Europsko proljeće: Ljevičarska pobuna protiv elita ili nekoliko izdvojenih slučajeva?
Povezani članci
Profit je ono što pokreće svijet, profit investiran u razvoj koji stvara alate za proizvodnju koja osigurava materijalna dobra.
Sve je u poretku stvari dobro kada postoji ravnoteža između političkih i ekonomskih procesa, no kada se god dogodi disbalans dolazi do incidenata. Kako piše Livija Kardum u Sutonu stare Europe disbalans na račun ekonomije dogodio se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće te su se dogodila dva svjetska rata, a disbalans na račun politike kako piše američki analitičar Ralph Nader dogodio se diktaturom proletarijata koja je u pokušaju uvođenja društva bez profita diljem svijeta pobila stotinu milijuna ljudi.
Prijelaz iz 20. u 21. stoljeće donio je Smithovske eksperimente Miltona Friedmana koji su svojom popularnošću u krugovima krupnoga kapitala postali izrazito agresivni u “osvajanju” zemlje za zemljom. Nije nam to nepoznato. “Pusti neka teče” kapitalistički eksperiment nije bilježio gotovo nikakve uspjehe diljem svijeta, ideal kako je jedina funkcija države privatizirati jedan po jedan svoj atribut doživjela je fijasko prvo u Latinskoj Americi, od 2008. godine doživljava fijasko miješanjem država u tržište kapitala, a sada je već svima jasno kako je doživjela fijasko i na Balkanu.
Kriza zahvaća cijelu staru Europu, kako ekonomska, zbog lagodnoga života i stečenih prava stanovništva tako i demografska radi niskoga nataliteta. Tu su krizu najbolje iskoristile zemlje državnoga kapitalizma, visokog nataliteta koje su bile spremne raditi za znatno manje nadnice, kaže neki dan Mladen Vedriš na HRT-u. Ovdje je pala još jedna od zabluda friedmanovske ekonomije. Naime, kao da se zaboravilo kako su najbogatije države razvoj doživjele pomoću protekcija i dotacija, poput Velike Britanije, Nizozemske ili Njemačke.
U ovom širem kontekstu potrebno je promatrati tzv. Europsko proljeće. Pojam je u hrvatsko novinarstvo uvela Mirjana Rakić navodeći kako su na proteklim izborima koji su se u nedjelju održali u Francuskoj, Srbiji i Grčkoj zapravo na velika vrata vraćeni u politiku lijevi političari. No, je li tome baš tako?
U Francuskoj je ne baš iznenađujuće pobijedio Francois Hollande, predvodnik lijevoga bloka, u Grčkoj je iznenađenje izbora lijeva stranka Syriza dok je u Srbiji najveći rast doživjela SPS nekadašnjeg Miloševićeva glasnogovornika Ivice Dačića. Naizgled, ovi izbori su povezivi u smislu lijevog prosperiteta, no Hollande prema istraživanju Le Mondea nije izabran radi svoga programa nego kako bi se smijenio kontroverzni Sarkozy. U Grčkoj, kažu mi dobri poznavatelji situacije u toj zemlji, Syriza je samo deklarativno lijeva stranka, a Socijalistička partija Srbije na postizbornoj konferenciji za novinstvo simbolički je prezentirana Miloševićevim kadrovima.
Ono što je ipak u ovim svim izborima zajednički nazivnik jest velik broj glasova radikalno lijevih i desnih stranaka, u Francuskoj su to desničari Marie Le Pen, u Grčkoj nekoliko lijevih i desnih stranaka koje će doživjeti snažan rast na izglednim ponovljenim izborima, a u Srbiji je to nekoliko stranaka proizašlih iz SANU platforme. Nije to nikakva slučajnost kaže dr. Žarko Puhovski, jer kada su suočeni s egzistencijalnim pitanjima građani su skloni birati patetiku i jednostavna rješenja. Tako je uvijek kada ekonomska pitanja pretežu nad političkima.
Europska unija ako ništa drugo ima jednu pozitivnu tekovinu. Ona je kroz solidarnost bogatih sa siromašnim narodima donijela ideju mira i prosperiteta. Grčka prijetnja izlaskom iz Unije radi dugovima izazvanog srušenog standarda građana ne bi trebala biti problem EU jer ona će i bez zemalja tzv PIIGS-a preživjeti. Pravo je pitanje bi li Grčka koja je katastrofalnoj ekonomskoj i teritorijalnoj situaciji, zbog neriješenih odnosa s Turskom, Bugarskom i Makedonijom te neriješene granice na moru s Egiptom, uspjela preživjeti bez Unije?
Na kraju, umjesto proljeća u ovim izborima ipak treba tražiti jesen jer rast popularnosti nacionalističkih i radikalno lijevih stranaka do sada je uvijek donosio velike probleme i incidente. Želja pojedinih stranaka za remontom Europske unije mogla bi donijeti orkansko nevrijeme, jer ista je ipak kakav-takav jamac mira i stabilnosti na Starom kontinentu.