Esad Bajtal: Smrtonosni otrov govora mržnje u javnom prostoru

Izdvajamo

• Neodgovornost jednih i drugih, logikom manjeg otpora (misliti je naporno), porađa neodgovornost trećih, dakle onih koji svoju ličnu mržnju pretaču u naplavinu prizemne oholosti i verbalne nesputanosti, i inficirajući javni prostor izazivaju epidemijsku naplavinu uzajamne netrpeljivosti i bahtaosti. Na sceni je ludilo iracionalnog nadgovaranja i prizemnog nadmudrivanja, koje nikom ne donosi ništa dobro.

Povezani članci

• Hod u srednji vijek; laku noć, Hrvatska!
• Endehaizacija
• Komšić: Trebevićka žičara u funkciji na ljeto 2017. godine
• Povezivanje Srbije sa američkom populističkom desnicom
• Basara: Neko je smestio Zeki Rodžeru
• Radovanov Povik iz tamnice: kad ubica kaže da Vas boli…

Riječ je postala metak, a mržnja samorazumljivi povod simboličkih odstrela ideja i ljudi.

U Sarajevu je krajem proteklog mjeseca održan Okrugli sto na temu ‘Sadržaji na internetu koji podstiču na nasilje’. Konstruktivnu diskusiju na ovu temu organizovao je OSCE BiH u saradnji sa Vijećem za štampu i Ministarstvom sigurnosti BiH, a u okviru projekta ‘Podrška dijalogu za sprečavanje nasilnog ekstremizma u BiH’.

Skup je okupio predstavnike medija, civilnog društva i sigurnosnog sektora s ciljem da razgovaraju o daljnjem razvijanju adekvatnih preventivnih mjera za suprotstavljanje nasilnom ekstremizmu na internetu. Zanimljiva rasprava povukla je mnogo pitanja; od toga trebaju li urednici portala onemogućiti vidljivost komentara, gurnuti ih pod tepih i tako spriječiti širenje netrpeljivosti ili ih pak učiniti transparentnim pozivajući se na medij kao ‘filter’ tj. pokazatelj realnog stanja mentalnih aspiracija društva.

Ako su komentari vidljivi i ako ih iz udobnosti svog doma može anonimno napisati bilo ko – šta se dešava kada se takvi slučaji prijavljuju bezbjednosnim organima? Gdje je uopšte granica između slobode govora u demokratskom društvu i govora mržnje koji podstiče na terorizam? Koliko su građani informisani o tome da sam čin pisanja uvredljivih komentara podliježe kaznenom zakonu i predstavlja krivično djelo s ozbiljnim posljedicama?

Mnogo pitanja sa kojima BiH tek treba naučiti da se (iz)bori.

Prenosimo intervju sa dr. Esadom Bajtalom, objavljen na DEPO Portalu koji je također, uzeo učešće u ovoj raspravi.

Razgovor vodila: Maja RUČEVIĆ

Kakvo je Vaše mišljenje o govoru mržnje prisutnom u komentarima na online bh. medijima i društvenim mrežama? Smatrate li da, konkretno online mediji, trebaju ukinuti mogućnost komentarisanja čitalaca i da li bi se na taj način spriječio govor mržnje, ili pak dozvoliti njihovu vidljivost i ne gurati govor mržnje ‘pod tepih’ već ga načiniti transparentnim?

Činjenica da ta vrsta nepriličnog govora postaje tematski sve aktuelnija u kritičkom smislu, govori sama za sebe. Mogućnost komentarisanja nije sporna ukoliko ostaje u granicama argumentiranog i civiliziranog načina odnosa komentatora prema autoru. Problem nastaje kada anonimni, pseudonimom pokriveni pojedinci, dopuste sebi luksuz vrijeđanja, ni na čemu utemeljenog i mržnjom vođenog ataka na uredno potpisanog autora. Taj kukavičluk anonimnih, i usto nekompetentnih anonimusa, podsjeća me na rat u kome su, nezaštićeni građani na ulicama, u potrazi za vodom ili koricom hljeba, bili meta snajperskog odstrela kukavica skrivenih u rovovima na brdu.

Ako lična kultura „komentatora“ nije sposobna da obuzda njegov poriv za ispoljavanje mržnje, onda mora postojati uredničko pravo ili jasna zakonska granica kojom bi se ta vrsta govora sankcionisala u skladu sa civilizacijskim i ljudskim normama. U tom smislu, bolje je nečiju mizantropiju preventivno onemogućiti, nego naknadno ispravljati „krivu drinu“, nakon što je svoj smrtonosni otrov izlila u javni prostor. Odnosno, medicinski govoreći, bolje spriječiti nego liječiti.

Mnogi tvrde da je govor mržnje u bh. medijima, od devedesetih godina do danas, poprilično evoluirao i da je danas mnogo rašireniji nego u godinama neposredno nakon rata… Slažete li se sa ovim tvrdnjama?

To je više nego očigledno. Ostaje pitanje zašto je to tako? Racionalnijim pristupom toj činjenici, čini se mogućim odgovor koji ukazuje na to da, izvan čisto psihološke potrebe frustriranih i neizgrađenih ličnosti, takav jezik, u atmosferi etno-ideološki doziranih tenzija za potrebe dnevne politike, dolazi iz čisto pragmatske ravni.

