Esad Bajtal: Stare etno-klike u novom sluđivanju građana

Izdvajamo

• Ali, moralno i logički gledano – da li još negdje u demokratskom svijetu, presuđeni ratni zločinci, imaju pravo izlaska na izbore, i pri tom još, u drugoj, tuđoj zemlji, u kojoj krv njihovih dojučerašnjih masovnih zločina, još nije prestala da se puši. O tempora o mores!

Povezani članci

• Zatvorena biračka mjesta: Mostarci su nakon 12 godina izabrali lokalnu vlast
• Dresiranje čitatelja
• Marinko Čulić: Duh partizanstva
• CCI: “Zaustaviti zapošljavanje bez konkursa u javnom sektoru”
• Preporoditelj Veleža Feđa Dudić kod Muhameda Bikića: Uskoro će Velež opet igrati evropska takmičenja
• Grupa građana iz Banje Luke protestovala u Beogradu protiv Dodika i Škrbića

Sve dok, razdruženi etno-podanici, sistematski trovani besmislenom mržnjom, u odbranu svojih ljudskih prava, ne ustanu kao združeni građani, nema ovdje – ni demokratije, ni života, ni bolje budućnosti

Razgovor vodio: Veseljko Koprivica, Monitor, Br. 1444, 22.06.2018.

MONITOR: Šta se trenutno kuva u političkom bosanskom loncu?

Ništa novo. Dakle ništa što već nije viđeno!  Stari akteri, akteri političkog i životnog beznađa, igraju svoju prepoznatljivu politikantsko-prevarantsku etno igru. Igru sluđivanja gladnih i do gole kože opljačakanih građana Bosne i Hercegovine. Čine to kontinuirano još od devedesetih godina prošlog stoljeća, a posebno dinamiziraju i podgrijavaju u vrijeme prljavih predizbornih kampanja kao što je i ova koja se nemilosrdno zahuktava na najgori mogući način.

Ključ razumijevanja te trodecenijske etno-lagarije, krije se u ozakonjenom, legaliziranom kriminalu. Tačnije u sprezi politike i kriminala. Kriminalizirane politike i politiziranog kriminala. A sve se odvija pod zastavom b-h-s klero-etničke priče o tobožnjoj zaštiti ugroženih nacija i njihovih nacionalnih interesa.

Međutim, retorika je jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. A to znači sljedeće: u ravni stvarnih, praktičnih životnih odnosa i društvene raspodjele nacionalnog bogatstva, idejno tempirana priča o „nacionalnom interesu“ završava kao – interesni nacionalizam. Odnosno, ako to prevedemo u jezik zbilje i materijalne svakodnevnice, biti nacionalista je vrlo unosno zanimanje. Profesija bez škole i premca. Tačnije – krimi biznis, koji omogućuje enormno bogaćenje etno-nacionalista. Bogaćenje bez ikakvog truda, rada, znanja i odgovornosti.

Dakle, na sceni su etno-interesne grupe koje se lažno – i ponavljam – lažno, predstavljaju kao političke stranke čiji voždovi, i etno-klike oko njih, sistematskom pljačkom bh. građana pune vlastite džepove.

MONITOR: Šta je danas osnovni problem bh. društva?

To je, prije svega, odsustvo prava i pravne države, s jedne, i separatistčke, još uvijek žive, velikodržavne secesionističke s-h politike Beograda i Zagreba, s druge strane. Pod krinkom specijalnih odnosa, nekada sofisticirano, a sada već sasvim otvoreno, te politike rade na destabilizaciji i razbijanju Bosne i Hercegovine, opstruirajući njen put u EU i ulazak u NATO. Čine to preko svojih antibosanskih eksponenata u Banjaluci i Mostaru, i njihovih totalitarno organizovanih stranaka i partija. Uostalom, demokratski dio Crne Gore to sasvim dobro razumije iz vlastitog iskustva. Jer je i sama CG, izložena sličnim opstrukcijama i podmetanjima iznutra, koje je vođeno spolja, rukom regionalnih, destabilizirajućih, velikosrpskih, proruskih snaga. U sličnoj poziciji je i Makedonija. Taj dio iskustva nam je zajednički i njemu zahvaljujući, danas se sasvim dobro razumijemo.

MONITOR: Postoji li u BiH politička snaga na koju se može ozbiljno računati da od BiH može izgraditi modernu, demokratsku državu u kojoj će građani živjeti životom dostojnim čovjeka, a ne većinom preživljavati, dok istovremeno ima i stotinjak multimilonera?

Građani bi morali biti ta snaga, jer se radi o njima, njihovom životima i budućnosti njihove djece. Nažalost, snagom patološki ostrašćenih etno-medija i oni sami su podijeljeni i razdruženi po onim istim (klero- i etno-) šavovima, po kojima i politike koje ih predvode i tobože zastupaju. I sve dok, razdruženi etno-podanici, sistematski trovani besmislenom mržnjom, u odbranu svojih ljudskih prava, ne ustanu kao združeni građani, nema ovdje – ni demokratije, ni života, ni bolje budućnosti. A u bolje sutra, može ih povesti samo ona politička snaga, koja nađe način da ih uvjeri u vlastitu spremnost da pokrene proces društvene promjene u pravcu javnog, društvenog interesa, jasno se distancirajući od dosadašnjih etno-politika. Politika ubleha, laži, obmana i samoobmana.

Koliko je takva snaga realna danas, i kada će to biti, otvoreno je pitanje. Ogromna izborna apstinencija (40 do 60%), poratnih godina izraz je ogromnog nepovjerenja građana u ovdašnje politike. Ta činjenica, uz izbornji inžinjering, samo olakšava daljnje ostajanje i opstajanje na vlasti, upravo onima koji su nas surovo pljačkali i opljačakali, egzistencijalno, ljudski i moralno opustošili. Tim prije što, socijalno neosviještena, interesno razdrta (pseudo)ljevica (čast izuzecima), i sama kroz svoje milionere, tajkune i reketaše, ima prljave ruke zbog kojih joj najšira (građanska) javnost, sve manje i manje vjeruje.

MONITOR: Bakir Izetbegović je prije nekoliko dana izjavio da se za podizanje životnog standarda građana treba strpjeti još osam godina.  

Građani strpljivo trpe već skoro trideset godina. A, eto, Izetbegović im preporučuje još dodatnih osam. Pri tome, to predizborno tempirano obećanje žalosne utjehe, ne pruža nikakve garancije svog ostvarenja. Sve ostaje na fonu onoga što građani prepoznaju kao još jednu riječ bez pokrića. Kako će se postaviti prema njoj, vidjećemo. Za konačni odgovor ostaje da čekamo oktobar i izborne rezultate. Iskustveno gledajući, nema velike nade za promjene, pa samim tim ni za, strpljenjem preporučeni bolji standard gladnih građana.

MONITOR: Sanja li i dalje Milorad Dodik ujedinjenje Republike Srpske i Srbije?

On sanja šta sanja. I ima pravo da sanja.

Ali, realno pitanje je, koliko su, na grbaču privredno i ekonomski propale Srbije, dobro došle nove stotine hiljada nezaposlenih, gladnih, golih i bosih Dodikovih etno-podanika. Upravo zato, svo svoje apsolutističko politikantstvo, koje režimski provodi diljem manjeg bh. entiteta, Dodik je sveo na fantazije i referendume o otcjepljenju i ujedinjenu. Na, baš kao Miloševoć nekad, svađe i konflikte sa svim i svakim. Zaratio je sa „celim svetom“. Evo nekoliko primjera te vrste.

Evropski socijaldemokrati izbacili su njega i njegovu stranku iz svojih redova. Američka administracija drži ga na zloglasnoj crnoj listi. U zavadi je sa entitetskim reformskim snagama (SzP), sa NATO-om, sa OHR-om, sa EU, sa visokim predstavnikom. I konačno, sa vlastitim građanima koji jedini spas, od životnih nevolja i poniženja, u koje ih je doveo, nalaze u masovnim samoubistvima.

Sve po onoj poznatoj: „Bolje grob nego rob“.

Samo prošle godine, prema zvaničnom izvještaju njegove policije, u manjem entitetu, izvršeno je 207 samoubistava. Najčešći način izvršenja, kako piše „Glas srpske“ (18.06.2018.)  je vješanje (111) i upotreba vatrenog oružja (51). U pogledu spola počinioca, 74,9% su muškarci i 25,1% žene. Prema starosnoj strukturi, počinioci su u 73,4 odsto slučaja stariji od 50 godina.

Dakle, ubijaju se zreli, životno iskusni („stariji od 50 godina“), gladni, goli i bosi, egzistencijalno poraženi i poniženi ljudi, shvativši da pod Dodikovom vlašću nema nikakve nade ni spasa. Potpuno svjestan da ih, niti zna, niti može, izvuči iz živog blata propasti u koje ih je bacio, ostaju mu u samo himerička obećanja gornje vrste, i sistematska opstrukcija u svrhu opstrukcije disfunkcionalizacije državnih institucija. Nakon čega se, krajnje cinično i licemjerno, u stilu: „evo vidite da se ovdje ne može živjeti“, poziva upravo na probleme i nesporazume koje, sam, sistematski i smišljeno, izaziva, proizvodi i njeguje kao – način održavanja na vlasti.

MONITOR: Gotovo je. Čim se raspišu izbori tražit ćemo revitalizaciju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, rekao je nedavno Mario Karamtić, predsjednik HSS-a u BiH i izaslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Da. Ali, nije to rekao Karamatić. On je, kao Čovićev poslušnik, samo izgovorio ono što je trebao da izgovori. On sam nesposoban je, ne samo za smislenu, nego i za krajnje besmislenu rečenicu, poput ove koju navodite. Uostalom, izgovoriti tako nešto nakon svih haaških presuda o „udruženom zločinačkom poduhvatu“, u ime te Herceg-Bosne, veći je zločini i od  već osuđenog zločina.

To neskriveno, i opasno prizivanje krvave prošlosti na javnu i političku scenu BiH, ima samo jedan jedini cilj:  izbjeći priču o krajnje egzistencijalno poraznim rezultatima HDZ vladavine, sa čijih prostora građani hametice bježe širom bijelog svijeta, spašavajući se od politike čovića, karamatića i njima sličnih velikonacionalista. Kako, dakle, očekivati bilo kakvu smislenu politiku, od ljudi takvog mentalnog nereda u njihovim glavama.

MONITOR: Zbog čega su se Izetbegović i Erdogan tako zbližili?

Zbog istog onoga zbog čega se Dodik zbližio s Vučićem, a obojica s Putinom. Odnosno, i sa druge, idejno paralelne strane – Čović s Kolindom, i oboje, također uz  Vučića, s Putinom. Ovdje su u modi konformizam i strani mentori, koji svoje unutrašnje ili međunarodne geopolitičke račune (Rusija, Turska), sviđaju preko leđa balkanskih naroda i njihovih podanički poslušnih vazala. Ništa novo. Veliki Majstori nereda i beznađa, oduvijek su, ovdje, na Balkanu, najlakše nalazili svoje, podanike, kmetove, sluge i irgate. Poput ovih današnjih.

MONITOR: Kakve su Vaše procjene šta će BiH donijeti oktobarski  izbori?

Teško je, iskustveno gledajući, nadati se bilo čemu novom. Pa ipak, shodno nivou propasti, pljačke, politikantskog cinizma i prevara, kojima su bh. građani izloženi već skoro tri decenije, ništa nije nemoguće. Neozbiljno bi bilo spekulirati. Htijenje i želje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Sačekajmo, dakle, oktobar i izborne rezultate.

MONITOR: Može li medijska mašinerija nacionalnih partija i svakojako manipulisanje građanima zaustaviti pobjedu građanskih politika?

Ne radi se samo o medijskoj mašineriji, koja je, objektivno žestoka, ali, u principu,  nevažniji dio njihove izborne moći. Postoji nešto mnogo ozbiljnije i izborno rezultatski opasnije od njihovih etno-zaošijanih medija. Naime, godinama, javno, tragom logičke argumentacije, ukazujem i opominjem na sveprisutni izborni inžinjering i nevalidnost izbornih rezultata, u kontekstu sveopšte propasti produkovane etno-politikantaskom vladavinom b-h-s trojstva.

Ukratko, nije logično, da ljudi uporno biraju one koji ih lažu i upropaštavju do te mjere, da smo, danas, društvo sa najmanjom kupovnom moći u Evropi, a na indeksu korupcije i mita – prvi na planeti. I da s druge strane, svjedočimo enormnom, i usto, nezakonito stečenom bogatstvu etno-voždova i njihove svite.

Očemu se onda radi?

Odgovor, i potvrdu mojih sumnji, dobili smo nedavno, skupštinskim, javnim i izričitim odbijanjem HDZ-a i SNSD-a, da se, zarad valjanosti i objektivnosti izbornih rezultata, uvede elektronska kontrola izbornog glasanja.

Dakle, tu smo.

Ako je sve legalno, i ako je sve u redu, ako nema izbornih prevara, kako nas, uprkos kontinuiranim dokazima (kupovina glasova, desetine hiljada bačenih i nađenih izbornih listića … itd. itd.),, uporno ubjeđuju, čemu protivljenje elektonskoj kontroli? Upravo obrnuto: onaj ko se smatra povrijeđenim javnim rezervama i sumnjama u njegov izborni rezultat, sam bi trebao da traži upravo tu, elektronsku kontrolu. I da, konačno, baš njome, potvrdi stvarnost i istinitost vlastitog izbornog ponašanja i poštenja.

MONITOR: Na dosadašnjim izborima registrovan je veliki procenat apstinenata. Zašto ljudi neće da glasaju?

Najkraće, svojom apstinencijom, masovnim odbijanjem (40 do 60%), da dođu na izbornu utakmicu, svojim ostajanjem kod kuće, građani, sportskim jezikom govoreći, jasno poručuju da, na izbornom terenu, ne prepoznaju ni svoj tim ni svoje igrače. Nemaju za koga da navijaju, odnosno, glasaju. O tome bi ovdašnja ljevica (???), ako je ima, morala mnogo ozbiljnije da razmišlja nego što je to do sada činila.

MONITOR: Kako komentarišete odluku četiri člana CIK-a da mogu na opšte izbore u BiH izaći i Šešeljevi radikali?

To je pitanje za njih. Ali, moralno i logički gledano – da li još negdje u demokratskom svijetu, presuđeni ratni zločinci, imaju pravo izlaska na izbore, i pri tom još, u drugoj, tuđoj zemlji, u kojoj krv njihovih dojučerašnjih masovnih zločina, još nije prestala da se puši. O tempora o mores!

MONITOR:  Jednom ste rekli da je  akademska zajednica u BiH  u institucionalnom smislu antiintelektualna i konformistička. Je li takva i danas?

To najbolje zna ta zajednica. Činjenica je da joj kritička javnost i angažovana inteligencija, već godinama, prigovara upravo to o čemu me pitate. I da je šutnja te zajednice, njen jedini poznati odgovor. Ostavimo, dakle, našim čitaocima da sami, svako za sebe, donese logičan zaključak!

Mudrome dovoljno!