Esad Bajtal o knjizi “Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira”

Rukopis Mustafe Čengića Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira, nudi nam se kao ozbiljna patriotska, racionalno-kritički, i konačno, što je kod nas rijetkost, argumentovano činjenički zasnovana analiza jedne partitokratske svijesti, iracionalne prakse i antibosanske vladavine Stranke demokratske akcije i njenog idejno konformistički idealiziranog vođe.

Lišen bilo kakvih emocionalnih natruha i stranačko-personalnih preferencija, Čengićev rukopis metodološki korektno, uz puno uvažavanje povijesnog konteksta, svoj kritički intonirani naboj čitanja iracionalne ratno-poratne bh. prošlosti,  uobličava na način akademske akribije oslobođene jeftino-navijačke koketerije sa bilo kojom stranom involviranom u zavidan komparativno (pr)ocjenjivački diskurs autora.

Polaznu osnovu Čengićevog rukopisa, njegov spisateljski lajtmotiv, i izvor svih aksioloških dilema i varijacija koje nudi pažljivijem čitaocu, predstavlja pitanje: „Ko je zapravo Alija Izetbegović“?, postavljeno na 350. strani ovog rukopisa. Ono već svojom pitalački nijansiranom formulacijom izražava ne samo puku upitnost (Ko je Alija Izetbegović), već, onim racionalno radikalizujućim prilogom − “zapravo“ (Ko je zapravo … ), sugeriše autorsku potrebu što preciznijeg i ozbiljnijeg pristupa jednoj zagonetki koja je isporučila visoku povijesnu cijenu krvavo oporoj etno-stvarnosti i idejno zbunjenim građanima Bosne i Hercegovine. O tom racionalno-kritički propitujućem naumu najbolje svjedoče već sami naslovi poglavlja Čengićevog rukopisa:

O istini; O Bosni i Bošnjacima; Da li je rat bio neizbježan;
O Stranci demokratske akcije; O politici i religiji;
O jedinstvenoj Bosni i Hercegovini; O antikomunizmu i antifašizmu;
O državi i demokratiji; Stranka demokratske akcije i nacionalizam;
O bošnjačkom identitetu; O islamskom bratstvu;
O prošlosti i budućnosti;

Njihov sadržaj autor metodološki smireno razrađuje i nijansirano elaborira u 37 tematskih eseja, koji se mogu čitati ne samo kontekstualno-sadržajno (kao dijelovi mozaika brižljivo nijansiranog portreta Vođe), nego i kao zasebne i smisaono sasvim zaokružene kroki-analitičke cjeline. One,  kako bi se to leksikom ovdašnje narodne mudrosti reklo „otvaraju oči“ za, sistematski pažljivo maskiranu istinu o tome kako je Izetbegović, „kroz svoju diplomatiju legalizovao ideju podjele Bosne i Hercegovine“, dajući upravo njome, „svojom diplomatijom veliki doprinos stabilizaciji velikosrpskih osvajanja u Bosni i Hercegovini“, kako to čitamo na str. 186.[1]

Ono što u akademskom i istinosnom smislu ovaj rukopis čini posebno vrijednim, jeste činjenica da, u svojoj osviještenosti za nijanse političke i dnevno životne fenomenologije, Čengić nigdje ne pada u zamku crno-bijelog sagledavanja stvari, ljudi i događaja. Tako, npr., i onda kad poteže komparativno pitanje apsolutističke sličnosti političkog etno-trojca Milošević–Tuđman–Izetbegović, autor ostaje značenjski potpuno otvoren za realistički sagledane nijanse personalno-psiholoških razlika. Razlika, koje ovu trojicu distingviraju taman toliko da, uprkos brojnim sličnostima, njihovo nekritičko izjednačavanje, koje bi išlo na šetu povijesne istine, biva nemoguće. Jer, dok su prva dvojica svoj krvavi despotizam gradili na ideji o „velikoj državi“, provodeći ga metodom policijskog i vojnog  nasilja, Izetbegović je, naglašava Čengić, svoju moć temeljio dramaturški sasvim drugačije – na „velikoj ideji“. A svoj apsolutizam provodio prividno nenasilno, stvarajući kult dobrog i uljudnog čovjeka koji se našao „naspram besprimjerno brutalnih neprijatelja“ (str. 361.), u odnosu na koje se on sam doima tek kao – pali anđeo.

Ali ne samo to. Čak ni po idejnom vertikalitetu personalnih ambicija i dosega, nemamo posla sa istim mentalnim sklopom trojice rušitelja Bosne i Hercegovine. Dok su Tuđman i Milošević, nošeni krilima prizemno-povijesnog poslanstva sanjanog velikodržavlja, Izetbegović razumije sebe znatno više: kao misionara božje volje, odnosno, kao „islamskog revolucionara“, kako ga autor vidi na tragu tog visinski zavodljivog cilja. Na tako samoizabranom putu, Čengić Izetbegovića doživljava kao reakcionara koji teži zaostaloj prošlosti. Odnosno, kao čovjeka nošenog ideologijom u kojoj nije bilo ničega progresivnog, modernog i naprednog (str. 360). U pitanju je (tragom dobro podastrte argumentacije koja se čitaocu daje na uvid), nacional-autokrata praznih proklamacija, skrivenih političkih ciljeva, grubi kršitelj etičkih i demokratskih principa (str. 347). Ukratko, Izetbegović govori ono što ne misli, a radi ono što ne zna (str. 354), ostavljajući povijesti zadatak da, sa vremenske distance, kritički hladno osvijetli i njegovu drugu, personalno tamniju stranu koja je, idejno-marketinškim subjektivizmom intelektualnih podanika, jednog ratno uzavrelog i etički jeftinog vremena, pažljivo skrivana od onih (etno-podanika), čije se kože najviše ticala.

Čengić govori i piše u ime njih (poniženih, uvrijeđenih i sofisticirano (iz)varanih), a prije svega u ime vlastite savjesti koja Bosnu, doživljava i promišlja kao civilizacijski otvoreno mjesto ljudski uređenog življenja u kome će svako, sasvim slobodno, biti onaj koji jeste, uživajući sve prednosti šarenila povijesnih i drugih ljudski i moralno izazovnih razlika ove zemlje. Razlikā na kojima se temelji svijet moderne demokratije i cvjetajuće individualnosti kao garanta slobode i kreativnog zajedništva nošenog idejom progresivne, šansama nesputane, i svima blagorodne budućnosti, građene vlastitim snagama, znanjem i sposobnostima bivanja jednih sa drugima. A ne, jednih pored drugih. I − posebno ne − jednih protiv drugih, onako kako to uporno navigava etno-ostrašćena logika ratne i poratne interpretacije neljudske, aksiološki iščašene bh. stvarnosti.

Naravno, sadašnjost, ovakva kakva je, idejno uokvirena nedavnom krvavo-lošom prošlošću, na kojoj se ideološki istrajava kao na etno-separatističkom modusu bivanja, ne može ponuditi tu i takvu vrstu budućnosti do koje je Čengiću, autorski i ljudski, istinski stalo. Svaka je homogenizacija (idejna, etno-, klero-), produkt nedemokratskog primitivnog uma, koji u svojoj pragmatskoj kriminaliziranosti teži još samo vlastitoj koristi, a na račun svih onih kojima povijesno iskušano zajedništvo življenja „sa“ drugima, figurira kao idejno izazovan, širok i rajski privlačan okvir. A Raj je, podsjetimo se, iako nebeski pojam, uobičajeno simboliziran zemnim vrtom, punim šarenila, bujnog, slobodnog raslinja. U srcu tog šarenila nalazi se izvor, vrelo života ili spoznaje. Oko njega razne životinje i ljudi žive sasvim slobodno, shodno vlastitom nahođenju. Adam/Adem, daje imena životinjama, što je, logikom teologije, čin kojim se izražava dominacija razuma i prevlast racionalnog nad prizemno nekultivisanim strastima i instinktima.

