Ervin Hladnik Milharčič: REFORME

Povezani članci

• Važan je napalm, ne velika Hrvatska
• Ladislav Babić: Maloljetno društvo (1)
• SLOBODNA ZONA
• Fašizam sa ljudskim likom
• U SUSRET IZBORIMA: Za koga glasati?
• PREDIZBORNI – DO JAJA!

Jedna od teorija o razvoju kosmosa kaže da će se prije ili kasnije njegovo širenje zaustaviti i da će se vasiona početi smanjivati. Vrijeme će početi teći unazad. Hoće li ljudi, potpuno smežurani, ustati iz mrtvačkih kovčega, i početi hodati sa štapom pa karijeru završiti u porodilištu u Postojni? To ni na filmu ne bi bilo izgledalo  baš uvjerljivo.

Ali ipak se čini da se naš kosmos zaustavio, vrijeme je počelo teći unazad. Neprimjetno i hinjski, a da nikoga nije upozorio, kosmos je tok događaja obrnuo unazad. Historija naime nema kraja. I nakon kraja svijeta uvijek dođe još jedan dan i treba se snaći.

Veliki pomaci bi morali biti veličanstven spektakl sa brzim preobratima i vratolomnim promjenama. Ma ko bi očekivao da će jedan od najvećih preokreta  u povijesti svijeta biti nešto grozno sporo i dosadno. Da će se, kao da mu je dozlogrdilo, vući iz dana u dan i poigravati se promjenama, koje će se samo zbog monotonije činiti same po sebi razumljive.

Kako će se odvijati, učinilo mi se prvi put prije dvije godine, kad sam razgovarao sa visokim funkcionerom EU, koji je na glas razmišljao o slomu svjetskih finasija i o prvim znacima dužničke krize u Irskoj i  Grčkoj. Rekao je da smo živjeli daleko preko svojih mogućnosti i da ćemo se morati prilagoditi novim odnosima.

Na brzinu sam mu odgovorio da smo u Europu ušli baš radi toga, da bismo živjeli preko svojih mogućnosti u slobodi, blagostanju i sigurnosti. To je formula koja je učinila Europu prijatnom i privlačnom. Cijena za lagodan život je bila odricanje avanturizmu i izvornim idejama o razvoju društvenih sustava. Niko nije sanjao o zajedničkom europskom kontinentu kojeg potresaju socijalni nemiri, fantazije o kolonijalnim ratovima i radost nad bijedom onih koji se ne znaju snaći. Ako si htio to – odselio si se na druge kontinente.

Razvoj Europe je kretao u pravcu koji se njenim građanima činio sigurnim. Ideja je bila da će današnji dan biti jednak jučerašnjem,  a sutrašnji današnjem, osim avgusta, kad idemo na godišnji u Španiju, Italiju ili Grčku, koje su bile organizirane kao europska ljetovališta.

Akumulacija pametnih formula je počela na prelasku devetnaestog stoljeća, kad su zahtijevi za osamsatni radni dan i opće pravo glasa postali ozbiljni i ostvarljivi.  Ako zanemarimo dva svjetska rata – koji su bili velike urote protiv napredka – stvari su napredovale sjajno. Društva su postajala sve egalitarnija, jednakopravnost se sama po sebi podrazumijevala, socijalne razlike su se smanjivale. Besplatno obrazovanje je postalo za sve – ljudsko pravo, zdravstveni sustavi su jednako skrbili za sve državljane. To je onda donijelo velike skokove u razvoju znanosti i ni umjetnost nije trpjela. Radno vrijeme se postupno skraćivalo, životni standard je rastao. Europski sindikati su bili primjer organizacija koje štite prava radnika i istovremeno brinu za očuvanje razvojnih potencijala rada. Kapitalisti su se bavili uspostavljanjem kontinentalnih monopola, što je za akumulaciju bogatstva mnogo blagorodnije od divljačke opsjednutosti konkurencijom. Plaćanje poreza se podrazumijevalo samo po sebi, jer su se iz poreza finansirale sigurnosne mreže, a srednja klasa je još uvijek bila šira kategorija. Troškove za obranu su plaćale Sjedinjene Države kojima je Europa sa veseljem prepustila ovlasti nad svim drugim kontinentima. U zamjenu je zahtijevala samo garanciju stabilnosti. Bilo je još ljepše. Amerikanci su obavljali sve prljave poslove  na Bliskom Istoku i u Aziji, a Europljani su si zadržali pravo da moraliziraju, da mekana moć bude učinkovitija od grube vojne sile. To su bile europske vrjednosti, zbog kojih je polovica svijeta htjela postati jednakopravna članica Europske Unije. Europa je bila dosadan kontinent, na kojem je bilo prijatno živjeti bez neprijatnih iznenađenja. Zbog toga su tako različite države, kao što su Ukrajina i Izrael, željele postati njene članice ili makar potpisati sporazume koji bi ih približili. Turska je imala te ideje još 1850. godine, kad je Otomanski imperij počeo reformirati upravu po francuskom urneku.

To je sjajno funkcioniralo dvije stotine godina, a pedeset godina nakon Drugog svjetskog rata na kontinentu nije bilo ni u tragu nikakve druge pametne ideje. Onaj ko je razmišljao o demontiranju europske ideje bio je ili politički ekscentrik ili Englez.

Sada bi se čovjek skoro složio sa Papom, da je europski kontinent zahvatila kriza vrjednosti. Samo se ne iskazuje u moralu, nego u zahtjevima za reformama socijalnih sustava i mjerama štednje.  Fenomen je zaista zanimljiv. Vrijeme je počelo teći unazad prema pedesetim godina prošlog stoljeća. Penzije nisu više socijalna mreža, nego neprijatno troškovno mjesto. Pridružile su se besplatnom obrazovnom sustavu, koji je postao prepreka napredku. Kontinentalno javno školstvo je institucija u permanentnoj krizi, elitne privatne škole su mjesto gdje je moguće obrazovati se. Kod Grčke je položaj najočitiji. Banke su pozitivne institucije koje treba spasiti, a društva – kategorije koje treba ukiniti, jer predstavljaju nezgodan trošak. Socijalni servisi u štetni mehanizmi koji sprječavaju rast gospodarstva. Zato su potrebne stroge reforme, koje će ekonomski rast ponovno postaviti u ravnotežu.

Dnevnik.si

Priča će se završiti polovičnim reformama u potpunom razvratu, a očekuje je slična sudbina kao Crkvu, koja se borila za očuvanje kršćanskih vrjednosti tako što je podsticala cvjetanje svećenićke pedofilije.

Da kontinent uspješno okrene razvojnu spiralu, potrebne su radikalne reforme, a društvo mora  shvatiti kao eksperimentalni okoliš za isprobavanje poslovnih modela. Nema ni jednog razloga da državljani budu tretirani drugačije nego kao radna sila u poduzećima. Najprije je potrebno uz nužno snižavanje mjesečnih zarada ponovno uvesti šestodnevni radni tjedan i zakonom ukinuti zapošljavanje na neodređeno radno vrijeme. To će podstaći veselje prema radu, zbog čega će naknade za nezaposlenost postati nepotrebne. Opće zdravstveno osiguranje izaziva strašne troškove i kako nas uči propali američki pokušaj, uništava i najtvrđi politički sustav. U tim uvjetima će i penzija na račun zajednice postati ekonomski neodrživa, a jednotjedni godišnji odmor nagrada za nadarene. Troškove izbora je moguće sniziti za polovicu ukidanjem prava glasa za žene. Time bi  demokracija i izgubila smisao. To je najskuplji i najmanje učinkovit politički sustav svih vremena.

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič