslića. U grupi izbjeglica Reuf Mehmedagić, predsjednik Ratnog predsjedništva Doboja izmještenog na lokaciji oko Tešnja, ugleda Fahrudina Kapetanovića zvanog Kapetan, nekadašnjeg novinara Radio Doboja i ushićeno vikne: ”Evo Kapetana, pisaćemo novine”.

U jednom intervjuu poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma i prekida rata u Bosni i Hercegovini, Reuf Mehmedagić, nekadašnji profesor, rekao je da mu je tada prva briga bila smještaj izgnanih ljudi i obezbjeđenje hrane i vode i zatim da ga je ozarila mogućnost da se prave i pišu novine. Novine? – vjerovatno se tada mnogo ljudi s pravom zapitalo zar je izdavanje novina baš tako važno u moru teškoća izbjeglica koji nisu znali ni kuda dalje, ni kako se snaći u beznađu…’Novine nisu bile važnije nego problemi prognanika, ali su novine bile jedna od mogućnosti za ublažavanje muka stradalih ljudi”, rekao je tada Mehmedagić.

Mjesec–dva poslije povratka u Doboj, Fahrudin Kapetanović je počeo da pravi novine. Krenuo je kao i Bog – ispočetka i iz ništa. Praznih džepova, sa bezbroj snova. Ali, poslije rata to više nije bio jedan grad, nego podijeljen na četiri dijela i Redakcija će biti smještena u Tešnju. List će nazvati ”Dobojske novine” i nastaviti tradiciju predratnog ”Glasa komuna”. Redakcija? Jedna prazna soba i jedan čovjek. Poslije pet godina Redakcija seli u Maglaj. Opet jedna soba i jedan čovjek. Na zidu su slike Ernesta Če Gevare i Josipa Broza Tita. Faks i telefon redakciji, odnosno uredniku Fahrudinu Kapetanoviću poklanja Muharem Sejdic, hadžija, direktor preduzeća Koteks u Tešnju,.Tu su radni sto i stolica, poklon Mehmeda Mehinovića, načelnika općine Doboj Istok, pisaća mašina olimpija, dar majstora Bogdana Mišurića Mišure i mobitel, poklon Naske Cakaja iz Frankfurta… Novine izlaze mjesečno, sa novim imenom ”Naše novine”. Godine 2011. ”proslavljena” je i decenija i po izlaženja, stoti broj!

Savo Petrovic i Fahrudin Kapetanovic u maglajskoj Redakciji “Naših novina”

– Evo, trajemo punih petnaest godina uprkos mnogobrojnim teškoćama, rekao je u intervjuu za ”Oslobođenje” povodom jubileja ”Naših novina” urednik Fahro Kapetanović. Za novine piše dobojska raja, novinari, moji prijatelji, nekadašnja poznata pera bosanskohercegovačkog i jugoslovenskog novinarstva: Ferid Čehić, Senad Malohodžić, Dušan Paravac, Savo Petrović, Mirko Jeleč, Boško Jelić, Pavle Stanišić, Muharem Omerović, Nikola Rašić, zatim Miralem Begić i Muhamed Čabrić… Velika pomoć u izdavanju novina bio mi je i Rašid Muminagić, nekadašnji glumac, režiser i pisac dramskih tekstova Amaterskog pozorišta u Doboju. Teško je izdavati novine u ovo vrijeme, a pogotovu knjige. Danas gotovo niko ne čita knjige, čak ni đaci u školama. Ljudi su zaokupljeni borbom za opstanak. Ništa nije bolje stanje ni u elektronskim medijima. Obrađuju se ”svoje” teme i veličaju nacionalističke vođe. Ima izuzetaka, ali se mogu na prste izbrojati. Medijski prostor u Bosni i Hercegovini i na Balkanu je kaljuža puna krokodila. Gotovo više niko ne misli na čovjeka i njegovo dostojanstvo, požalio se tada Fahrudin Kapetanović.

Idejni pokretač i stalni glavni urednik ”Naših novina” već petnaest godina je Fahrudin Kapetanović Kapetan ili Faki; krenuo je grlom u jagode, ali je ipak uspio da se održi i izdaje novine kroz ovo smutno vrijeme kada nas političke stranke vode i zavode, udružuju, razdružuju i čine naš život sve težim, napisao je prije osam-devet godina Rašid Muminagić, zamjenik glavnog urednika lista. Divim se Kapetanu: napisati većinu tekstova, skupiti priloge dopisnika i fotografije, sve to pripremiti za štampu, prelamati, čekati da novine izađu i onda slati primjerke širom svijeta, mogao je samo zaljubljenik u novinarstvo.