Čudno je, i vjerski simptomatično, da tragom te rajske metafore, religioznom Izetbegoviću, dženetsko šarenilo nije bilo nikakav paradigmatski simptomatičan uzor racionalnog uređenja iskonski šarene Bosne, kao zajednice jednakih. Ako je, logikom Vjere govoreći, sve na svijetu, uključujući i sam Svijet, samo „božje davanje“, onda ni bosansko šarenilo ne može biti izuzetak. Niti je, kao takvo, nastalo igrom slučaja, jer Bog dobro zna šta radi. Dakle, vjerski gledajući, istinski religiozan i usto probosanski orijentisan um, morao je bh. šarenilo očitati samo na taj, božanski neporeciv način, i svim silama stajati uz njega.

Utoliko više, ostaje upitnim, zašto i kako je, svojim pristajanjem na politikantski pojednostavljeno predstavljanje „muslimanske strane u sukobu“, Izetbegović pristao na podjelu bh. zemaljskog raja? Tim prije i čudnije, što to nikad i nigdje u povijesti nije zabilježno. „Prvi put u političkoj istoriji jedan državnik ukida suverenitet nad svojom državom da bi ‘sačuvao’ samo ‘svoj’ narod“, kako to svjedoče Vahid Sendijarević i dr Nedžib Šačirbegović (str. 185). Zar čuvanju naroda ne prethodi čuvanje države i njenog suvereniteta koji su jedini stvarni garant opstanka naroda. Država je kuća naroda, istinsko mjesto narodnog stanovanja. Bez kuće i kučišta narod je niko i ništa.

Ali, ne!

U svojoj islamističkoj zanesenosti, koju pretpostavlja svemu, Izetbegović opstanak naroda odbija da vidi u referendumski  izglasanoj državi (1992.), te u zamjenu za državni suverenitet cjelovite Bosne i Hercegovine (koju je dobio na revers od J.B. Tita), nudi samo dio fildžan državice koju bi, sljepilom ostrašćene mladomuslimanske, daj-šta-daš logike,  uredio po njemu bliskim uzusima arapsko-islamskog društva i države (str. 185), kakva ovdje, niti je kada postojala, niti je ikada od naroda tražena. Rukopis vrvi od mnoštva znakovito-činjenički zasnovanih primjera Izetbegovićeve spremnosti na otvorenu ili sofisticiranu podjelu Bosne i Hercegovine, kakva se, konačno, praktično i prikriveno dogodila potpisivanjem antiustavnog daytonskog mirovnog sporazuma.

Esad Bajtal

Sa stanovišta interdisciplinarnih teorijskih spoznaja, autor nam nudi uvjerljivu, široko-analitičku lepezu simptomatično-uznemirujućih dokaza i pokaza (o kojima se i prije toga moglo čisto logički slutiti i naslućivati), da sve ono, što se zbivalo i zbiva oko Bosne i Hercegovine, u kontekstu njene izetbegovićevsko-esdeaovske projekcije, nije nimalo slučajno. Zagonetno ostaje još samo to da se, u pogledu konkretnih događaja kontinuiranog obesmišljavanja bh. državnosti, razriješi o čemu se tu tačno radi?

Da li je riječ o moralno licemjernom sistemu skrivenih nakana?

Ili pak, o elementarnom neznanju samopostavljenih nosilaca politički i ljudski nezrele i povijesno nekompetentne bošnjačko-muslimanske vlasti?

Pojam „sampostavljenost“ ovdje aludira na čitav niz, u tekstu majstorski detektiranih, manipulantski prozirnih tehnika i metoda kojima se Izetbegović služio u svom političkom radu i predsjednikovanju, punom amatersko-politikantskih potucanja i nepopravljivih reintegrativnih poraza Bosne i Hercegovine, kojima svjedočimo od osnivanja Stranke demokratske akcije, „prvih demokratskih izbora“ i džamijsko-stranačkog lobiranja za Biljanu Plavšić i Radovana Karadžića, preko postdaytonskog zaštitničkog ostavljanja SDS-a na političkoj sceni BiH, itd.itd … pa sve do danas.

