‘Europi ne treba ustaško kršćanstvo’

Povezani članci

• Boris Dežulović: Dvadeset pet godina Hrvati leže u induciranoj komi
• Esad Bajtal: RELIGIJA, FAŠIZAM I ANTIFAŠIZAM U BiH
• Bosna na sudbinskom raskrižju, kotao potpaljen
• Marinko Čulić: Tresla se “Oluja”, rodio se “Bljesak”
• Tomislav Jakić: POKER S PUTINOM
• ČAROBNI VODENI SVIJET NADOMAK ZAGREBA

Slavoj Žižek opet je u Zagrebu. Ljubimac domaće kulturne ljevice i alternative, heroj brucoša Filozofskog fakulteta i, last but not least, svjetski utjecajan i poznat filozof, Žižek je sinoć u do kraja – i preko toga – ispunjenom kinu Europa još jednom šarmirao i oduševio publiku, usput joj ponudivši i dosta hrane za razmišljanje.

Njegovo izlaganje imalo je duhovit naslov ‘Situacija ja katastrofalna, ali nije ozbiljna’, a u tonu vrlo ozbiljne duhovitosti Žižek je zaključio da mu se takvom čini trenutačna situacija u svijetu, koja ide prema katastrofi, ali se nitko zbog toga pretjerano ne uzrujava. U tom kontekstu ni ljevica se nije previše iskazala, jer kao da je sve zahvatilo ono psihološko stanje u kojem se zbog ozbiljnosti realnost jednostavno ne može prihvatiti.

No prije nego što se pozabavimo svim zabrinjavajućim stvarima koje je Žižek istaknuo u sat i pol izlaganja, vrijedi pobrojati široku selekciju njegovih referencija, koje svaki njegov istup i čine specifičnim, a vrlo često i vrlo zabavnima. Dakle, ovako: Naomi Klein i njezina knjiga ‘Doktrina šoka’, film ‘Ninočka’, vicevi iz Poljske i o lijenim Crnogorcima, britanska socijalna drama ‘Brassed Off’ (iz 1996. ‘dok je Ewan McGregor još glumio likove iz radničke klase, dakle prije ‘Ratova zvijezda’, napomenuo je Žižek), Irak i Libija, Francois Truffaut, novi trendovi u operacijama penisa, Albanci i Srbi, Steve Jobs, Althusser (naravno!), James Bond i Dan Brown, Wikileaks, oskarovski ‘Kraljev govor’ i Alain Badiou. Na prvi pogled nespojiv niz asocijacija, koje Žižek s lakoćom i nevjerojatnom logikom spaja u veliku narativnu cjelinu o svijetu u kojem živimo te pravom odgovoru ljevice na njegove probleme.

U tom smislu najupečatljivija je bila Žižekova obrana Europe od ekstremno desne pošasti, koja se kontinentom sve više širi. Slovenac je osudio mlitavost europske ljevice, koja je spremna priznati svaku svoju pogrešku i preuzeti odgovornost za sve te dopušta hranjenje antiimigrantske histerije, na kojoj desničari skupljaju glasove birača. Istaknuo je da se ljevica treba zapitati što je prava Europa te jasno reći da je ‘za Europu jedina prava opasnost ekstremna, seljačka desnica’. Europa je za Žižeka antirasizam i težnja socijalnoj pravdi, a ne treba se ni stidjeti pozitivnih tekovina kršćanstva. No kako je naglasio: ‘Europi ne treba ustaško kršćanstvo’, za što je dobio jedan od većih aplauza sinoć. Dakle, sve dok se zatvaramo u nacionalne torove i dok se tome još prilagođava jedna deklarativno univerzalna vjera, sami sebi dugoročno podmećemo nogu te se činimo manjima nego što bismo trebali biti.

Također, Žižek ističe da bi za njega kraj Europe bio bi kada bi se ovdašnje visoko obrazovanje pretvorilo samo u stroj za proizvodnju eksperata te je u tom smislu zagrebačka studentska blokada Filozofskog fakulteta bila prvi nagovještaj velikih studentskih prosvjeda diljem kontinenta, primjerice masovnih demonstracija u Velikoj Britaniji, na kojima su studenti napali i princa Charlesa i suprugu mu Camillu, uz prigodne uzvike ‘Off withe their heads!’.

Ljevica u takvoj situaciji treba prestati njegovati vlastiti mazohizam te zauzeti agresivniji stav, smatra Žižek. Potrebno je i ne upasti u zamku dominantne ideologije koja određuje što je navodno moguće, a što nemoguće, pa je tako nemoguće povećati državni budžet za obrazovanje za dva posto dok se stalno naglašava da nema kraja tehnološkom napretku. ‘Živimo u otvoreno ciničnim vremenima’, zaključuje Žižek, jer se suočavamo s povratkom u 19. stoljeće kroz stvaranje nove klase lumpenproletarijata, u kojem se radniku oduzima sva politička moć. U toj situaciji (katastrofalnoj, ali ne ozbiljnoj) često se mogu čuti i rečenice poput ‘Vrlo dobro znam, ali…’, koju Žižek smatra paradigmom jednog cijelog načina razmišljanja kojim se bježi od realnosti.

Zanimljiv primjer jest i zapadnjački odnos prema arapskim revolucijama, pa je tako pobuna u Libiji dobila sada centralno mjesto, NATO je intervenirao, a revolucija u Bahreinu potpuno se ignorirala, jer se nije uklopila u liberalni narativ o neizbježnosti humanitarnih intervencija. Zaključak je, kaže Žižek, jednostavan: kad velike sile vojno interveniraju, one to čine iz vlastitih interesa, a ne iz kakvih humanitarnih razloga, pa je svako raspravljanje o tome zapravo nasjedanje na prevaru.
No tu je i ideologija neoliberalizma, koji je ništa više nego mit, jer ga ni njegovi najveći i najmoćniji zagovaratelji ne prakticiraju. ‘Kapitalizam se danas legitimira ideologijom da je najveća opasnost za svijet brutalni kapitalizam’, istaknuo je Žižek još jedan paradoks našeg vremena.

Predavanje ‘Situacija je katastrofalna, ali nije ozbiljna’ neće biti zadnji nastup Slavoja Žižeka na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu, no za sada je svakako bio vrhunac međunarodne konferencije o novim emancipacijskim borbama. Jednostavno, Slavoj Žižek zna: pobuditi interes publike, (is)koristiti humor da dokaže poantu, paradoksima potaknuti na razmišljanje, uputiti da se ne treba plašiti akcije. Izazivajmo nerede!

t-portal