Esad Bajtal: BEZLIČNOST – STIL I NAČELO PALANKE

Povezani članci

• DJECA BEOGRADA DJECI SARAJEVA – ODUŠEVLJENA SARAJEVSKA PUBLIKA GOSTE NAGRADILA GROMOGLASNIM APLAUZOM
• Esad Bajtal o rušenju Partizanskog groblja u Mostaru: Moramo se oduprijeti sirovoj sili lokalnog talibanstva
• Predstava ”Bajka koju idiot priča”, ozbiljna komedija na sceni Kamernog teatra 55
• Donatella Di Cesare: Tehno-suverenizam
• “NOVAC OD STRUJE ZA KAMPANJU” Elektroprivreda RS dala 6 miliona za savjetovanje “tašna-mašna” firmi
• Mons. Župan u ime katoličke većine zatražio da Hrvatska postane teokratska država

Iskustvo nam je palanačko.
Tako glasi rečenica kojom počinje Filosofija palanke Radomira Konstantinovića.

Na svoju utopističko-civilizacijsku misiju Filosofija palanke krenula je emitovanjem na Trećem programu Radio-Beograda, avgusta mjeseca davne 1969. godine, a iste godine (prvi put u štampanoj formi), izlazi i u okviru časopisa: “Treći program” (br. 2/1969.). Nakon toga (sada prvi put u formi knjige), pojavila se kao zasebno izdanje biblioteke “Treći program“, također u okviru “Trećeg programa” Radio-Beograda (bez oznake godine izdavanja). Njeno naredno knjiško izdanje štampano je kao 74. naslov čuvene Nolitove biblioteke Sazvežđa.

Danas, zahvaljujući internetu, saznajemo da nijedno od tih izdanja Filosofije palanke više nije moguće nabaviti: rasprodata su¹. Time je Filosofija palanke postala materijalno vlasništvo mnogih, ali ne i njihova duhovna svojina. Čitana je ali ne i pročitana. Posljednje iskustvo krvavog bh povijesnog dogoda, i nakon njenog višestrukog pojavljivanja, dozvoljava sljedeći zaključak: gusto spletena u hermeneutičku nabranost zmijski pokretne košuljice Konstantinovićevog kritičkog pera, filigranski složena mustra polisemične i spiralno uspinjuće analitike palanke, izmakla nam je. Tj. iako već decenijama, egzistira kao javna, Filosofija palanke još uvijek je, uprkos zdravom naboju vlastite poruke, i neapsolvirana i neinternalizirana^* socio-kulturna i duhovna činjenica. Historia, ponegdje, est magistra vitae.

Ovdje još nije!

Mi, iz vlastite povijesti nismo ništa naučili i treba još da učimo. Jer, za nas očito važi jedna druga srednjoškolski poznata latinska izreka: repetitio est mater studiorum.

Ergo:
Iskustvo nam je i dalje palanačko.
I biće to još dugo!

I

Šta je palanka?

Pojmovno-značenjski riječ je o poodavno odomaćenom turcizmu koji se obično koristi u jednom od dva moguća smisla: 1º) kasaba, omanja naseobina koja je “ni selo ni grad”; ili: 2º) “kula stražara”; “tvrđavica opkoljena jarkom”. Međutim, za razliku od navedenih, u vokabularu Konstantinovićeve filozofije termin palanka nije ni geografski ni zemni, nego duhovni pojam, jer, “sijvet palanke postoji samo u duhu; sam duh palanke je jedina apsolutna palanka, za kojom zaostaje svaka stvarnost palanke”². Još preciznije: duh palanke nema svog svijeta… koji bi bio njegovo idealno oličenje, jer on je jedan lutajući duh, jedan nemoguć duh: nema zemlje u kojoj on nije moguć³.

Odatle polazeći, drugo nam je značenje pojma metaforički sasvim prihvatljivo i upotrebljivo: palančanin je, ne stanovnik naseobine ovog ili onog reda, nego, mentalni malograđanin, logikom životnog nehaja i etičke neosviještenosti zatočen u duhovnoj “kuli stražari” s koje, “kroz puškarnice svojih zenica” (Ž. Pavlović), nevidljiv i smrtno ozbiljan, manirom pritajenog badca iz Makovog Zapisa o nespini,⁴ budno motri na svoju okolinu.

Badi!

Iz dana u dan, iz sata u sat; “pedestdevet sekundi u minuti” (E. Cioran), badi badac⁵ na nas; bezbrojni badci i nespine prilježno bdiju nad našim životima i mačijom strpljivošću uporno motre na svaki naš pokret i svaki mig:

A šta ti silni badci, zapravo, rade, dok tako revnosno nad nama danonoćno bdiju i bade? To bi, slijedom gornje Makove poetike i Konstantinovićeve kritičke logike moglo biti temeljno (istina, neizgovoreno i nenapisano), pitanje Filosofije palanke.

Rade kao homo nadzornici; apologeti i cenzori idejne čistote; “stražari duha”, ili revnosni stražari u službi održanja bezličnog palanačkog stila. A “stil je najviše načelo palanke“, kaže Konstantinović, i nastavlja:

“Za duh palanke stil je obrazac koji treba podržati svojim životom… On je norma a ne stvarnost, i utoliko je više norma i zakon ukoliko je manje stvarnost, ukoliko se više oseća kao konstrukcija kojoj se
stvarnost odupire. Normativnost je tim svetija ukoliko je u stvarnosti problematičnija”.⁶

Tim smo navodom došli do ključne teze Filosofije palanke: normativnost – uvijek i svuda. Ona je sve, i traži se u svemu. Otuda običajno podrazumijevani palanački imperativ apsolutne javnosti svega e da bi svakō, eventualno, nepoštivanje zadate norme moglo da se uprati. Normativna tiranija palanke pohodi nas kao neumoljiva okrutnost uvida u sve; “tiranija apsolutne jasnosti i javnosti svega“.⁷ Svega ličnog, individualnog, privatnog.

Palanački život nas lišava svake intime i prava na tajnost građanskom nedodirljivošću njegovane intrasubjektivnosti iole civiliziranijeg društva našeg vremena. Pred nepisanom normom totalno voajizirane zbilje, ništa ne smije ostati izvan vidokruga vječno budnog oka i uha palanke: sve je stvar javnosti i sve mora biti javna stvar.

Ali ne javna stvar u idejno-društvenom smislu res publicae; ne u smislu dometa osvojene demokratije i javne odgovornosti jedne zajednice, nego javna stvar kao prizemna i najniža dušebrižnička, pa i doušnička radoznalost voajersko-palanačke nedozvanosti i malograđanske servilnosti. Od nje i potiče onaj zastrašujući, poetizirani rigorizam Maka Dizdara u već djelimično citiranoj pjesmi:

A “riječ dobra”, je, prema samom pjesniku, riječ dobrih ljudi; u širem smislu, heretička misao⁸ naporno stvarana i strpljivo njegovana izvan kolotečine prećutno ustaljene običajnosti palanačkog duha i mišljenja. Kao takva, podložna neprestanoj reviziji diktata javnosti (koja, izvan propisanog stila palanke ne prizna nikog i ništa), svaka naša misao, svaka riječ i svaka gesta, bivaju danonoćno izlagani budnoj pažnji palanke.

Zahvaljujući toj mahalaškoj znatiželji palančana, “na žeravici monstruozne radoznalosti koprcamo se kao crvi” (Ž. Pavlović). Mimo svoje volje i ni od koga pitan, biti stalno izložen budnom oku javnosti, neizbježni je danak koji nonkonformistički pojedinac uredno plaća nevidljivim žrecima palanačkog duha. Tim prije i tim više ukoliko revnosnije odbija da pristane na diktat palanački samorazumljivog po-javljivanja vlastite egzistencije.

Principom te neupitne samorazumljivosti izlazimo na zagonetnu ravan onoga quidditas javnosti; do pitanja štostva javnosti neophodnog za ontološko interpretiranje pojma javnosti, kao ključnog pojma razumijevanja i objašnjenja fenomena “palanke” u semantičko-deskriptivnom kontekstu Konstantinovićeve analitike Filosofije palanke, o kojoj je riječ.

Međutim, potpuni smisao pojma i, hegelijanski govoreći, “rada pojma” javnosti, koji srećemo kod Radomira Konstantinovića, biva nam samo donekle jasan iz deskriptivne, ali potpuno transparentan tek iz etimološke perspektive; tj., geneze njegova nastanka.

Riječ “javnost” dolazi nam od glagola jáviti, javim (se), u čijoj osnovi nalazimo praslavensko avъ, koje, na tragu ekstenzivne dinamike svakodnevne jezičke prakse, omogućava lančanu izvedbu serije glagolskih kauzativa u vezi s pastirskim poslovima čuvanja stada, npr: najaviti tj. “natjerati, nagnati stoku”; ili: prejaviti, sjáviti, sjâvīm (ovce, blago), a sve u značenju imperativno doziranog kretanja, tj., čobanski strogo kontroliranog odlaska i dolaska blaga s planine i na planinu. Otuda i postverbal sa sufiksom -ъk: sjàvak, sa funkcionalno idiličnim značenjem: “zdig, slaženje stoke pod jesen s planine” (P. Skok), koje i danas funkcionira u dnevno-jezičkoj praksi ruralne Crne Gore.

Idući značenjski uzvodno, saznajemo da se ovaj kauzativ svojevremeno razvio iz već nestalog starocrkvenoslavenskog priloga javĕ > jávi sa značenjem “otvoreno, očito”, jasno, očigledno, tj. na javi (a ne u snu), dakle, u vrijeme čovjekova budnog aktiviteta i pune prisebnosti. Istina, prilog se, u svojoj izvornoj formi, nije uspio održati u živom jeziku, ali su ga zato, ponegdje, zamijenili i danas aktualni sinonimi, kao npr. turcizam persijskog porijekla: ašćare/ašićáre (otvoreno, jasno, očevidno, javno) u Bosni.

Ali, tek kad se praslavenski pridjev na -ьn (jâvan), poimeniči na –ost, dobijamo pojam o kojem ovdje govorimo: javnost. Javno je sve ono što se zna, ono o čemu se govori, a javnost je ona kojoj ništa ne izmiče, i koja sve “uredno” i na vrijeme registrira. Licemjerno i svima (“urbi et orbi”), obznanjujući sve ono što zna, čaršija svakodnevno i koga stigne prikiva na javni “stup sramote” svojih glasina. Čini to otvoreno ili palanački sofisticirano, kao u slučaju “javne tajne”, kad se nadugo-i-naširoko obnaroduje i ono faktički nepotvrđeno tj. od aktera zbivanja još neobznanjeno⁹, a nerijetko još i nedogođeno.

Odatle poznati postverbali: izjava, objava, dojava, prijava, kao i radne imenice iste osnove: javljač, javitelj, prijavitelj, dojavitelj, objavitelj… tj., onaj koji (objavom ih ras-tajnu-jući), gonjen vlastitom dokonošću, objelodanjuje svijetu tuđe tajne: telal, trabunjalo, seoska torokuša, “radio mileva”,…itd.

Istu palanačko-značenjski ustaljenu profanost prepoznajemo kod deminutiva jàvče: “mlada kokica, pilica (piščenka)” koja snese prvo jaje, pa se, u svojoj egoističkoj samodopadnosti, brže-bolje raskokodače da to svima objavi i događaj definitivno učini javnim, stavljajući ga objeručke na pladanj prizemne i bolesno raspaljene palanačke znatiželje seosko-mahalaških raskopuša.

Javče, javka, te iz njih izvedeni neologizmi službenog jezika modernih komunikacija: brzojav, brzojavka, tj. “telegram”, semantički se, također, oslanjaju na istu etimološku logiku koja, strukturalno, već u prvoj značenjskoj ravni (brzo-jav), implicira bjesomučnu utrku s vremenom što se ispostavlja kao prepoznatljivi signum modernog života: što prije objaviti ili obznaniti dotad nepoznato, ili tek dogođeno.

Palanka upravo to radi.

Neodgovorno i neprovjereno obznanjivanje (“provaljivanje”) nekoga ili nečega, uprkos eventualnom htijenju i želji pogođenog subjekta da sačuva od javnosti ogoljivanje nerijetko bolno-intimnog i vrlo neprijatnog dogoda (kad se od stida “propada u zemlju”), iskustveno je potvrđena matrica načina funkcioniranja frustrirane, krajnje prizemne i licemjerno razroke radoznalosti palanke u stilu moralne perverzije: raz-ot-krivanjem tuđih, sa-kriti svoje promašaje, jade i nevolje. I, po mogućnosti, »da se vlasi ne dosjete«, okaljati drugog vlastitim blatom!

Sve u svemu, tipično za javnost je govorkanje (kod Heideggera: das gerede), brbljanje, ogovaranje, naklapanje… Naravno, iako moderan, fenomen neodmjerenog brbljanja nije nov. Još od starih Latina, poznat je kao fama, glas koji se pronosi; tj. u običajno provjerenoj sentenci – fama volat, glasina leti, širi se… Ili, u nešto drugačijoj izvedbi: fama crescit eundo, glasina raste, buja, kvasa, tako što joj svako, preuzimajući je i predajući je dalje, ponesen asocijativnom inercijom prizemne palanačke mašte, na/doda i (po)nešto svoje.

Vergilije (Vergilius Maro, Publius 70-19 p.n.e.), rimski pjesnik, o tako nestvarno napuhanoj glasini pjeva kao o svojevrsnom ludilu neobuzdanog pučkog jezika:

O tom sablasnom ludilu raskokodakane javnosti, koja, bez odobrenja ili saglasnosti, javno ili tajno; glasno ili šaptom, javi o našim životima (našoj privatnosti, intimi i duhovnoj utrobi), etimološki najbolje svjedoči izvedenica iz iste (av) osnove: avet ^* (tur. strašilo, utvara, sablast), te izvedenica iz ove izvedenice: avetinja, (havetinja), (h)avetan, (h)avetinjast, u smislu inferiorne, mentalno nezrele osobe, tj., “udarene”, osobe slabe pameti.

Odatle, avetati – lupati, ili u pučkoj svakodnevnoj frazeologiji: “mahnitati, govoriti koješta”…¹⁰ Zanimljivo je da, njenom praslavenskom korijenu avъ odgovara indoevropski korijen aų- (“osjetiti, čuti”), koji nalazimo u imenici ųm. Iz tog korijena i imenice um potiču negativni, personalno i socijalno omalovažavajući pridjevi na –ьn: neuman, nerazuman, bezuman, koji se, bez ikakvog moralnog rizika, značenjsko-psihološki mogu tretirati i kao ključni atributi profane, sirove, i neotesane svijesti palanačke svjetine.

Tim prije što u mentalitetu ustaljenih unutar-palanačkih odnosa, prećutno, ali savršeno, funkcionira i jedan drugi značenjski sloj sadržan u ruskoj riječi (također, iste avъ osnove): jâvka (njem. losungswort), tj. lozinka, znak sigurnog i unaprijed dogovorenog raspoznavanja idejnih ili drugih sapripadnika, koji logički pouzdano, a na principu: doziv / odziv, zadovoljava ključne funkcionalne potrebe stražarske službe kao preventivno sigurnosne vojno-totalitarne strukture.

Svako onaj ko se, na tragu normativno obavezujućeg stila življenja palanke, na upućeni mu doziv propisno ne odazove, taj automatski i čisto vojnički, biva prepoznat kao neko ko – “nije od nas“; nije “naše gore list“; te ga, kao takvog, krajnje sumnjivog, treba ili fizički likvidirati (u ratu), ili u najmanju ruku javno degradirati – tj. ismijati; zapravo, uredno ismijavati (u miru).

To je naročito vidljivo u vremenima ideologijski forsirane pravovjernosti (a takvo je upravo naše vrijeme danas), kada, logikom tiranije palanačkog uvida “u sve”, doslovno sve postaje lozinka: i lično ime, i način odijevanja, i način pozdravljanja.¹¹

Također, ratno-ideološka bh espresso jezička produkcija, pokazuje nam da, čak i vokalno-grafemski nebitno različite, ali javno obavezujuće nijanse svakodnevnog jezičkog izraza i iskaza (npr. kava, kafa, kahva, kisela ili mineralna voda, itd. itd.), mogu, na fonu idejne totalitarno-militarističke odziv – doziv logike, služiti kao pouzdana i provjerena lozinka u funkciji palanačke isključivosti i nasilne jednoumne uniformnosti koja nas, trenutačno i ad hoc potvrđuje kao odane pripadnike, ili nas, logikom palanačke prizemnosti (sasvim neodgovorno, a u “ružnim vremenima” i egzistencijalno krajnje opasno), raskrinkava kao heretike i nacionalne izdajnike. Naravno, svaki izuzetak, svako odmetništvo i svako odstupanje od lozinkom normiranog držanja, u najmanju ruku biva “dostojno samo prezira i podsmeha” (Konstantinović) palanke.

I plaća se.

Zapravo, sav palanački život se odvija na uskom razmeđu doziva i odziva. Lozinka drži palanku na okupu. Tako i najobičnija kafanska narudžba, zavisno od toga da li tražite kavu, kafu ili kahvu, postaje svojevrsna lozinka, tj. legitimacija i pouzdan način trenutačne nacionalne identifikacije i ideološke odanosti revnosnog naručioca.

U prilog rečenom, školski poučan i palanački ciničan poslijeratni primjer, iz 1996. godine, govori dovoljno sam za sebe. U jednom bh gradiću, palanci (s nacional-demokratima na vlasti), na, krupnim slovima, uredno i čitko odštampanom cjenovniku (na zidu lokalnog kafića), šokirani (ili oduševljeni u svojoj palanačkoj naci-euforiji), posjetioci mogli su pročitati da kava, kafa ili kahva imaju posve različitu cijenu, i zavisno od toga kako formulirate narudžbu, taj topli napitak može, gornjim redoslijedom, da vas košta: pola marke, jednu marku, ili marku i po. To što u sva tri slučaja, hemijski, olfaktivno i gustativno, naručilac pije istu (s)tvar, ne znači nikom ništa.

Dosljedna sebi, palanka je time, još jednom, i na taj način, odbila da prizna raznolikost života. Zapravo, po logici palanačkog jednoumlja i ideologijski njegovane netrpeljivosti nacional-demokratâ, ako već ne može da se eliminira, razlika mora da se plati. Palanačka mentalna krutost i stilom normirana uniformnost, i u ratu, i u miru, priznaju samo dvovalentnu (crno-bijelu) logiku bojovnikâ: ili si “s nama” ili “protiv nas”. Sve “između” je “ničija zemlja” koju po mogućnosti treba što prije (u krajnjem i nasilno), osvojiti, ideološki obilježiti, i proglasiti je definitivno svojom.¹²

U svrhu tog osvajanja tisuće palanačkih badaca badi na sve strane: palanka se pretvorila u oko i uho. Svi se, uzajamno, i ispod oka motre. Svako je svakom na tragu – uhode i uhođeni uzajamno se uhode i potkazuju. Svi tragaju za svima. Špijaju. I svi su na istom zadatku: traži se otpadnik, rebel, neposlušnik, neistomišljenik; ukratko: traži se – izuzetak. A svaka se izuzetnost razumijeva samo kao ma(ha)na; negativna odlika; nedostatak, pogreška, zamjerka; neki fizički ili umni nedostatak; manjkavost; uopšte ono čemu se može neki prigovor staviti (A. Škaljić, 1965.).

Dakle, kako uviđa Konstantinović, “Nijedna odlika se ne priznaje… Ljudima se nadevaju imena upravo po toj odlici… ali ne da bi odlika bila poštovana i uvažena, već zato da bi bila ismejana…”¹³ Noseći žig svog nadimka kao kao javnu stigmu sramote koja se ne da sakriti, obilježeni je doslovno i praktično

“trajno podređen palanci: svakim dozivanjem, koje mu se po tom nadimku upućuje, duh palanke pobedonosno likuje: on je neprestano zaposlen. Palanka je, u tom smislu, bezmerno vredna; ona neprestano imenuje...”¹⁴

A da bi mogla da imenuje, palanka mora da uhodi.

Međutim, uhoda nikad ne zna psihološku istinu vlastite životne pozicije, (na planu svijesti, ostaje mu skrivena, ili, freudovski rečeno: neosviještena), da, prividno uhodeći drugog, on, zapravo očajno bježi – sam od sebe: “Čovek nikada ne uhodi drugog čoveka da bi rešavao probleme tog čoveka već svoje”. (…) svi “riškaju po tuđem glibu da bi smanjili smrad sopstvenog. Svakome je svoje dupe dunja“.¹⁵

II

Imajući sve to na umu, ili, bolje rečeno, osjećajući životnu pogubnost mogućeg sukoba s palankom (zbog eventualne odluke da živi autentično, po mjeri vlastitog osjećanja života), šta prosječnom čovjeku, Građaninu Običnom,¹⁶ još preostaje da učini u svrhu samospašavanja iz ralja pogubno razjapljenih palanačkih čeljusti ?

Skoro ništa!

Pa, ipak…

Pritisnut nepodnošljivom zebnjom od nadolazeće neizbježnosti bolnog poniženja, prosječni pojedinac počinje da živi u egzistencijalnom košmaru i strahu. Ali ne samo u strahu od drugog i drugih, nego, i prije svega, u pervertiranoj i njemu neosviještenoj formi potmulog straha od sebe samog, tj. od straha nekliširane individualnosti izvornog subjektiviteta. Jer, “Ako bi palančanin priznao sebe kao subjekt, palanka bi time bila ugrožena kao volja: tamo gde sam ja subjekt, svet ne može da bude subjekt” (Konstantinović).

Bježeći od bolne neugodnosti mogućeg sukoba s radikalno odlučnom voljom palanke, pojedinac se konačno “odlučuje” (»odlučuje« u smislu nesvjesnog i refleksnog zauzimanja odbrambenog stava u formi identifikacije sa grupom kao referentnim aksiološkim okvirom), na nesumnjivu odanost palanci. On postaje palanka tako što se iznutra, na planu prihvaćenih stavova, ponašanja, ciljeva, vrijednosti …, strukturira potpuno palanački.

Tj. palančanin postaje “verniji palanci nego samom sebi…” On više nije “pojedinac na personalnom putu; on je sumum jednog iskustva, jedan stav i jedan stil. (…) Stil je sve, čovek je mnogo manje. U svetu palanke, važnije se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve… pretežno lično, individualno… nepoželjno je (…) Odreknut od sopstvene…, stilizovan po obrascu kolektivne volje, palančanin se sklanja u sigurnost opšteg“.¹⁷

A to znači: on počinje da se ponaša po onoj narodnoj: “pleti kotac k’o i otac“; tj, slijedeći nečujni, ali zanosni zov gomile, pa čak i kad je formalno “debelo” obrazovan, on živi “kako se živi“, govori “kako se govori“, misli “kako se misli“, itd. (akademici i profesori univerziteta koji poslušno slijede polupismene političke vođe, živa su inkarnacija i najbolji primjer nesamostalne palanačke svijesti na djelu).

Ovo dominantno Se, reći će Heidegger (Sein und Zeit), uvijek “jest na način nesamostalnosti i nepravosti”. Ličnost palančanina devalvira na “Se-ličnost koju razlikujemo od prave, to jest, posebice uzete ličnosti”.

Zapravo, heideggerijanski opservirano, prihvatanjem volje palanke, ja prestajem postojati “u smislu svoje ličnosti, postajući Drugi na način Se. Najprije iz njega, i kao ono, ja bivam ‘dan’ sebi ‘samome’…”.

Ili, u smislu Konstantinovićevog poimanja personalnog samožrtvovanja, duhovnog samokastriranja pojedinca i njegovog podlijeganja presiji personalno pogubnog stila palanke – sebe izručiti u Se, znači, s jedne strane, pobjeći od odgovornosti, ali i (s druge strane), odreći se slobode i prava donošenja vlastitih životnih odluka. Budući da ovo Se, na tragu behavioralno zavodljive inercije gomile, “unaprijed određuje svako prosuđivanje i odlučivanje”, ono, kao opća pojava, automatski oslobađa svake odgovornosti pojedinca koji ga je prihvatio. To je (uhodan, E.B.), način niveliranja svih mogućnosti bitka, kaže Heidegger. I upravo to niveliranje i ta prosječnost kao načini bitka Se – konstituiraju ono što heideggerijanski¹⁸ prepoznajemo kao konstantinovićevsku ‘javnost’.

U tom spontanom niveliranju i bezdušno reterirajućem izjednačavanju pojedinca sa socijalnim okruženjem, leži sva snaga javnosti: javnost je uvijek u pravu; ona je jedini kriterij istine i životna mjera palanke, ali ne

“na temelju nekog osobitog i primarnog odnosa bitka prema ‘stvarima’, ne stoga što raspolaže nekom izričito prikladnom transparentnošću… nego (i u tome je neviđeni paradoks svega, E.B.), na temelju
neulaženja ‘u stvari’, stoga što je neosjetljiva prema svim razlikama nivoâ i stupnjevima pravosti. Javnost sve zatamnjuje…“¹⁹

Ergo: Bauk javnosti dolazi iz Ništa i, uzimajući Sve, u zamjenu za to (od prilike do prilike), nudi samo mediokritetski privid egzistencijalne sigurnosti palančanina.

Naredni paradoks, kojeg Martin Heidegger, lucidnom analizom “svakidašnjeg samobitka”, izvlači iz nivelirajućeg sivila prosječnosti i palanačke najčešćosti (moda, običaj, adet, navika…), psihodinamski i sociopsihološki posmatrano, dat je u sljedećem ontičko-strukturalnom obrascu: u neodložnoj stalosti čovjeku do sebe samog (na način vlastitog samopotvrđivanja kroz druge), on se spontano nastanjuje u bezlično Se,

“u prosječnost onoga što se pristoji, što se uvažava… Ova prosječnost u skiciranju onoga na što se može i smije odvažiti stražari nad svakom iznimkom koja strši. Svako se prvenstvo nečujno potlačuje. Sve izvorno je preko noći uglačano kao odavno poznato“.²⁰

Bukvalno, od svih nevolja haecceitas-a palančanin se “spašava” bježanjem u quidditas palanke! Sivilo javne bezličnosti palanke stupa na mjesto autentične, izvorne osobnosti konformistički poražene individue.

»Ja« palančanina propada u sveproždirući bezdan provincijske običajnosti da bi, konačno (sada u umirujuće prepariranoj izvedbi neiritirajućeg privida vlastitosti), izronio iz njega kao kalupom u-pristojeni adequatum socio-komunikativne ravni zadatog kult(ur)nog miljea.

Neshvatljiva uobičajenost te matrice sklanja na neizbježno postavljanje sljedećeg pitanja: šta je posljednji, dnevno instrumentalni smisao ove depersonalizirajuće bačenosti i zapalosti u obezličenu ruljost palančkog Se?

Samo jedno: sloboda od slobode, ili pojavno-fenomenološki govoreći – sloboda od odgovornosti!

Ako odgovornost znači polaganje računa u vidu od-govaranja nekome na postavljeni (ili predpostavljeni) upit o smislu i razložnosti vlastitih činâ, onda odgovornost kao od-govornost uvijek podrazumijeva Nekog; podrazumijeva svoj oslonac u nekom. Taj neko jest Subjekt u smislu nalogodavca ili počinioca protuzakonite radnje.

Etički gledano, odgovornost kao s/a/vjestan moralni čin individue, ima smisao najvišeg afirmativnog čina koji (uvijek iznova i snažno), potvrđuje čovjeka u njegovoj čovječnosti. U njegovoj nekosti. Tek prihvatanjem vlastite odgovornosti čovjek postaje Neko i on jest Neko.²¹

I obrnuto: bez odvažnog prihvatanja vlastite odgovornosti čovjek je Niko, tj. Nitko ili Nitkov. Stoga ovo neodgovorno palanačko Se, kao a-moralni javni izgovor, nikad nije taj konkretno traženi Neko!

Se je uvijek Niko.

U svojoj zapalosti u bezlično i neodgovorno Se, “svatko jest Drugi i nitko nije on sam. Se, kojim biva dan odgovor na pitanje o Tko...jest Nitko…“, uči nas Heidegger.

Konačno, jeftino i uporno pozivanje na Se vrhunski je oblik nitkovluka.

I upravo u nitkosti i ništosti ovoga Se, pravno-topički gledano, jeste mjesto faktičke, iskustveno nam poznate neodgovornosti. Tako, u ideološko-političkom špilu karata, Se je naprosto joker koji može zamijeniti svaku drugu kartu. U tom smislu, na fonu društvene, političke, pravne ili moralno podrazumijevane odgovornosti, Se-joker figurira kao desubjektivizirani supstitut i provjereni anulator krivice stvarnih krivaca; i kao pouzdana garancija njihove faktičke neodogovornosti i personalne inferiornosti. Kada je Se krivo – niko nije kriv, uprkos tome što svi očigledno ispaštaju.

Tako, u Haagu danas, više niko nije kriv za ono što se događalo juče širom Bosne i Hercegovine. Niko nije ubijao, niko nije palio, niko nije silovao… Jer, spasonosno Se, kao jedini odgovor (joker-odgovor), na pitanje krivice, glasi: “ratovalo se“; “ubijalo se“; “palilo se“; “silovalo se“; “pljačkalo se“…

Nedavno, u jednoj dijaloškoj emisiji neke od nacionalnih TV, jedan ovdašnji quasipatriota, braneći jednog od (sudu tek privedenih), haaških optuženika, jokerski »mudro« i smireno objašnjava:

“Ratovalo se; rat nije ljubljenje. Rat je ubijanje, ubijalo se…”

Upravo, zahvaljujući toj svojoj sposobnosti pseudoneupitnog razd(r)uživanja od svake odgovornosti, Se uživa neviđenu privilegiju luksuza

“da ‘se’ stalno poziva/ju/ na njega. Ono najlakše može odgovoriti na sve, jer nije nitko ko treba da stoji iza nečega. To uvijek ‘bijaše’ Se, pa ipak je moguće reći, da nije bio ‘nitko’. U svakidašnjici tubitka
(čovjeka, E.B.), većinom nešto nastaje putem onoga o čemu moramo reći da nije učinio nitko“.²²

To Se, kao “skupa-bitak potpuno rastače vlastiti tubitak u način bitka ‘Drugih’… (…) U toj neupadljivosti i neustanovljivosti razvija Se svoju pravu diktaturu. Mi uživamo i zabavljamo se kao što se uživa; čitamo, gledamo i sudimo o književnosti i umjetnosti kao što se gleda i sudi“,

ubijamo kao što se ubija i ne smatramo odvratnim ni ubistvo, ni zločin, ni silovanje, ako se to ustaljenom jokerskom logikom bezličnog palanačkog duha “ne smatra” takvim. To palanačko Se, “koje nije određeno, a koje su svi, premda ne kao zbroj, propisuje način bitka (naše, E.B.), svakidašnjice“.²³ 

Dakle, to etički inertno Se kao saobraznost logici običajnog i svakodnevnog, kao malodušno podlijeganje personalno inferiornih kreatura neupitno-bezličnom stilu palanke, producira na personalnoj razini, neautentični, isprazni, konformistički tip ličnosti. To je tip zgaženog, životno poraženog čovjeka; čovjeka depresiranih, krajnje potisnutih i reduciranih ljudskih potencijala koji, najprije, gazi svoj, a onda resantimanski otežava život drugima.

Ali, budući da potisnuto nikad ne miruje, ono, (poput nasilno uronjenog drveta u vodu), nezadrživo teži da se vrati na površinu (tj. u svijest odakle je i potisnuto). Upravo ta nezadrživost kao mogućnost vraćanja potisnutog, snažno obespokojava konformiranog palančanina jer prijeti da ugrozi njegov, potiskivanjem stečeni, lažni mir.

Naime, i najmanji nagovještaj vraćanja potisnutog izaziva kod njega snažan osjećaj anksioznosti, tj., strepnju od neizbježnog konflikta (po)vraćenog (autentičnog), s već uhodanim stilom življenja, u ime koga je, i zbog koga je, ono potisnuto i bilo – potisnuto. Psihološki interpretirano, palančanin je žrtva dvostrukog tereta neosviještene (stereo)fobije: straha od sebe (autophobia) i straha od (tog) straha (phobophobia).

Ukratko: snažno uznemiravan bolno-neugodnom anksioznošću, neautentični pojedinac postaje vrlo agresivan prema potisnutom dijelu vlastite ličnosti. Ali, istovremeno, i prema svim drugim ljudima koji ga, svojom zavidno očuvanom autentičnošću, neprijatno podsjećaju na sramotno otuđeni dio vlastitog bića.

Upravo stoga, vazda mrzovoljni palančanin, spreman je da pod plaštom odbrambenog mehanizma racionalizacije (u ime morala, običaja, nacije ili vjere, rase ili klase), i zloupotrebom društvene moći (s pozicija sile osvojene vlasti), onemogući svako životno-autentično ispoljavanje drugih. Njegova zaslijepljena privrženost normama, proporcionalna njihovoj isključivosti i čvrstini, djeluje površno-umirujuće time što osigurava stabilan životni okvir rigidnog svijeta rutine u kome se on udobno smjestio. Konformistička predanost inerciji palanačkih navika čini njegov besmisleni život lagodnijim, i naizgled, neupitnim.

Međutim, da li je to baš tako?

Da li je navika²⁴, ta “druga priroda” bića, optimalno životno rješenje?

Čini se da nije.

Objektivno, u svojoj spolja i strahom diktiranoj stečenosti, bez obzira na njenu pragmatsko-životnu funkcionalnost u okvirima svakodnevnice, navika je – izdaja bitka bića. U dubljem i višem smislu riječi:

“Navika je početak ne-bića. A mjera čovjekove čovječnosti, a to znači
božanskog u njemu, jeste veličina njegove moći da živi u boli, ili, bolje
reći, u strahu (M. de Unamuno).

Da li smo, i koliko smo sposobni za to?

Potencijalno-antropološki da, ali…

Palanački duh, kako je vidljivo sa stranica Filosofije palanke (i ne samo tu), ide zajedno sa žestokim potiskivanjem ovog bola i ovog straha, tj. sa potiskivanjem svega autentičnog i duboko ličnog, svega velikog i božanskog u sebi, a za račun profane javnosti i pàsje olinjalosti javno ustaljenog načina bitisanja palančanina.

Palanački duh, u svojoj žilavoj samoživosti, iskustvo to pokazuje, svakodnevno traži i uzima svoje. Prodirući trajno i duboko, ispod suhe površine svijesti u samu srž ljudskog bića, palanački duh prožima naše živote kao vlaga pijesak. Zato ni do danas, tridesetpet godina poslije razorne i izazovne Konstantinovićeve kritike životne pogubnosti palanačkog duha, ništa se bitno promijenilo nije.

Stoga, na samom kraju ove jubilejski-prigodne²⁵ priče, sve što nam ostaje jeste, nažalost, samo to, da se, kao neupitni izraz gorke spoznaje našeg vremena, nevoljno i sa rezignacijom, još jednom, beskompromisno i bez zadrške, zajedno sa Konstantinovićem, izgovori prva rečenica, prvog reda, prve stranice njegove Filosofije palanke:

Iskustvo nam je palanačko.

Nažalost!

1Tako je bilo u trenutku pisanja ovog teksta ljeta 2003.g. U međuvremenu pojavila su se u knjižarama, upravo nakon sarajevskog skupa o Konstantinoviću, neka nova izdanja “Filosofije palanke”.

*Internalizacija: psiho-dinamički proces pounutrenja stavova i uvjerenja. Kulturološki posmatrano, riječ je o procesu usvajanja normi i standarda ponašanja i njihovog praktičnog prihvatanja u smislu onih životnih stavova i vrijednosti koje snažno determiniraju svakodnevno društveno i interpersonalno držanje individue.

2R. Konstantinović, Filosofija palanke, Beograd, izd. Trećeg programa (bez nav. god. izdanja), str. 6

3Ibid.

4Mak Dizdar, Kameni spavač, Sarajevo, 1966.

5Badac, onaj koji je budan, onaj što bdije, nespina, stražar. Cf. M. Dizdar: Kameni spavač, Sarajevo, 1996.; Zapis o nespini, str. 78, 79 i 139.

6Ibid. str. 15

7Ibid.

8Mak Dizdar, Kameni spavač, Sarajevo 1966. str. 139

9Cf. Josip Matešić, Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, Zagreb, 1982. str. 688

*Koja se zbog gubitka j- i zbog sufiksa –et izdvojila iz te leksikološke porodice. Napominjem da sve gore opservirane etimološke fakte i nalaze, uglavnom (pored čitavog niza konsultiranih leksikoloških izvora) dugujem uvaženom lingvisti P. Skoku i njegovom trotomnom Etimologijskom rječniku.

10Cf. A. Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo, 1965.

11Tako je npr. umjesto dotad uobičajenih bosanskih, idejno potpuno neutralnih pozdrava: “dobar dan”; “dobro jutro”; “dobro veče”, koje poznaju svi jezici civiliziranog svijeta, od strane ideološke avangarde bošnjačkog korpusa, kao odgovor na ratno bezumlje agresora, ideološko-palanački naprasno, za potrebe trenutne, ulične diferencijacije, i sa smislom identifikacije nacionalne pravovjernosti, inauguriran poseban i bezbojan pseudo pozdrav, tj. lozinka: “kako ste“. Time su, neodgovorno ga siromašeći, objektivno najfrekventnije fraze bosanskog jezika brzopleto žrtvovane pseudopatritoskom kapricu palanačke nadobudnosti i kulturne, civilizacijsko-jezičke i voluntarističke nekompetentnosti onih životnih marginalaca koji tajno čeznu za tim da, na tako jeftin način postanu – “veći katolici od pape”.