Ukratko, manji, genocidno stvarani i krvlju nedužnih natopljeni entitet, čitamo između redova Čengićevog obimnog spisa, svoju opstojnost duguje samo Izetbegoviću jer, ni s kim drugim, na čelu države, tako nešto ne bi bilo moguće ni kao predmet razgovora, a kamoli kao konačno protivustavno i nezakonito potpisivanje onoga što je potpisano u Daytonu 1995. godine.

Kao baštinik i zatočenik mladomuslimanske političke ideje, Alija Izetbegović svoju je političku praksu u potpunosti podredio njenim usko-fanatičkim uzusima, što u prevodu na stavove iznesene u okviru njegove Islamske deklaracije, znači da je „ostvarenje islamskog poretka nepovrediv cilj, koji ne može biti predmet nikakvog nadglasavanja“ (str. 29., Sarajevo, 1990.), jer bi to bilo protivno neizbježnom „jedinstvu vjere i politike“ (str. 22). Odnosno, sve se odvija u skladu sa stavom o „nespojivosti Islama i neislamskih sistema“, budući da „Islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području“ (ibid. str. 22).

Otuda, logički govoreći, sve što je radio, Izetbegović nije radio u korist Bosne i Hercegovine, nego, logikom klero-etničke podjele, samo u korist osiguravanja nekog „svog područja“ na njenom tlu. Time on, očigledno, staje na stranu vlastitog aksioma iz Islamske deklaracije, po kome „Pred svakim vremenom i svakom generacijom stoji zadatak da novim oblicima i sredstvima ostvaruje poruke Islama“ (str. 22). Istovremeno, svojim stavom da „musliman ne postoji kao jedinka“ svaka moguća demokratija biva derogirana već na startu Izetbegovićeve ideje. Stoga, svaku javnu priču o pojedincu (u svrhu pukog samolegitimiranja pred domaćom i svjetskom javnošću), praktično treba derogirati i svesti na čisto deklarativnu floskulu bez ikakve životno-realne vrijednosti i smisla.

Naravno, Čenigić slijedi čitav niz lančano povezanih ideja koje, pobočno, osvjetljavaju momenat izdaje i tajno-saborski, daleko od naroda i njegovih htijenja, pokušavane podjele zemlje: od mladomuslimanski i proustaški fašizirane idejne pozadine Stranke, tuđmanizacije jezika, kolaboracije sa esdeesovim ubicama i zločincima, pitanja neizbježnosti rata, pa do pljačkaške tranzicije kao bogaćenja vjerski podobnih i odanih pojedinaca. Sve se odvija na račun naroda koji se, cijelo vrijeme, sistematski zmajava zavodljivom multi-kulti pričom, i ispraznom naracijom o „zaštiti vitalnog nacionalnog interesa“, itd.itd.

Shodno rečenom, uobičajeni recenzentski okvir postaje pretijesan za iscrpniju analizu Čengićevog filigranski vješto složenog rukopisa. Ali, ono što valja naglasiti kao posebnu, ključnu karakteristiku i vrijednost ovog obimnog i moralno-vrijednosno uravnoteženog teksta, odnosno, kao specifikum autorskog iskaza i izraza koji ga prati od početka do kraja, jeste fini, ponekad čak iznenađujuće suptilan osjećaj za komparativne nijanse i hijerarhiju argumenata, na fonu participacije u okviru raspodjele loših zasluga ključnih političkih aktera (pojedinaca, grupa, stranaka…), bosanskohercegovačke krvave, idejno projektovane i izvedbeno osmišljene kalvarije devedesetih godina prošlog stoljeća.

Zato, čak i kad ne bilo nikakvih drugih (a na uvid nam je data čitava gomila sličnih i dovoljno uvjerljivih), ovo bi bio sasvim dovoljan, i recenzentski sasvim ponderabilan, argument za preporuku budućem izdavaču da, ovaj zanimljivi, i konačno knjiški uredno prelomljen rukopis, preda na uvid, ne samo bosanskohercegovačkoj, nego i regionalnoj, kako stručnoj, tako i najširoj čitalačkoj javnosti.

[1] Napomena čitaocu: označeni brojevi stranica, koje čitalac nalazi u recenziji, odnose se na numeraciju Čengićevog rukopisa, i ne poklapaju se konačno prelomljenim stranicama knjige.