ESSAY O „KORNORIMA“ – ili o brojanju „krvnih zrnaca“ i nakon 25 godina

Povezani članci

• NOĆNI LJUDI
• TANTE ZA KUKURIKU
• Sjećanje na ljudsku i intelektualnu gromadu Nijaza Durakovića
• Čović jaše Trojanskog konja
• Viktor Ivančić: Slobodna genocidna zona
• Đavo u školskoj klupi, Srbi u lancima

Usrdno se nadam da će, nekima, ipak doći „iz  guzice u glavu“, prije nego li nas sve ne zadesi taj sveopći i potpuni gubitak. A, po svemu sudeći, on nije daleko. Njegove se „trublje“ već čuju. Blizu, sasvim blizu.

Dok sam bio dječak, poput svih momčića iz moga susjedstva, bavio sam se pticama pjevicama. U Mostaru ih je Raja zvala „štiglićima“, a oni učeniji i „češljugarima“. Bilo ih je  različitih vrsta, različitih boja i različitog pjeva. Štiglići, farzelini, lugarini, kornori. Mostarski Dalmatinci su ih zvali i „gardelinima“, a Splićani, jednostavno, „tićima“. Znali su i različite melodije pjevati, kad bi bili raspoloženi, po čemu su i bili prepoznatljivi. Obično su, oni najbolji, znali oko dvanaest melodija, a  pjevali su ih samo mužjaci, dok su ženke, koje smo nazivali „forkama“,  tek pomalo „cijukale“. I služile su samo za održanje vrste. Za ptičje pjevanje, u Mostaru bio je izmišljen i novi glagol -„veršati“.  „Frrrrrr-ćććććć“, kao da ih i danas čujem.

– „Čuješ li što mu štiglić fino verša“- govorili su prolazeći pored balkona na kojem se nalazio kavez sa dobrim pjevačem. I zastali bi, slušati ga.

Po danu smo ih držali u kavezima na balkonima, a uvečer smo kaveze unosili u kuću, prekrivali ih tamnim majicama, ili crnim krpama,  kako pticama ne bi smetala svjetlost da bi mogle spavati. Stavljali smo im, između dviju žica kaveza i kocku šećera, za „oštrenje“ kljuna, a netko, kad bi se vratio s ljetovanja po Dalmaciji i komadić „broda“ od sipe. U neko lijepo majsko/svibanjsko sunčano nedjeljno jutro, kada bi se opojnim mirisom javljale lipe, čitavim dvorištem razlijegala bi se sa balkona orkestrirana pjesma svih naših ptica. Domaćih, iz vlastitog ulova. Neki rijetki,  uglavnom stariji, imali bi i po nekog kanarinca. Kupovnog. Ipak, najveću vrijednost u tom mostarskom ptičjem-pjevačkom svijetu predstavljali su „kornori“. Oni su bili mješanci. “Baštardi“, što bi neki rekli. Znali su 13 melodija, jednu više od svih drugih.  Imali su tri crne točke na glavi, poviše očiju, na onom crvenom dijelu paperja. Imao sam jednog takvoga, sjajnog pjevača, pa bi kod mene, na balkon, donosili i drugi svoje „štigliće“, jednom čak i  iz Slovenije, da bi njihovi naučili tu trinaestu melodiju. Najbolje smo „kornore“ lovili „na Miljevini“- pored Rudnika i na Karašebešu – iza Fabrike duhana.

Pjev „kornora“ bio je jak, zvonak i melodičan, pa ga se prepoznavalo nadaleko. U njemu se izmjenjivalo melodiozno cvrkutanje sa glasnim završni ćurlikom, s kojim bi ptica izvodila i mimiku pomicanja tijela lijevo-desno, baš kao što to rade i vrhunski operni pjevači, na svojim nastupima. Čudo od ptice. A zbog čega su, upravo ti baštardi -„kornori“ bili najtraženiji? Pa zato što su „muški mladunci nasljeđivali najbolje dijelove pjesme obaju roditelja“, kako to piše u enciklopedijama.

Kada je 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća počinjala industrijalizacija Grada i kada se grad počeo širiti prema sjeverozapadu i jugoistoku, kada su građeni Zgoni, Centar II i Opine, poremetila su se njihova prirodna staništa i više ih nismo nalazili tamo gdje su ranije obitavali. Ne znam ima li ih više danas.

Među ptičjim svijetom mješanci su bili najviše voljeni „tići“ iz rečenih razloga.

Među ljudskom svijetom, nažalost, mješance ne vole, iz istih razloga… jer su i njihovi „muški mladunci nasljeđivali ono najbolje od obaju roditelja“. I upravo zbog toga, danas, oni nisu nigdje dobrodošli, jer znaju onu „jednu melodiju više“. A protiv prirode se ne može.

Zašto ovo pišem, baš danas?

Pa stoga što u ljudskom svijetu, danas, na ovim prostorima, nije dobro biti „baštard“. Ni u BiH, ni u Hrvatskoj, a niti u Srbiji. Broje im krvna zrnca, nazivaju ih pogrdnim imenima, jedni im govore „nisi naš-nego njihov“, a i oni  drugi, opet, „nisi naš-nego njihov“. I ispada, na kraju, da nisu „ničiji“, već samo svoji. Nije dobro, danas, ni znati „pjevati“ (bez dirigenta), a nekmoli znati još i jednu „melodiju više“.

–“Jedino zajedničko Hrvatima i Muslimanima u Mostaru, jest da mrze miješane brakove, jer ih i jedni i drugi smatraju izdajnicima”, rekao je Nino Zelenika, jedan mladi  Mostarac, kojemu je otac Hrvat, a mati Bošnjakinja, u razgovoru za jedan portal,  prije par godina. “Mi koji živimo u mješovitim obiteljima možemo samo u sredinu, a u sredini je rijeka”, izjavio je Nino, gorko se smijući aluziji na rijeku Neretvu koja protječe gradom razdvajajući Muslimane/ Bošnjake na istoku od Katolika/Hrvata na zapadu Grada.“

A ako se malo prisjetimo, Mostar je, kao najveći grad na jugu Bosne i Hercegovine, prije ratova u njemu, bio poznat po svojoj multietničnosti i velikom broju mješovitih brakova. Taj, relativno visok stupanj etničke izmiješanosti  i nije bio iznenađujući, s obzirom na zemljopisni položaj Mostara, koji je podignut  na raskrižju regija nastanjenih Muslimanima/Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, u kojem gradu su svi uvijek bili dobrodošli. Sličan položaj imao je  i Vukovar, gradić smješten uz samu granicu Hrvatske i Srbije, koji je, također, bio još jedna etnički uvelike izmiješana zajednica. Kao i Sarajevo, uostalom, još od samih njegovih početaka, kao glavnog trgovačkog, kulturnog i obrazovnog središta BiH. I zbog tog razloga su, čini mi se, i Sarajevo i Mostar i Vukovar, najviše i stradali u posljednjem ratu. A živjelo se ondje u zaista dobrim komšijskim relacijama „sve dok ih  jednako ne ubi  komšijsko i tuđinsko zlo, dok ih ne ubi voljeno Sarajevo…“. kako što napisa Miljenko Jergović o egzodusu sarajevskih Židova, u svojoj knjizi „Sarajevo, plan grada“.

U ovom zadnjem ratu u ovim gradovima najviše su stradavali mješoviti brakovi. Neki, jer nisu mogli izdržati prisile i prijetnje, neki jer su prihvaćali obećanja „čistokrvnih“, a što su „plaćali“ raspadom svojih „mješovitih“ obiteljskih veza i stvaranjem novih „čistokrvnih“. Neki su, pak, izginuli, ili su im bile pobijene čitave obitelji, dok su neki, opet, uvidjevši sve prijetnje i opasnosti za održanje vlastite obiteljske zajednice, još na samom početku, napuštali svoja gradska staništa i nastanjivali se po „trećim zemljama“.  A neki još uvijek tavore u „svojim“ gradovima, nadajući se boljem, a odbačeni, uglavnom, od vlastitih „stada“, jedva „krpeći kraj s krajem“. To im je „cijena ljubavi“.

Danas je, zaista, teško biti mješancem -„baštardom“ i u Mostaru i u Vukovaru i u Sarajevu.  Kao i svugdje, uostalom. Gotovo da je i „zabranjeno“. „Krivo se na to gleda“- govore upućeni.

A ako se vratimo u ne tako daleku povijest i istraživanja iz 1990. godine, može se vidjeti da su u Vukovaru tada živjele 23 etničke skupine i da je udio mješovitih brakova u ukupnom broju vjenčanih iznosio je 34%. I skladno se živjelo. U nešto kasnijim, poslijeratnim istraživanjima čak je, ondje,  97% Srba ustvrdilo da su imali bliske prijatelje među Hrvatima, dok je 84% Hrvata ustvrdilo da je imalo bliske prijatelje među Srbima. U Mostaru su, prema sličnim istraživanjima, živjele 22 različite etničke skupine, a mješovitih brakova je bilo oko 30%. Mostar su, u etničkom pogledu, smatrali jednim od najtolerantnijih gradova u bivšoj državi, u kojoj je prema statistikama, od 1945. do 1991. godine sklopljeno preko 800.000 mješovitih brakova u kojima je rođeno blizu sedam milijuna djece. Izgleda da je sve to smetalo „gospodarima povijesti“, pa je sve to trebalo razrušiti. “Razvaliti“- što bi rekli Mostarci.

Zašto je ondje danas sasvim druga priča? Ne znam za druge, ali što se Mostara tiče, dva su razloga.

Prvi je što su Mostarci bili desetljećima odgajani u ozračju u kojem je ljubav bila temelj i smisao života, pa tako, ujedno, i smisao vjere, mira, poštovanja i svekolikog dobrog komšijskog ponašanja, do kojega se držalo. Mostarci su znali da je za uspješan i kvalitetan ovaj „kratak život pod kapom nebeskom“ potrebno tek pet elementarnih pretpostavki: ljubav, međusobno razumijevanje i poštivanje, povjerenje, mir i rad. Znali su da samo brak ostvaren u ljubavi može potrajati, da se djeci rođenoj iz ljubavi u skladnom braku, može osigurati dobar odgoj, kvalitetno obrazovanje (i završavanje škola), dobri roditeljski savjeti  (uz dobar-pravi rajinski odgoj) e da bi postali dobri stručnjaci u svom pozivu, vrijedne i cijenjene osobe u svojem okruženju. U Mostaru se, od kad pamtim, nikada nisu birali prijatelji i ljubavi  ni po nacionalnom, niti po vjerskom „ključu“, već samo po onom ljudskom. Za nacionalnost i vjeru nikada nismo nikoga pitali, niti su nam one bile važne. Odgajani smo  i u kući, i u školi i među rajom, po onim biblijskim „uputama“, da treba „ljubiti bližnjega svoga, kao samoga sebe“, i da „što ne želiš da ti netko učini, ne čini ni ti njemu“.

                Drugi je, pak, razlog  bio što se u  ondašnjem Mostaru dobro znala i prihvaćala praksa (naravno, nakon Drugog svjetskog rata) da svako ljudsko biće ima slobodu zasnivanja braka (ženidbe, ili udaje) sa odabranom osobom, koja im, po svim njihovom promišljanju, vlastitoj kategorizaciji i karakteru odgovara, i kad se na to oboje, slobodnom voljom, odluče. Bez ikakve prisile i ičijeg uplitanja sa strane. Na vlastitu odgovornost. I takvi brakovi bi trajali ili se prekidali, sukladno kvaliteti međusobnih odnosa oženjenih osoba i njihovih karaktera. Kako bi se kome „potrefilo“, bilo u mješovitim ili jednonacionalnim bračnim zajednicama. Sama vjenčanja su se održavala u općinskim Matičnim uredima, a oni koji su to željeli, i uz standardne vjerske obrede svake od vjerskih zajednica. Znam mnoge i bio sam im svjedokom. U takvome Mostaru smo se i moji prijatelji – moja raja, a i ja osobno, oženili iz ljubavi, za svoje odabranice, a ne stoga što smo „morali“, ili što nas je netko na to natjerao. Sve drugo, za Mostarce koje ja poznajem, značio bi nešto neobično i sasvim strano. Danas nekima roditelji određuju za koga će se oženiti/udati, nekima se, čak i „kupuju“ životni odabranici, kao što je to bilo u doba „rodovske zajednice“. Neki se, danas, žene/udaju u „kasnim“ godinama, a neki se, uopće i ne žene/udaju. U takvim ozračjima sklopljeni brakovi, najčešće, ne traju dugo, a njihova djeca bivaju „razapeta“ između obaju roditelja, osuđena tek samo na „viđanje“, a ne i na življenje s njima, bez prave topline obiteljskog doma, pa i bez kvalitetnog „kućnog odgoja“. Nerijetko i bez prave izobrazbe. Ja sam se oženio u svojoj 26. godini života, nakon što sam diplomirao, odslužio „vojni rok“ i zaposlio se, osobom koju sam volio i koja je voljela mene, sličnih karaktera ni od koga nagovarani. Taj brak traje već 45 godina, a naša dva sina odgojena su na način kakav je u Mostaru bio uobičajen. I „kućnim“ i „rajinskim“ odgojem.

To je tako. Sve drugo spadalo bi u red one poznate „Molbe ciganske“ koja veli:

„Ti si lijepa ciganska slobodo, ali kome si,

dođavola, ti potrebna. Ti lijepa, ali isto tako

i dosadna, k’o nevoljena, a vjerna žena“.

                Danas je, na žalost, sasvim drugo vrijeme. Vrijeme prepuno mržnje, podvala i podjela, slično onomu pred sam početak rata, makar da je svima jasno da “etnička netrpeljivost nije bila prethodnica rata, već njegova posljedica”, kako je izjavila psihologinja Dinka Čorkalo – Biruški sa Zagrebačkog sveučilišta te da nisu „i rat i stupanj razaranja  u Mostaru, Sarajevu i BiH odraz povijesne mržnje međusobno različitih balkanskih etničkih i vjerskih skupina“, kako su i domaći i međunarodni dužnosnici, ali i većina medija tada uvjeravali svijet. I sve nas na ovim prostorima.  Jer, to, naprosto nije bila istina, a tu tezu o stoljetnoj mržnji, demantiraju, upravo statistički podaci o Mostaru i Vukovaru, barem kad je riječ o mješovitim brakovima, kojih je u Vukovaru bilo, kako rekoh, 34%, a u Mostaru oko 30%.

Ratovi u Mostaru, 1992.-1995., kao i drugdje, učinili su svoje. Tako, od 176 sklopljenih brakova u Mostaru, 2.000. godine,  nije sklopljen niti jedan mješoviti brak (i pored toga što je od ukupnog broja stanovnika u Mostaru 48% Hrvata i 47% Muslimana/Bošnjaka); 2004. godine sklopljeno je 0,7%  brakova između Muslimana/Bošnjaka i Hrvata, a 2008. godine 1,6%. Naravno, nije na moranje, ali ipak se „kreće“. Ljubav čini svoje svim zabranama usuprot.
Vrijedno je spomenuti i jedan, istina rijedak, primjer iz 1996.  godine kada su se Husein Oručević (Musliman/Bošnjak)  i Tanja Miletić–Oručević (Hrvatica), vjenčali u podijeljenom Mostaru. On glumac, ona redateljica. Svatove su im, iz zapadnog dijela Grada u istočni, dovodili pripadnici UNPROFOR-a.
“Put koji smo odabrali nije bio jednostavan. Morali smo tražiti alternativna zaposlenja i stvarati alternativna mjesta na kojima ćemo se družiti”, rekao je tada  Husein Oručević, dok je njegova supruga, Tanja Miletić-Oručević, tada tvrdila da su „miješani brakovi tema o kojoj se javno ne govori u Mostaru, jer je takav brak destruktivan za politiku nacionalista koji su godinama na vlasti. Oni već gotovo dva desetljeća drže ljude u uvjerenju da je jedini način da prežive taj da se drže „svog stada“. Onaj tko uspijeva živjeti s nekim iz drugog stada, ruši njihov koncept“.

Takvo je stanje, uglavnom, i danas. Najvjerojatnije iz razloga  što su prijateljstvo, susjedstvo, generacijske veze, kumstvo, bračne i partnerske relacije, a koje su bile, desetljećima, primjeri dobrih i kvalitetnih socijalnih obrazaca na ovim prostorima,  pogotovo u Mostaru, sada na „klimavim nogama“, jer su oba mostarska rata, u znatnoj mjeri, pokidala te negdašnje veze, posebice one na etničkoj razini. I to ponajviše kod ljudi “tanjeg karaktera” i kod strašljivaca. I to se, podjelom grada, želi zadržati. Po svaku cijenu. A upravo to su, po mojem sudu i najtragičnije posljedice raspada bivše države i promjene poretka. Veličina tog poremećaja svakako je najteža u hrvatsko-srpskim i bošnjačko-srpskim odnosima, iako ni druge nacionalne zajednice nisu toga pošteđene, koliko god to vlasti i u BiH i u Hrvatskoj i u Srbiji ne željele javno priznati.  I zato se mrzi i „podgrijava“ mržnja. I što je najgore, tako se odgajaju i djeca. Mržnjom i ponižavanjem se, na koncu, uvijek najbolje obračunavalo s drugima i drukčijima. Čak i s najboljima. Da se ne bi vidjela razlika. Jer, „kiselo je grožđe“- rekla je lisica, kad ga nije mogla dobaviti. Ne dopušta se djeci ići u zajedničke škole, upravo iz razloga da se ne bi „miješali“, ili zaljubili, ili, ne daj Bože, oženili za one druge i drukčije. Prebrojavaju se krvna zrnca, izmišljaju uvrede, provociraju se i blate svi oni koji nisu čisti „etnos“ i koji ne pripadaju „stadu“, uključivši i one slobodoumne, a „čistokrvne“, koji ne žele biti dio stada, niti dopuštaju da budu vođeni  prema pravilima „ovnova predvodnika“. I prijeti im se. Naziva ih se svakakvim imenima, pa čak i „bezbojnima“, kako ih je, prvi „oslovio“, još 1994.,  islamski teolog Džemaludin Latić.

