Esad Bajtal: Crna slika ljudskog i vojnog beščašća

Izdvajamo

• Tako se, verbalni gest “žaljenja”, pokazuje kao praktični čin izrugivanja Milorada Dodika, žrtvama genocida, njihovim porodicama. A s obzirom da je u pitanju gest (izjava) data na sam dan ukopa i godišnjice, radi se i o otvorenom pljuvanju u lice civiliziranom dijelu svijetu koji obilježavanjem genocida jasno potvrđuje genocidno-istinsku prirodu tobožnjeg – “događaja”.

Povezani članci

• Demonstracije u Sarajevu se nastavljaju: BiH i Sarajevo čekaju veliki utorak
• Ako nastavimo ovim tempom i intenzitetom, tek 2060. godine bismo mogli imati minimalno 40% žena u vlasti u BiH
• Tribina u Mostaru: Ljevica se mora obračunati sa etno-klero-kapitalizmom
• Građanska neposlušnost u vreme rata: Ko su Izraelci koji su odbili da idu u operaciju “Zaštitna ivica”?
• Dream Team HDZ-a: Okupljanje neprijatelja slobode
• Asim Mujkić: S onu stranu pravde i nepravde

Iako je Haški sud u presudama srpskim vojnim i političkim dužnosnicima utvrdio da je u Srebrenici bio genocid, a i Mladiću i Karadžiću se u Haagu sudi između ostalog i za genocid, predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik se i dalje odbija suočiti sa tom činjenicom. Potvrdio je to još jednom reagirajući na usvajanje dopuna Kaznenog zakona Federacije BiH, kojim se uvodi zatvorska kazna za negiranje genocida u Srebrenici i svih pravomoćno presuđenih ratnih zločina u BiH,  Milorad Dodik je rekao kako se u Srebrenici “dogodio zločin, a to što u Federaciji BiH forsiraju da je riječ o genocidu njihov je problem”, prenosi agencija Tanjug dodajući kako je u izjavi za banjalučke Nezavisne novine rekao kako FBiH svoj zakon “može objesiti mački o rep“.

Ponovo objavljujemo prošlogodišnji tekst prof. dr. Esada Bajtala koji stalno upozorava na Dodikovo izrugivanje i nepoštivanje   žrtava genocida, njihovih porodica i države Bosne i Hercegovine.

Piše: prof.dr. Esad Bajtal

Gornja izjava Milorada Dodika: “Želim izraziti svoje žaljenje i saučešće svim porodicama koje su izgubile svoje najbliže u tom događaju“, izrečena u Prijedoru, također mjestu genocida za koji će Karadžiću biti suđeno,[1] samo je još još jedan od niza smišljeno planiranih Dodikovih cinizama, koje SRNA sa zadovoljstvom i po nalogu plasira domaćoj i svjetskoj javnosti. Radi se o ko zna kojem, ali, ovaj put, vješto sofisiticiranom poricanju genocida kroz njegovo tobožnje žaljenje.

Da bi se to shvatilo nije potrebna nikakva čitalačka mudrost. Čak i površno čitanje pažljivo formulirane izjave pokazuje odsustvo elementarne iskrenosti Milorada Dodika, i još jedno igranje žrtvama i osjećanjima njihovih porodica, te svođenje genocida na “događaj”, kako je srebrenički genocid kabinetski osmišljeno nazvan.

Naime, ne radi se ni o kakvom događaju nego o dobro isplaniranom zločinu. Događaj je nešto slučajno, dogodovština, nešto što je posljedica slučaja, odnosno sticaja okolnosti koje se nisu imale na umu.

Genocid je nešto savim drugo.

Sve, samo ne – “događaj”.

Genocid se planira i izvodi po strogo utvrđenom slijedu operacija: hapšenje, deportacija, strijeljanje, zatrpavanje u masovne grobnice, a zatim, dislociranje tih (primarnih) u sekundarne grobnice (“asanacija terena”), kako je to, također planirano skrivanje genocida, nazivao Dodikov idejni praktični uzor, Slobodan Milošević. Preko 300 (i slovima: tristo), masovnih grobnica na kojima živi manji bh. entitet, jasno govore o genocidu, a ne o “događaju”, kako dobro organizovani zločin masovnog uništavanja ljudi i djece (uključujući i novorođenčad, poput male Fatime, najmlađe žrtve genocida)[2] imenuje Milorad Dodik.

Uostalom “događanje” genocida širom BiH Karadžić je najvio čitavih pola godina prije početka agresije na Republiku Bosnu i Hrcegovinu:

Za samo nekoliko dana Sarajevo će biti sravnjeno sa zemljom i biće 500.000 mrtvih. Za mjesec dana Muslimani Bosne i Hercegovine biće uništeni. (R. Karadžić, početak oktobra 1991.).[3]

I Dodik to dobro zna.

