Europa se budi iz američkog sna

Izdvajamo

• Ako i ne znamo ciljeve američke politike, na svojoj europskoj koži osjećamo njihov efekt: Europa postaje sve slabija, ranjivija i ovisnija o Americi. Ako su geopolitički stratezi Uncle Sama to htjeli, bogami rade dobar posao. Kvarno, ali kvalitetno

Povezani članci

• Andrej Nikolaidis: Mi smo đeca podgorička, svima nam je mila…
• Krleža, pisac kojeg niko nije hteo
• ŠEHIDSKO PISMO BOSNI
• Utisak učinkovitosti
• Građansko i demokratsko društvo ili autokratski konzervativizam
• Gradinarka našeg bola

Foto: Reuters

Proizvodnjom lažne histerije o tobožnjim ruskim planovima za invaziju Europe, SAD je uspio usaditi strah i rusofobiju kod dobrog dijela Europljana, što ima negativne društvene, političke, ekonomske i sve druge moguće implikacije za naš kontinent

Piše: DAMIR PILIĆ

Ljudi širom Europe konačno progledavaju. Od Gibraltara do Urala, od Reykjavika do Istanbula sve više Europejaca shvaća tko im radi o glavi. Kako to biva u visokobudžetnim mafijaškim filmovima, krvnik je obično netko iz bliskog okruženja, u koga žrtva (Europa) ima puno povjerenje. Tako je i sada: glavna ugroza Europe nije Vladimir Vladimirovič Putin, nego onaj tko u Putina upire prstom, vičući “drž’te lopova”, e da se Vlasi ne dosjete – Sjedinjene Američke Države.

Ali Vlasi se polako dosjećaju. U tome im pomažu izbjeglice iz sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Gledajući te divovske rijeke unesrećenih ljudi, koje od građana Europe izvlače i ono najbolje i ono najgore – prijeteći da Europa odustane od svojih ključnih vrijednosti koje je čine najsocijalnijim i najprosvjetljenijim kontinentom – prosječan Europljanin mora se zapitati (i već se, srećom, počeo pitati: “Ama čekaj, kvragu, kako je sve ovo počelo? Tko je odgovoran za ovu biblijsku seobu naroda?”

I amaterski istražitelj, građanin Europe, počinje sebi postavljati daljnja pitanja. Tko je pokrenuo rat u Iraku 2003. godine, koji je doveo do pogibije milijun Iračana, a sve pod lažnom izlikom da irački diktator Saddam Husein posjeduje oružje za masovno uništavanje?

Tko je pokrenuo rat u Libiji 2011. i ubio njezinog vođu Muammara Gaddafija, nakon čije smrti Libija do dana današnjeg tone u plamenu i kaosu desetina lokalnih milicija i paravojnih snaga?

Tko je te iste 2011. pokrenuo rat u Siriji protiv Bashara al-Assada, sukob koji još traje bez svjetla na kraju tunela, i koji je dosad donio 200.000 mrtvih i deset milijuna izbjeglica i prognanika?

Tko je, dakle, srušio sekularne multietničke režime sjeverne Afrike i Bliskog istoka, u korist islamskih fašista, pred kojima milijuni ljudi danas bježe u Europu? Tko je arapskoj mladosti lažno obećavao da će im donijeti demokraciju i ljudska prava, a u realnosti im je donio samo “čemer, smrt i jad”? I tko, na kraju krajeva, upravo destabilizira Europu?

Ideološka i vojna šaka

I pita se tako naš amaterski istražitelj, građanin Europe, i vidi da svi odgovori vode na jedno te isto mjesto, koje se u današnjem svijetu zove “Zapad”, a pritom se najčešće misli na udarnu ideološku i vojnu šaku tog Zapada – Sjedinjene Američke Države.

Iako je razaranjem – prema našim standardima nedovoljno demokratskih, ali stabilnih – društava sjeverne Afrike i Bliskog istoka proizvela milijune izbjeglica čiji prvi valovi sada stižu u Europu, Amerika se ograđuje od posljedica tih društvenih katastrofa: najviši dužnosnici Sjedinjenih Država, uključujući i državnog tajnika Johna Kerryja, hladnokrvno izjavljuju da su spremni primiti tek nekoliko tisuća izbjeglica, a za godinu-dvije, ako Bog da, možda i svih sto tisuća (od početka rata u Siriji 2011. samo je 1500 Sirijaca dobilo dozvolu ulaska u SAD).

U međuvremenu, Amerika je poduzela još jedan kvaran vanjskopolitički posao čije posljedice izrazito štete našem kontinentu: pokušala nas je, i prilično u tome uspjela, zavaditi s majkom Rusijom. Proizvodnjom lažne histerije o tobožnjim ruskim planovima za invaziju Europe (tako slične histeriji o tobožnjem iračkom oružju za masovno uništenje), koja u praksi služi kao izlika za dovlačenje američke vojne opreme u Europu, SAD je uspio usaditi strah i rusofobiju kod dobrog dijela Europljana, što ima negativne društvene, političke, ekonomske i sve druge moguće implikacije za naš kontinent.

Ako je točno ono što tvrdi naš umjetnik Vlado Martek – da je Europa pola Amerika, a pola Dostojevski – onda stoji da su nas Sjedinjene Države pokušale odvojiti od naše duševnije polovine. To se zove zlostavljanje. Pravi Europljanin nikad se neće odreći Amerike, ali bogami neće ni Dostojevskog ni Rusije.

Ne možemo sa sigurnošću ustvrditi koji su ciljevi ovakvih američkih postupaka, ali itekako na svojoj europskoj koži osjećamo njihov efekt: Europa postaje sve slabija, ranjivija i ovisnija o Americi. Ako su geopolitički stratezi Uncle Sama to htjeli, bogami rade dobar posao. Kvarno, ali kvalitetno.

Prozor u šareniji svijet

Desetljećima su građani Europe sa smiješkom i velikom zahvalnošću gledali preko Atlantika, na svog “mlađeg, ali jačeg brata”. Pamtili su Europljani – i nikada se to ne smije zaboraviti – veliku ulogu Sjedinjenih Država u Drugom svjetskom ratu, njihov dragocjeni doprinos u slamanju nacifašizma. Istina je da su žrtve Sovjetskog Saveza i Crvene armije u WW2 nemjerljive prema svima ostalima, istina je i da su Titovi partizani dali iznimno važan obol toj ključnoj pobjedi čovječanstva, ali svejedno se uvijek mora imati na umu da su Amerikanci časno uletjeli kada je Europi trebalo.

Pored te ratne zahvalnosti, desetljećima su građani Europe gledali na Ameriku kao na uspješan kulturološki i društveni eksperiment koji je plijenio svojim melting-potom i “otvorenošću za sve” (dobro, osim za komuniste), a naročito su američki filmovi i muzika za Europljane iza “željezne zavjese” predstavljali prozor u jedan mnogo šareniji svijet od onoga u kojem su živjeli.

I zato je prosječnom građaninu Europe danas teško gledati kako njegov “mlađi, ali jači brat” postaje karikatura svega što je nekad predstavljao i značio u slobodarskom smislu. O tome sve češće svjedoče i brojni komentari čitatelja na hrvatskim portalima, među kojima za potrebe ovog teksta izdvajamo sljedeći:

“Niti na kraj pameti mi prije neku godinu nije bilo da ću pisati nešto protiv USA. Koja to država ima ljepšu glazbu, rock, blues i da ne nabrajam puno drugih, pa filmovi, to je bila zemlja mojih snova. Kad bi svirala USA himna, osjećao sam se ponosno. Teška srca sam skužio da im je politika nešto drugo od običnog građanina Amerike ili neke rock zvijezde. Preko rock glazbe su amerikanizirali cijeli svijet, bar veći dio. Svijet bi bio dosadno mjesto za živjeti bez američke kulture. Nije bilo lako jednom amerikanofilu kao meni priznati da im je vanjska politika antieuropska i ekspanzionistička i da ju vode multinacionalne kompanije s kojima prosječan Amerikanac nema ništa.”

‘Putinovi plaćenici’

Odnosno, kako je to nekidan u Jutarnjem listu sažeo Miljenko Jergović: “Nakon totalnog moralnog bankrota Sjedinjenih Američkih Država, skoro sav moralni kapital zapadnog svijeta u njemačkim je rukama.”

A kad smo već kod Njemačke, sve je više znakova da progledavati počinje i kancelarka Angela Merkel, koja je ovog tjedna pozvala Sjedinjene Države da prihvate više izbjeglica i tražitelja azila. Vječna je šteta što nije progledala i ranije, kad je prekoatlantski brat začinjao svoj “demokratski pohod” na Bliski istok.

Zadnji će, čini se, progledati profesor Ivo Banac, slavni liberal i demokrat koji u Jutarnjem listu neumorno ispisuje potjernice za svima koji se drznu javno ukazati da Amerika više nije ono što je bila. Tko kritizira američki imperijalizam, taj je protiv demokracije, a vrlo vjerojatno je i Putinov plaćenik – tako otprilike izgleda ta binarna i bipolarna logika kojom se vodi ova široka liberalna i slobodarska duša. Pogledajte samo rečenicu kojom je profesor završio svoj nedavni tekst:

“Što se mene tiče, mi građani ‘kvazidržava’ možemo biti zadovoljni što smo s grbače skinuli velike i jake države vođene Sadamom, Asadom, Gadafijem i… (pa znate i sami!).”

Doista, teško je objasniti tu pustoš srca. Milijun mrtvih u Iraku, a naš profesor je zadovoljan što smo s grbače skinuli Saddama. Od zemlje u koju je hrlila raditi cijela Afrika i pola Europe (među njima i brojni građani Hrvatske), Libija je postala zemlja iz koje ljudi bježe od smrti, a našeg demokrata ugodne srsi prolaze što smo se riješili Gaddafija. Dvjesto tisuća mrtvih Sirijaca i pedeset puta toliko sirijskih izbjeglica i prognanika, a naš liberal prede od zadovoljstva što smo na putu da maknemo i Assada, bez obzira što bi tek tada u Siriji i na čitavom Bliskom istoku nastala prava klaonica.

Dragana drumom, Banac šumom

I džaba je, apsolutno džaba, podsjećati ljude kao što je Banac na riječi sirijske nevjeste, Hrvatice Dragane Shoukry – objavljene baš u Jutarnjem listu – koja ovih dana danonoćno stoji na braniku izbjegličkog vala u rodnom Tovarniku i sa suprugom, Sirijcem Nizarom, svojim znanjem arapskog pomaže izbjeglicama i MUP-u:

“Kao Hrvatica, prema Siriji sam imala predrasude dok nisam upoznala supruga, njegovu obitelj. Kad sam otišla tamo, i kad su me primili, Sirija mi je postala druga država. (…) Sirija je bila predivna, ljudi su živjeli normalno bez ikakvih problema, otvoreni prema strancima, miješane kulture, miješane vjere, prihvaćali su apsolutno sve i to što se dogodilo utjecaj je neke više sile…”

Ali što vrijedi to što priča Dragana Shoukry kad naš Banac znade da je Assad čisto zlo kojeg treba maknuti da bi ljudi u Siriji mogli “živjeti normalno bez ikakvih problema”: Dragana drumom, Banac šumom. Dirljivo je kako naš demokrat skrbi za američke interese (pitaj Boga zašto), ali je nešto manje dirljivo kako u svojoj liberalnoj duši ne uspijeva naći ni minimum sućuti za golemu ljudsku tragediju koju je prouzročila američka vanjska politika.

No, nije ni bitno da razni banci progledaju. Važno je da su progledavati počeli građani Europe.