Dokle sve može ići, svjedoči i pogrdno intonirana kovanica »intelektukci« kojom su nacionalistički pregrijani palančani, svojevremeno, u mom kraju, pogrdno imenovali građanski uspravne intelektualce, dakle one koji su u ime bosanske stvari odbijali da se nacionalno dokazuju na način palanačke prizemnosti i civilizacijski poraznog pseudopatriotizma, koji je, objektivno, i kao takav, išao na ruku samo agresiji i agresorima na BiH. Danas, kad oficijelna bh politika svoj put u EU gradi na logici i leksici upravo tih »intelektukaca« dotični palančani ne samo da u tome više ne vide ništa loše, nego se ni svoje »ukrasne« retorike također više uopšte ne sjećaju.

12Brojni novokomponovani, ratnim nasiljem ustoličeni i krvlju ispisani toponimi širom BiH, kao npr: Republika Srpska, Srbinje, Kneževo, Srpsko Sarajevo, Srpska Ilidža, Srpski Brod, Srpsko Goražde, Srpsko Orašje…itd. slikovit su primjer te vrste.

Također, s druge strane, ideologijski instrumentalizirani i dnevno-politički devalvirani, ogromni betonski križevi, postratno upadljivo istureni na visinskim kotama, što se vide uzduž bh saobraćajnica, a u funkciji cinično-simboličkog zapišavanja silom otetih teritorija (“šta je ko jamio, jamio…”), semantički su produkt mizerne ratne i poratne latifundizacije BiH i, u mentalnom smislu, krajnje jeftino figuriraju u službi stila uskogrude ksenofobične zatvorenosti i palanačke samodovoljnosti arhaično-plemenske, kolektivno-egoičke i ljudski nezrele provincijalne politike u vremenu aktualne globalizacije svijeta i Europe, u koju se hoće i na koju se glasno, svakodnevno i licemjerno poziva.

13R. Konstantinović, Filosofija palanke, cit. izd. str. 15

14Ibid. str. 16

15Ž. Pavlović, O odvratnom, Beograd, 1972. str. 87

16Termin G. W. Allport-a iz knjige: Pattern and growth in personality, New York 1961;

17R. Konstantinović, cit. izd. str. 7

18M. Heidegger, Bitak i vrijeme, Zagreb, 1985. str. 144-145

19Ibid.

20Ibid. 144 -145

• 21Naime, moralan i dostojanstven čovjek, za sve što čini i učini, uvijek se osjeća dvostruko odgovornim: odgovornim za sebe (pred zakonom i ljudima) i odgovornim pred sobom. Junak, kao javni uzor, pogotovo. Jer, junačka etika i čast, implicite, i prije svake druge, zarad pretpostavljene uzornosti svog nosioca, podrazumijevaju javno prihvatanje odgovornosti, bez obzira na cijenu tog prihvatanja.
• Međutim, moderni balkanski “junaci” danas, umjesto javne, logično očekivane demonstracije osobne časti i odgovornosti za ono što su učinili, bestidno (“kao pizde”), kriju se po šumskim brlozima, jazbinama, manastirima i kasarnama, kukavički bježeći od časnog polaganja ljudskog računa sebi i narodu, dok, obični redovi, askeri i izmanipulirani izvršioci njihove zle volje, bespomoćno čame u Haagu.
• Za političke vođe ništa novo, ali zar neki generali i veliki đenerali (višegodišnji bjegunci od Haaga), nisu čuli za samurajsko dostojanstvo “oficirske časti” kao opći i podrazumijevani a priori uzvišenosti svakog vojnog poziva?
• Neki srećom jesu, pa primjer lične odgovornosti i dobrovoljne predaje generala Sefera Halilovića Haagu (ovdje se ne bavimo pitanjem postojanja ili nepostojanja njegove lične krivice, o tome će sud reći svoje), donekle spašava jeftinu i balkanski izlizanu oficirsku čast, i sam za sebe dovoljno uvjerljivo ilustrira razliku između “velikih” (medijski izvikanih) i časnih generala ovih prostora. Tj. jasno ilustrira razliku između hrabrosti zrelog ljudskog dostojanstva, s jedne, i pubertetske nezrelosti mladića, s druge strane, koji od gotovine (oficirske časti) prave veresiju cmizdravog palanačkog kukavičluka nesposobnog da se ljudski odvažno suoči sa istinom vlastite ništavnosti sadržane u kukavičluku masovnog ubijanja nenaoružanih civila.

22Ibid.

23Ibid. str. 144

24Relativno jednostavna, iskustvom i socijalnim presingom stečena aktivnost koja se inercijom regulirajućeg psihoautomatizma refleksno javlja u specifično-prepoznatljivim situacijama. Kao crta ličnosti navika se da interpretirati i kao funkcionalno-ponašanja determinanta iskustvom provjerenog držanja čovjeka u datim okolnostima. Uredno potkrepljivana od okoline, navika se brzo i sigurno učvršćuje u ponašajni obrazac prepoznatljiv kao uobičajeni životni stil pojedinca. I u tekstu opservirana bezličnost, kao životni stil palanke, mutatis mutandis slijedi otprilike taj pogubno-psihološki obrazac personalnog uobličenja poraženog pojedinca.

25Tekst je forma autoriziranog izlaganja što ga je potpisnik imao na Okruglom stolu (Sarajevo, 26. i 27. o4. 2003.g.) održanom u organizaciji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, a povodom 75-to godišnjice života Radomira Konstantinovića. Stolu je prisustvovao i sam Konstantinović stajući tim gestom samopožrtvovanja (zdravlje narušeno godinama) još jednom otvoreno i prijateljski stao uz Bosnu i Sarajevo.

20.11.2005. orbus

iz knjige DUPLO GOLO, izd. Rabic Sarajevo, 2010.g