Etičko čišćenje ili hrvatsko-hercegbosanska pravda

Povezani članci

• Primili smo još jednu vakcinu protiv zaraze koja se zove vlast
• Sergio Šotrić: Mi građani smo počeli čistiti smeće i korov ispred svojih vrata
• Logoraši Mostara poručuju: Neće proći podjela BiH
• Mostarski bataljon nekad i sad
• Snježana Kordić: Nacionalni identitet kao majčinska placenta
• Aljaf Bakhtyar: Lagumdžija je uništio ideju socijaldemokracije

foto: šg

Herceg-Bosna, koja postoji kao nevidljivi i paralelni sistem, je podružnica hrvatskoga HDZ-a. Otuda stvari u Herceg-Bosni imaju itekakve veze sa onim što se događa u nedosanjanoj matici. A to je desničarenje. U takvoj klimi je za očekivati da pozivatelji na nasilje, zbog kojih policija treba vanredne mjere da na manjinskom skupu ne bi pala mrtva glava, od novinara koji poziva na zdrav razum dobiju materijalnu odštetu.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Nakon što je satjerala nepoćudnu umjetnost u kut, da se ne bi naljutili muslimani (Karamarku trenutno podobna manjina), Hrvatska je odlučila da istu stvar napravi s nepoćudnim novinarstvom. Samo, ovaj put da se ne uvrijedi podobna većina. Ona desničarska.

Slobodna Dalmacija, prema presudi Županijskog suda u Splitu, treba da plati odštetu zbog teksta Borisa Dežulovića iz 2012., pod nazivom “Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji.”

Kako to obično biva, multibezobrazni Dežulović (multi zbog toga što je istovremeno četnik, islamofob, ustaša, soroševac, peder i šta sve ne) je povrijedio čast i ugled finih desničara na kojima savremena (ND)Hrvatska opstaje. Bezobraznik za to treba i da plati. Jer, poznato je valjda svima, svjedoče to obiteljski zakoni i masovne grobnice širom Balkana, desničarima je čast milija od svega na ovom svijetu. Dobro, možda nije baš od domovine ali nećemo sada ulaziti u sitničarenje.

Boris Dežulović ukratko je kriv jer je napisao sljedeću tvrdnju:

“Zaista, kolika točno ljudska gnjida moraš biti, i koliko ti pogani jezik mora biti zao da preko njega prevališ kako je Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog Gay Pridea u Splitu, jer su tisuće policajaca povučene iz potrage za nestalom djevojkom zbog osiguravanja parade na Rivi?” Osim toga je, po ocjeni suda, tužitelje izravno vrijeđao i u rečenici: “Za povijest hrvatskog gnjidoslovlja valja zapamtiti njihova ljudska imena: Stjepan Lozo, Guido Piasevoli, Tatjana Alajbeg, Joško Čelan, Miroslav Klarić, Gordan Sladoljev, Barbara Kovačić-Domančić, Željko Ostoja, Miroslav Lozina i Marko Džaja”

Problematična je, dakle, Dežulovićeva tvrdnja da su ljudi koji kapitaliziraju ubistvo jedne mlade djevojke u svrhu borbe protiv neke manjine – gnjide. Nije problematično to što navedeni ljudi rade. Zato je Dežulovićeva “krivica” zapravo – da se poslužimo terminologijom tobože oštećenih – časna. “Vrijeđati” čast desničara i rasista je najčasnije što jedan novinar može uraditi. Jer, posljedice njihove navale časti se, uče nas to devedesete, decenijama otkopavaju iz masovnih grobnica. Kamo sreće da je početkom devedesetih bilo više novinara koji su “vrijeđali” sve desne časti od Vardara do Triglava, umjesto što su “profesionalno” izvještavale o njihovim podvizima. Pri čemu treba napomenuti da desničari nazivanje stvari pravim imenom kvalificiraju kao vrijeđanje.

Postoji i jedno opće mjesto koje treba raskrinkati. A to je ono da se o odlukama sudova ne diskutuje. To bi tako trebalo biti u društvima u kojima se ne donose političke i desničarske presude. U onim drugim društvima, u koja na nesreću spadaju i bh. i hrvatsko, odluke suda utemeljene na političkim i rasnim pizdarijama je nužno propitivati.

Suštinski problem je u tome što, da stvari dignemo na ravan paradigme, cijelom bivšom Jugoslavijom vlada gnjidizam. U nedostaku znanstvene definicije ovog pojma (jer su akademci najčešće zauzeti cementiranjem naciona i borbom protiv manjina) ponuditi treba ono pragmatično. Šta bi dakle bio gnjidizam? Gnjidizam bi bio ono društveno stanje u kojem novinar, kada upozori na desničarsku prijetnju manjinama, bude osuđen. Pri tome, oni koji prijete manjinama budu obeštećeni jer im je povrijeđena čast. A mnogo je nezgodno kad se povrijedi čast ubij-zakolji-da-drugi-ne-postoji intelektualaca.

Na djelu je dakle sofisticirano etičko čišćenje, nastavak onog etničkog koje je imalo biti garant dugo sanjanih čistoće i jednoumlja. Uz etičko čišćenje hrvatskoga novinarstva ruku pod ruku ide i ono bh. Kako drugačije objasniti činjenicu da je Štefica Galić prvostepeno izgubila sporove protiv ljudi koji su je linčovali, čak i doslovno? I da je jedan od onih koje je Galićeva tužila, Ivan Šušnjar, dobio promaknuće u konzula u Čikagu? Situacija je još luđa kad se uzme u obzir sljedeće. Prema presudama, Dežulović nije iznio vrijednosni sud već je vrijeđao uglednike, takureć desnu inteligenciju. Desna je inteligencija, u slučaju poziva na linč Štefice Galić, davala samo vrijednosni sud pa nije ništa kriva. Ako neko kaže da se radi o dvije države, treba reći da se radi o zakonima koji imaju sličnu suštinu, da čuvaju sistem. Bitna je i još jedna stvar. Ona politička. Herceg-Bosna, koja postoji kao nevidljivi i paralelni sistem, je podružnica hrvatskoga HDZ-a. Otuda stvari u Herceg-Bosni imaju itekakve veze sa onim što se događa u nedosanjanoj matici. A to je desničarenje. U takvoj klimi je za očekivati da pozivatelji na nasilje, zbog kojih policija treba vanredne mjere da na manjinskom skupu ne bi pala mrtva glava, od novinara koji poziva na zdrav razum dobiju materijalnu odštetu.

I opet, stvar je i šireg karaktera. Sva društva u bivšoj Jugoslaviji zapala su u ovu matricu. Slučajevi Borisa Dežulovića i Štefice Galić su zrcalni slučajevi toga kako sistem, neki će reći, zloupotrebljava zakone. No, tu se ne radi ni o kakvoj zloupotrebi zakona. Svjedoče to sva suđenja u našim malim na(r)cisoidnim državicama. Radi se o prostoj činjenici da se prave loši zakoni koje će sudovi moći interpretirati kako im se ćefne. A sve kako bi se poredak čuvao. Zakonitost u doba fašizma.