Upravo zato, kao svjedok Karadžićeve odbrane, on intenzivno i godinama koristi svaku priliku da negira genocid, i time umanji odgovornost genocidne politike SDS-a, Radovana Kradžića i Ratka Mladića na čiju se stranu javno svrstao i na čijem svrstavanju godinama skuplja političke poene i odnosi izborne pobjede.

Priča o “događaju” je čista laž.

Ništa se nije “događalo” samo od sebe.

Sve je u Srebrenici rađeno po konkretnom planu zacrtanom još početkom 1995. godine. Od Karadžićeve Direktive vojsci (8 marta, 1995.) da stvara “nemoguće uslove življenja” Srebreničanima, do onemogućavanja UNPROFOR-a u dostavi humanitarne pomoći. I sve to, sofisterijski precizno postavljeno tako, da se “izbjegne osuda međunarodne zajednice i međunarodnog javnog mnijenja”. Političku direktivu Karadžića pratila je Mladićeva vojna direktiva  (“Direktiva 7.1″) od 31. marta. Očito, u pitanju je još jedan dokaz koordinirane sistematičnosti i svjesnog planiranja zločina koji će biti zaokružen  genocidom. Sve je do detalja sračunato. Podvale i obmane, laž i pažljivo iznijansirano licemjerje, vagani su apotekarskom vagom povampirene velikodržavne zločinačke etno-ideologije čiji je rezon sadržan u nalogu: “Miroslave, to sve treba pobiti”, koji (na pitanje Miroslava Deronjića: “Šta sa Srebrenicom”?), Radovan Karadžić formuliše kao kratak i jasan imperativ politički precizno isplaniranog zločina.

Dokle se išlo u koordinaciji skrivanja istine i obmane domaće i svjetske javnosti, najbolje govori vojno-medijski izrežiran trenutak propagandnog TV praćenja Mladićevog dijeljenja čokoladica djeci Srebrenice, u istom trenutku dok njihove očeve (autobusima planski dopremljenim iz Srbije), ajhmanovski uredno deportuje na pripremljena gubilišta. Na sceni je cinizam medijski osmišljene reinterpretacije zločinačke SDS realnosti, i njenog izvrtanja u sliku tobožnjeg humanizma i pažnje spram naivne dječice koja, ništa ne sluteći, skoru smrt vlastitih očeva zaslađuju gorkim čokoladicama vojnog i jeftino-propagandnog cinizma državne televizije Srbije.

Neljudskost i jeftinost te propagandne mimikrije, ogleda se u činjenici da “cinizam počiva u stvari, a ne u riječima koje stvar označavaju”.[4] U konkretnom primjeru, međutim, cinizam jednako leži u djelu podlo osmišljenog davanja čokoladica, koliko i u TV slici tog davanja namijenjenoj obmani Svijeta. Odnosno, planski tempirana TV slika, samo je očigledno i nepobitno uvjerljivo svjedočanstvo strateški osmišljenog cinizma “koda poricanja” počinjenog genocida. Cinizma kao krajnje bestidne drskosti i negacije elementarne ljudskosti ideologa, nalogodavaca i izvođača krvavog pogroma. Crna slika ljudskog i vojnog beščašća. Samo cinik Mladićevog formata može biti toliko bezočan i drzak da tako užasan zločin, kojim je lično rukovodio, pokuša maskirati gestom “dobrote” i tobožnje osjećajnosti ubice kakav je bio. I on je, danas (uprkos svemu što se zna) – nacionalni junak i uzor (“Nož, žica, Sreberenica”) školski izmanipulirane srpske mladeži. Heroj “nebeskog naroda”.[5]

Uostalom, nadnaslov vijesti: “Primjeren gest”, i nehotice, izriče suštinu i pogađa u srž Dodikove izjave.

Gest je latinska riječ, a označava postupak sračunat na izazivanje vanjskog efekta. U pitanju je varka mimikrijske nakane upućena neupućenima kako bi ih dezinformisala u skladu sa prikrivenim namjerama referenta koji zacrtanu interesnu igru želi prikazati u sasvim drugom svjetlu od izvorne, praktično neprihvatljive namjere poručioca (savjetnički tim kabineta) i izvođača (Dodika). Dakle, u pitanju je dodikovski primjeren gest, još jednog pokušaja obmane javnosti.

Tako se, verbalni gest “žaljenja”, pokazuje kao praktični čin izrugivanja Milorada Dodika, žrtvama genocida, njihovim porodicama. A s obzirom da je u pitanju gest (izjava) data na sam dan ukopa i godišnjice, radi se i o otvorenom pljuvanju u lice  civiliziranom dijelu svijetu koji obilježavanjem genocida jasno potvrđuje genocidno-istinsku prirodu tobožnjeg  – “događaja”.