Ali na svu sreću, ti miješani, ti „baštardi“, ti „nečistokrvni“ i ti „bezbojni“, svojim znanjem, radom, mudrosti i spoznajom o vlastitim vrijednostima, ali i potrebom za davanjem svih svojih istinskih vrijednosti svekolikoj – zajedničkoj zajednici, još uvijek nekako „plivaju“, makar i „protiv struje“, boreći se protiv općeg zla, svim onima koji im broje „krvna zrnca“, usprkos. Samo zato jer,  „naslijedili su najbolje dijelove pjesme obaju roditelja“- kako bi znali reći oni koji se bave pticama i zato što, poput „kornora“, znaju onu jednu melodiju više“. Makar da je zadnji rat i njima promijenio ranija „staništa“.

Prisjetim se, ponekad, one pjesme: “Što bi dao da si na mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive?, koju napisa jedan „baštard“- genijalac, Goran Bregović. Ili, one što ju napisa jedan drugi „baštard“- još veći genijalac, zvani Arsen Dedić: „Gdje najviše smo dali, dobivali smo manje, al’ mislili smo – to je tek privremeno stanje.”  I sam sàm mislio da je to bilo tek privremeno stanje. Ali, nije bilo. Nažalost.

U iščekivanju sudbonosne odluke o zvaničnoj i konačnoj podjeli Mostara na „dva Grada“ (poput nekada Berlina, ili Beiruta), sa tendencijom širenja takvih podjela i na druge gradove u BiH, nisam siguran da se itko od naših „gospodara povijesti“ upitao što li će biti sa njegovim ljudima ako im se oduzme pravo na Grad? Što li će biti i sa „kornorima“? Ako se ta suluda nakana i ostvari, hoće li to biti početak i konačne disolucije BiH? Ili će to značiti tek početak opće „getoizacije“, poput one koja je bila planirana i zagovarana još 1992., a koju nismo dopustili, pa se zaratilo, i zbog koje je, ovih dana, jedan od njezinih glavnih zagovaratelja dobio kaznu od samo 40 godina zatvora (nema pravde?) I kojoj bi „strani“ trebali pripadati oni koji ne žele biti strpani u nacionalne „geto“-e? I hoće li za njih biti  mjesta u Mostaru i u BiH? I ako bude, dokle će ga biti? (A ima ih, znam ih mnogo i na jednoj i na drugoj strani Grada, a i diljem Bosne i Hercegovine). Poznajem dosta onih koji još znaju pjevati svih „trinaest melodija“, što nije njihova pogrješka, već njihovo bogatstvo, s obzirom da svaki od njih baštini najbolje nasljedne osobine oba roditelja. Što li bi se, u tom slučaju, moglo dogoditi s onima „čistokrvnima“? Od koga li bi oni mogli (na)učiti i tko će im znati (za)pjevati onu „trinaestu“ melodiju?  A, bez nje se neće moći u boljitak, već samo u zaostajanje. I to bez elementarnih prava i sloboda.

Ili  će, pak, voditi „svi njihovi putovi u sredinu“- kako reče Nino? Ili će se morati stvarati „alternativna mjesta na kojima će se družiti“- kako reče Husein? (Ako im „druženje“ bude uopće dopušteno, čak i danas, dvadeset i jednu godinu nakon prestanka zadnjih ratova).

Nigdje u demokratskom svijetu nisu i ne smiju biti „krvna zrnca“ kriterij za vrjednovanje ljudi, kao ni za „stvaranje“ novih gradova. Ima puno važnijih i značajnijih kriterija za njihovu prosudbu. Recimo: znanje, poštenje, istinoljubivost, sposobnost realizacije ideja, hrabrost, mudrost, iskrenost, odgovornost…I čovječnost. I čovjekoljubnost, naravno. Bez toga neće ići.

Sve drugo se zove fašizam. A njega, danas, ima na pretek. Na svakom koraku i u svakom obliku. Izgleda da smo uludo vjerovali da je, konačno, poražen one daleke 1945. Zar smo toliko slijepi da to ne vidimo?

A vrijeme prolazi.  Kao „početak i svršetak svega“, ali i kao svjedok –„da je svaki čovjek uvijek na gubitku“- kako zapisa Premudri.

Usrdno se nadam da će, nekima, ipak doći „iz  guzice u glavu“, prije nego li nas sve ne zadesi taj sveopći i potpuni gubitak. A, po svemu sudeći, on nije daleko. Njegove se „trublje“ već čuju. Blizu, sasvim blizu.