Esad Bajtal: Nacionalistička apologija zločina

Izdvajamo

• Ta, orkestrirana, sistematska, ideološka, javno-medijska i knjiška negacija genocida, njegovim preimenovanjem u „veliki zločin“, „strašni zločin“, otvara brojna psihološka, moralna, etička i politička pitanja.

Povezani članci

• Sniženi 100 posto
• MONOLOG S ENESOM (Kiševićem)
• Šestan: Ko će veću budalu dovesti na vlast
• Akademik dr. Slobodan Vukićević: Progonom dr Gavrankapetanovića nanesena neprocjenjiva šteta Kliničkom centru i pacijentima
• Viktor Ivančić: Vrag nosi pravdu
• Otvoren konkurs za najbolju neobjavljenu pjesmu, priču i aforizam “Divided Past – Joint Future”

Kada je bez morala i principa,
nacionalizam je veo kojim se
prikrivaju nečisti ciljevi.
Đ. Petrov

Silna izdavačka hiperprodukcija desnice našeg vremena, umjesto činjenicama, argumentima i dokumentima, bavi se projektovanim izmišljanjem i ideološki motivisanim naklapanjem, svjesnim pobijanjem i poricanjem stvarnog povijesnog dogoda. Tačnije, knjiško negiranje genocida odvija se pisanjem o „velikom“, „strašnom zločinu“. Upravo zato, zadaća tih „knjiga“ nije da budu Knjige – sredstvo ili medij širenja naučne istine – nego falsifikati koji pod egidom knjige, podmeću, konzerviraju i šire i desne ideološke narative. Na taj način, dijelu nekritičke publike, Srebrenica postaje sve drugo samo ne ono što ona zaista jeste – mjesto genocida i najveće stratište „u Evropi nakon Drugog Svjetskog rata“. Ta, orkestrirana, sistematska, ideološka, javno-medijska i knjiška negacija genocida, njegovim preimenovanjem u „veliki zločin“, „strašni zločin“, otvara brojna psihološka, moralna, etička i politička pitanja. Pitanja smisla i značenja politike kojoj „veliki zločin“ nije nikakav problem. U prevodu: počinili smo „veliki zločin“, „strašni zločin“ – pa šta? Dakle, politika koja djelo velikog i „strašnog zločina“ ne vidi kao životno i ljudski sporan čin, indirektno ga afirmiše kao nespornu samorazumljivost. Neku vrstu inercijske konstante svoje povijesne prakse, zbog koje se, ni ljudski ni civlizacijski, ne osjeća loše. A skrivanjem, zaštitom i veličanjem počinilaca tog „strašnog zločina“, čak – ni moralno odgovornom.

Međutim, iluzije, i uporno negiranje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Jer, životna dijalektika ima svoju nepisanu logiku. Naime, upravo skrivanje počinjenog (sekundarne i tercijarne grobnice) raz-otkriva uzaludnost te pritvornosti. Odnosno, i sa druge strane, sveprisutni diskurs javne laži ideološke desnice, nehotice ogoljuju ogromni stadionski transparenti:

Nož, žica, Srebrenica
ili
Oj, Pazaru, novi Vukovaru
A Sjenice, nova Srebrenice

što je nedvosmisleno, implicitno priznanje negiranog, odnosno, sistematski poricanog dogoda od strane političkih struktura, oficijelnih institucija vlasti, dežurnih katedarskih ideologa i dužničke, sinekuristički zbrinute akademske zajednice (SANU), koja ne mari čak ni za elementarne uzuse profesionalne etike vlastitog prosvjetiteljskog poziva.

Foto: IBALKAN

Dakle, „zombijevska apokalipsa“ patologije zlokobno prijetećih transparenata, čini jasno vidljivim upravo ono što velikodržavne desne politike ideološki pažljivo skrivaju. Tačnije, „zajedno sa razularenom hordom zombija“, svjedočimo „kapilarnosti koju je izatkala vlast, mrežama koje nas povezuju s tehnološkim silama, semiotskim maskama hipermedijske fikcije“ (G.H. Fernandes). Na sceni je navijački rimejk genocida, njegovo transparentsko opetovanje, javno legitimisanje, i nakon svega, neskriveno reklamiranje i otvoreno zagovaranje. Odnosno, i kontekstualno govoreći, transparent „Nož, žica, Srebrenica“, je uznemiravajući, provokativno osmišljen rimejk koji posreduje original presuđenog genocida, ističe njegovu bît, s jasnom nakanom da se „djelo prenese“, i opet počini.

O kakvom moralnom sunovratu je riječ, najbolje govori činjenica da nešto slično, u svojoj nepojmljivoj takvosti, biva neprihvatljivo čak i najprizemnijoj zločinačkoj svijesti. Svijesti bezosjećajnih ubica, od kojih jedan (istina, virtuelni literarni lik), priznajući ubistvo nedužnog čovjeka, u naletu bljeska lucida intervala, simptomatično-pokajnički izgovara sljedeće: „Ne osuđujem sebe što sam to uradio, osuđujem sebe što se ne osjećam loše“. U ljudskom, aksiološkom i civilizacijskom smislu te riječi, o tome se radi. O konačnom priznanju i ljudski neizbježnom samopokajanju za počinjeno. Ali, upravo to nedostaje ideološkom, negatorski bezosjećajnom uhu desnice i autistično-velikodržavne etno-politike.

Nažalost!

Sapienti sat!

Okruženje