Naime, može se čuti, da postoje čitavi dobro plaćeni etno-stranački timovi (portali) i pojedinci koji jeftinim blaćenjem ljudi odrađuju svoje obaveze prema gazdama. Nnjima se spontano, zatvarajući i umnožavajući koncentrične krugove mrziteljskog besmisla, pridružuju slobodni strijelci,  kao psihopatološki motivisani pojedinci.

U kojoj mjeri komentari koji podstiču netrpeljivost/mržnju/nasilje odražavaju stvarno socijalno i mentalno stanje nacije i šta to govori o bh. građanima danas?

Kad se govori o mržnji, treba imati na umu psihološki momenat frustriracije, izazvane žestinom naše društvene i egzistencijalne krize (bijeda, siromaštvo, kriminal, nepravda…). Psihološka činjenica je da mržnja nastaje iz prirodnog nagona za samodržanjem. A kriza je ta koja, tu prirodnu, nagonsku, biološki fundiranu potrebu za samodržanjem, direktno potkopava i onemogućava. Budući da niko nije spreman da umre dobrovoljno i bez borbe, jezik mržnje, u tom kontekstu, javlja se kao vrsta simboličke, neosviještene odbrane. Odnosno, kao izraz i vrsta jalovog odgovora na egzistencijalno – bit’ il’ ne bit’.

Kao govor realne životne osujećenosti, (izvan vanjskog, ideološki indukovanog, politikantsko-idejnog i etno-navijačkog verbalnog sadizma), mržnja nam, s druge strane, pokazuje i svoje duboko psihološke, unutarnje korijene. Tako da onaj „ko iznevjeri svoju mržnju, iznevjerava samog sebe“. U tome je njena snaga, razlog rasta i očiglednog širenja, o kome pitate. Svjesni osjećaj bespomoćnosti, ako se još jednom vratimo momentu društvene krize, parališe ljude do te mjere, da im i najmanje poteškoće izgledaju nesavladive. Sve što još ostaje, jeste mržnja kao simbolička forma odbrane od životnih nevolja.

Koliko su bh. građani uopće upućeni u to šta je ‘sloboda izražavanja’, a šta njena zloupotreba i govor mržnje, i kako ih educirati o tome? 

Obzirom na objektivno nikakva iskustva te vrste, i povijesnu dominaciju društvenog modusa slušanja i poslušnosti (fermani, carski ukazi, CK direktive…), ostali smo, u najširem društvenom smislu, izvan prava i praktikovanja „slobode izražavanja“. Sada, kada tekuća etno-demokratura u svom idejno nabildanom etno-patriotizmu, dozvoljava i podgrijava svaku vrstu neodmjerenosti (verbalne prije svega), postajemo zatočenici zaraze, naglo oslobođene, eksplozivne riječi.

Riječ je postala metak, a mržnja samorazumljivi povod simboličkih odstrela ideja i ljudi. Otuda neophodnost edukacije i odgojnog osvještvanja najšire vrste. Kako građana (čitalaca, slušalaca, „komentatora“), tako i medijskih djelatnika. Kultura govora morala bi biti neupitna programska stavka ne samo javnih obrazovnih ustanova, od obdaništa do univerziteta, nego  ostalih društvenih aktera, kao što je NGO sektor i sve druge forme slobodnog organizovanja građana koje teže uljuđivanju, nekada patrijarhalno dobro uređenog, a danas (i nažalost), običajno zakržljalog, moralno raspojasanog i etički neizgrađenog društva u kome živimo.

Ko je, po Vama, najodgvorniji za širenje govora mržnje u javnom prostoru – da li su to online mediji koji kroz komentare i interaktivnost sa publikom otvaraju i mogućnost za zloupotrebu slobode mišljenja, ili su to policijski i sudski organi koji ne procesuiraju takve slučajeve čak ni kada za iste postoje prijave od strane medija ili regulatornih tijela?    

Odgovorni su i jedni i drugi. Prvi (online mediji), što iz neznanja, lijenosti ili pragmatskog momenta dizanja svoje čitanosti, dozvoljavju tu vrstu verbalne patologije. A drugi (policija, sudstvo), zato što ne sankcioniraju prekršaje te vrste.

Neodgovornost jednih i drugih, logikom manjeg otpora (misliti je naporno), porađa neodgovornost trećih, dakle onih koji svoju ličnu mržnju pretaču u naplavinu prizemne oholosti i verbalne nesputanosti, i inficirajući javni prostor izazivaju epidemijsku naplavinu uzajamne netrpeljivosti i bahtaosti. Na sceni je ludilo iracionalnog nadgovaranja i prizemnog nadmudrivanja, koje nikom ne donosi ništa dobro.

Uostalom, ako se već moramo nadmudrivati, činimo to dobrim, a ne zlim (riječima, djelima…). Promijenimo, konačno, predznak. Tačnije: vratimo onaj bolji i već promijenjeni! Ako ne ide drugačije, a ne ide, treba svim pravnim i demokratskim sredstvima, prekinuti praksu koja toleriše da oni “koji ne znaju”, proganjaju one “koji znaju”. I po kojoj je sva krivica znalaca u njihovom znanju, pred koje se svako neznanje (bez argumenata i namjenskim osmišljenim besmislicama mržnje), može nekažnjeno i nadmeno isprsiti.