”Naše novine” izlazile su još dvije godine i onda su ugašene. A za petnaest i više godina izdano je i nekoliko vrijednih knjiga: zbirke pjesama ”Crni kabare” i ”Mostovi Firisona” i roman ”Nema više, fajront” Ferida Čehića, reportaže i priče ”Čekaonica za snove” Mirka Jeleča, knjiga poezije i zapisa četvorice urednika i drugova iz predratnog ”Glasa komuna” – Rajka Skvarice, Kasima Derakovića, Ferida Čehića i Save Petrovića pod naslovom ”Kroz moje prste Bosna protiče”. U ljeto 2016. godine izašla je knjiga ”Ljudi s tri rijeke” Ferida Čehića, posljednja knjiga ispod šinjela ‘Naših novina” i Fahrudina Kapetanovića

Kruna rada dvojice urednika ”Naših novina” Fahrudina Kapetanovića i Rašida Muminagića bila je knjiga ”Doboj u dvadesetom stoljeću” na blizu hiljadu stranica! Ta obimna monografija o Doboju teška je dva kilograma i ima šest stotina fotografija. Dva Don Kihota su zamišljali da će prolazeći kroz strahovite vjetrove i vjetrenjače ipak uspjeti da pripreme i štampaju i knjigu ”Šest vjekova Doboja” 2015. godine i da naprave reprint izdanje knjige ”Pisana riječ zavičaja” Kasima Derakovića. U Studiju GaMa u Tešnju, kompaniji Planjax u Bobarama kod pjesnika Hajre Planjca i Grafik komercu u Jelahu bili su voljni da pomognu štampanje ovih knjiga, a Kata i Ferid Mustafić obećali su da će sve to tehnički urediti, kao što su opremali i ”Naše novine”, bez naknade, naravno.

Pusti snovi. Presušili su izvori finansiranja, bolje rečeno Fahrudin i Rašid višu nisu imali snage da moljakaju za pomoć. Na kraju se i život se grubo poigrao sa njima. Napale su ih bolesti i srušile snove dvojice dobojskih sanjara…

Ugašene su ”Naše novine”, presahlo je izdavanje knjiga… Rašid Muminagić je umro 2012. godine, a Fahrudin Kapetanović je napustio ovaj svijet u ljeto prošle godine.

Umrla su dva čovjeka koji su svoje dvije posljednje decenije života uporno koračali kroz trnje vjerujući da će jednom stići i do zvijezda. Nisu zamišljali da će to biti zvijezde u nebeskim prostranstvima gdje sada počivaju, nego su se nadali da će možda još jednom zasijati jugoslovensko sunce. Kaže se da nada umire posljednja, i umrla je ne samo za Fahrudina i Rašida nego i za milione ljude na zapuštenom balkanskom podneblju.

Naslovna strana “Naših novina”

 Ova storija o listu ”Naše novine” sa tužnim krajem kao da je samo nastavak svega onog što je u novinarstvu i izdavaštvu nestalo u Doboju poslije dolaska demo(n)kratske vlasti na ove prostore. Poslije trideset godina izlaženja ugašen je regionalni list ”Glas komuna”, nakon jedne decenije prestao je da izlazi časopis ”Značenja”, izdavanje knjiga u gradu ili u četiri dijela nekadašnjeg grada sve je rjeđa pojava i kultura se našla negdje na slijepom kolosijeku. Zašto je to tužno? Zato što nam je kultura potrebna da ne bismo podivljali.

Sa ubistvom Jugoslavije usahlo je i umrlo vrijeme u kome smo živjeli kao ljudi i radovali se životu. Ukoliko se osvrnemo na dane i godine prije četiri ili pet decenija možemo biti ponosni i tužni. Ponosni, jer smo živjeli u miru, imali svoju kućicu i život bez stresa. Tužni, jer je sve to prohujalo. Danas živimo u vremenu zvijeri i više nema mjesta za ljude. Prate nas gomile laži i manipulacija o kojima nismo mogli ni sanjati. Državice na Balkanu su stalni izvor straha, nesigurnosti i neizvjesnosti. Već dvije i po decenije život u takozvanim državama nekadašnje Jugoslavije odvija se između sve žešćeg straha i sve manje nade. Ili, kao što reče Fahrudin Kapetanović: mi živimo u kaljuži punoj krokodila.