Ervin Hladnik Milharčič: STRAH OD LIBIJE

Povezani članci

• Tisuću i jedna Jugoslavija
• Koridor Zrinjevac-Mariupolj
• Plenkovićevo uspravljanje kičme
• Bilježnica Robija K.: Izvještaj sa izleta
• Dragan Bursać: Jelena Topić – Heroina našeg doba
• I bilo je krajnje vrijeme: Novinari najzad pokazali zube bahatim političarima

Nekoliko mjeseci prije početka pobuna u arapskom svijetu Slovenija se sa Libijom dogovarala o građevinskom poslu, koji je bio procijenen na nekoliko stotina milijuna eura.

Skoro da je teško prisjetiti se vremena u kojima su se dogovori odvijali. Slovenija je tada sama sebe vidjela kao politički zbunjenu državu, koju potresaju korupcijski škandali. Libija je bila unekoliko nepredvidiv, ali vječan poslovni partner. Osim odjeće Moamera Gadafija u državi se nikada ništa nije promijenilo. Poduzeća koja su poslovala sa Libijom su znala da se moraju snaći i biti fleksibilna u razumijevanju deset božjih zapovijesti, ali se isplatilo. Sa šest milijuna stanovnika i dva posto svjetskih naftnih rezervi pod kontrolom jedne familije je vreća likvidnih sredstava bila beskonačna. Za libijsku naftu se kaže da je slatka, jer je vrlo čista, a njena prerada u benzin je vrlo jednostavna. Jedan dobar posao sa Gadafijem je tada bio vrijedan više  nego svi strukturni fondovi zajedno. Ako je čovjek razumio kako se kretati između policije i familijarnih interesa, život je bio lijep i bilo ga je moguće planirati.

U isto vrijeme se slovenačko ministarstvo za kulturu dogovaralo sa egipatskim ministarstvom za kulturu o velikom predstavljanju slovenačke kulture u Kairu i Aleksandriji. U Egiptu je trebao nastupiti simfonijski orkestar sa stotinudvadeset članova, pozorišta, filmska produkcija, pjesnici i pisci. Posjeta je bila predviđena za april ove godine. Dogovaranje je bilo dugotrajno, ali jednostavno. Egipat je bio napravljen tako da jedna tačka vlasti odlulčuje o svemu i bila je vječna. Za razliku od Libije, u državi je postojala struktura vlasti, koja je imala sve atribute demokratske države, od parlamenta do nezavisnog sudstva.  Samo što je u državi na snazi bio zakon o vanrednim mjerama, kojeg je parlament svake godine povnovno potvrđivao, a političkim protivnicima su sudili vojni sudovi. Zakon je davao pravo odlučivanja o svemu predsjedniku države, koji ga je širokogrudno upotrebljavao za ugnjetavanje političkih protivnika i prekomjerno bogaćenje kruga svojih prijatelja.

Libija i Egipat su bile dvije zaista odvratne diktature. Tako kao sve druge europske države i Slovenija je imala sa objema primjerne odnose. Imala je i dobar alibi. Rijetko ko je vjerovao da će u arapskom svijetu ikada biti drugačije nego što je u zadnji četrdeset godina. Ili bolje. Da za strogim fasadama okorjelih režima žive društva običnih ljudi, koji čitaju iste knjige, slušaju istu muziku i gledaju iste filmove kao i mi. Ako već ne čitaju, onda su bez sluha i ne vole filmove, a podvrgnuti su istoj satelitskoj televizijskoj torturi kao mi. Tako kao sva druga društva na svijetu devedesetih godina su otkrili da je uz pomoć interneta moguće ostvarivati fantastične svjetove koji imitiraju druge faantastične svjetove. Iz toga je proizašla želja za normalnim životom, koja je ove godine u proljeće dobila nesumnjivu političku interpretaciju u uličnim demonstracijama sa zahtjevom za radikalnu promjenu vlasti. Preobratila se u niz narodnih revolucija i pobuna.

Kad je u Egiptu došlo do uklanjanja Hosnija Mubaraka Slovenija je reagirala zanimljivim potezom. Otkazala je predstavljanje slovenačke kulture u Kairu i Aleksandriji. Poruka je bila unekoliko nevješta. Predstaviti slovenačku kulturi diktaturi je pametno i potrebno. A kad dođe do demokratskih promjena to je preopasno. Pa u Kairu niko nije ni pitao kako će na Tahriri reagirati Ljubljana, i zaboravili su da Slovenija i postoji. Sigurno bi zapamtili da je Simfonijski orkestar iz Slovenije bio prva strana muzička skupina koja se dogodila  na vrtu Kairske opere. Egipćani vole muziku.

Slovenački poslovi sa Libijom su u neku ruku nesretno propali zbog pomutnje u objema državama. Ne bi ih trebalo biti teško obnoviti, jer će se Libija brzo stabilizirati. Ali okolnosti će biti promijenjene. Privremeno nacionalno vijeće je najavilo da će nova država biti mnogo naklonjenija poslovima sa Velikom Britanijom, Francuskom, Katarom i Amerikom, nego sa Rusijom i Kinom. Neke druge kriterije od ovoga – na čijoj strani je ko i kada bio – Libijci neće imati. Slovenija će sa radošću objasniti da je privremeno nacionalno vijeće priznala kao jedinog legitimnog predstavnika Libijaca odmah kad su krajem jula na zajedničkoj sjednici  tako zaključili svi ministri vanjskih poslova zemalja članica EU. U masi se lijepo sakriti, ali je onda teško i naći državu koja žarko želi i sama postati primjetna.

Nije da čovjek prestrogo ocjenjuje. Ako se hrabrost čini k’o bez glave, pretjeran oprez se može pokazati korisnom. Osim kad nije tako. Naime, dese se trenuci kad se čovjek ne može sakriti. U septembru će se u Ujedinjenim narodima odvijati dva zanimljiva glasanja. Prvo će biti o priznanju Palestine kao samostalne države. Pored sasvim obične pravednosti prema ugnjetanom narodu, kod prve odluke će se vagati da li je bolje zamjeriti se Izraelu i Sjedinjenim Američkim Državama ili arapskim i afričkim zemljama. Ovog puta pametan izlaz ne postoji. Teško će se naći izgovor da ćemo glasati kao i EU, kao i većina drugih ili kako nam bude nalagala naša odanost zajedničkoj vanjskoj politici Europe.

Na drugom glasanju će naime generalna skupština odlučivati da li Sloveniju izabrati i drugi put kao članicu Vijeća sigurnosti i postaviti je u društvo država koje u kriznim trenucima odlučuju o svjetskoj politici. Kod glasanja će mnogo koja država najprije pogledati na čijoj strani je bila Slovenija kod glasanja o Palestini i u skladu s tim se odlučiti.

Kad bi čovjek bio političar udario bi po stolu. Nema pravde. Slovenija je mala država koja želi mir i malo međunarodnog ugleda, Ništa drugo. A onda se zakomplikuje. I to baš kod Palestine, koja to isto želi već pedeset godina.

 Dnevnik.si

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič