Erica Johnson Debeljak: Smrt kulturnim radnicima

Povezani članci

• KAMO IDE HRVATSKA?
• Društvena dijagnoza: Antidepresivi, alkohol? Ili kombinacija?
• Danas predsjednički izbori u Crnoj Gori, među sedam kandidata i jedna žena
• Fondacija “Mahir i Aleksa” upozorava javnost zbog još jedne žrtve vršnjačkog nasilja
• Ne treba mi sloboda koju ću opijevati, već ona koju ću živjeti
• Basara: Dostojanstveno govnojedenije zlatnim kašikama

Kulturni radnici sigurno nisu najbolja meta za društveni bijes. Tržište je postalo tako jako nadmoćno i razdiruće da nas samo netržišna i ne globalna umjetnost i kultura mogu spasiti u svijetu koji je poludio.

Ako nam protesti protiv odluke nove slovenačke vlade da ukine samostalno ministarstvo kulture uopće išta govore, onda je to  konstatacija da slovenačka kultura ima malo strastvenih podpomagača i to čak –  žao mi je što moram to ustanoviti – među onima koji ju stvaraju. Pobunjenici protiv takve odluke većinom dolaze iz književnih krugova, sa nekoliko sramotno rijetkih predstavnika teatara, glazbe i likovne umjetnosti: njihova lica su ponešto izgubila od svježine, već su zakoračili u drugu polovicu života.

U protestnim sakupljanjima, koja su nažalost bila skromna, nedostajao je borbeni duh, ako ostavimo po strani demonstracije povodom dodjele Prešernovih nagrada. Često se činilo da je tamo bilo više novinara u lovu za sadržajem svojih večernjih medijskih priloga, nego pobunjenika. Neka poznanica mi je na slabo posjećenom okupljanju koordinacijskog odbora kulture Slovenije (KOKS) ispred zgrade Društva slovenačkih pisaca prišapnula: ‘Hoće li ovo biti salonska revolucija?’

Dok su za osjećajnost kulturnih radnika karakteristični pretjerano dostojanstvo i nedostatak zanosa, s druge strane posvećenih zidova njihove zajednice je drugačije. Tamo čovjek može biti svjedok krajnje vrućekrvnih reakcija na kulturu, radi se, takorekuć o neskrivenoj mržnji. Samo otvorite neki blog gdje je riječ o toj tematici i naletjećete na najrazličitija uvrjedljiva obilježja kulturnih radnika, kao lijenih i nenadarenih parazita koji vise na državnim jaslama.

Među običnim državljanima očito nema ni prave svijesti o tome da slovenačka kultura uključuje i djelatnosti koje izdaleka prevazilaze pisanije slovenačkih pjesnika (između ostalog radi se o medijima, oblikovanju, arhitekturu, očuvanju povjesnih zgrada i mjesta itd.), da priličit dio kulturnih djelatnosti finansira privatni sektor i da javno finansiranje kulture u Sloveniji ne iznosi više od 2,5 posto godišnjeg proračuna.

Zašto onda takvo gnušanje? Zašto ravnodušnost kvazi saveznika? Zašto odsustvo solidarnosti? Gnušanje je zaista moguće dijelom pripisati medijski eksponiranim napadima bijesa kod nekih autora, koji prijavljuju da nisu dobili ovu ili onu stipendiju. Nedostatak oduševljenja i mladih lica među protestantima  je možda posljedica ograničene mašte i organizacijskih sposobnosti  onih koji pokret vode. Jednostavno nije dovoljno što su slovenski kulturni djelatnici i pisci prije dvadeset godina sudjelovali u uspostavljanju slovenačke države. Za mnoge ljude u Sloveniji to je već davna prošlost minulog stoljeća, koja baš ništa ne govori o situacijama sa kojima se suočavaju u XXI stoljeću. Slovenačka kultura mora svoj značaj dokazivati danas.

Najveća poteškoća sa kojom se suočava kultura (uz potvrđenu sklonost vlade da je makar simbolično uništi) je pogrešno usmjereni antielitizam koji postoji među državljanima, prestrašenim prijetećim gospodarskim događajima, koje ne razumiju u potpunosti, a kontroliraju još manje. Ali kultura nije neprijatelj. Kultura nije gospodarska ili elita na vlasti. Kultura nije dio jednog postotka. U Sloveniji nema onih koji zarađuju u stilu Hollywooda, nema uvjerljivih blockbustera koji preko noći stvore milijune. Kao što je u intervjuu za dnevni list Delo, nakon dodjele Prešernovih nagrada, rječito konstatovao Andrej E. Skubic, svaki euro, kojeg u ovoj državi zaradi prevoditelj ili pisac, teško je zarađen, u dugim satima ispred računarskog ekrana, uz bijedne, neisplaćene ili nepostojeće honorare, zbog čega je prisiljen dodatno zarađivati na drugim područjima.

U tom smislu mi nije posve jasno zašto bi neki službenik, koji radi u bivšem ministarstvu kulture, bio veći izdajnik od nekog službenika u ministarstvu obrane?  I zašto je vojnik za društvo a priori više vrijedan od teatarskog glumca?

U Europi se danas suočavamo s onim što se već davno dogodilo u Americi: naime, nečuvenim preseljenjem bogatstva i moći prema gore, potkopava se društvena povezanost i produbljuju nejednakosti.  Takozvana štednja, znači smanjenje sredstava za kulturu i druge djelatnosti koje koriste cijelom društvu, jednostavno je drugi naziv za krađu. Radi se o oduzimanju prihoda običnim radnicima (da, kulturni radnici su obični radnici) i javnim uslugama (recimo školstvu i zdravstvu, da, i kulturi također) i prelijevanje u tenkove, banke i stranke, dakle djelatnostima od kojih korist imaju samo rijetki.

Uvijek sam imala utisak da je Slovenija najvećim dijelom izbjegla gospodarske (finansijske) ekscese koji su se u međunarodnim okvirima redali u prethodnim desetljećima. Nakon 1989. polako se hvatala privatizacije, što ju je zaštitilo od gospodarskog šoka. Nije ščepala sve prolazne finansijske novotarije; uistinu u Sloveniji je još uvijek relativno teško dobiti zaista pravu kreditnu karticu. Zadnjih godina je bila na samom vrhu s obzirom na niz pokazatelja dohodovne jednakosti u razvijenim državama. I Slovenija je uvijek bila ponosna na tu svoju takozvanu mjeru za čovjeka – što je vjerojatno samo eufemizam za njenu veličinu, iako bi mogla biti slika ne njene blještave, ali primjerene i trajne kvalitete života za većinu njenih državljana.

A štednja može štošta od toga ukinuti. Ukinuće slovenački javni sektor.  Skratiće kulturu, koja je hoćeš nećeš bitna karakteristika slovenačkog identiteta. I sasvim sigurno će se zbog ideologije odricanja smanjiti jednakost. I jer je Slovenija tako malena, sa tako skromnom mjerom za čovjeka, bojim se, neće joj onda ostati puno, kad svega ovoga ne bude više. A kakva užasna ironija će to biti, ako tek dvadesetogodišnja državnost i niti puno desetogodišnje članstvo u Europskoj uniji budu uništili ono, što nisu sravnila ni stoljeća slovenačke nedržavnosti – jedinstveni slovenački nacionalni identitet. 

Zato u ovom odlučnom vremenu u slovenačkoj povijesti ne ukazujmo prstom na pogešnog neprijatelja. Naša deviza ne bi smjela biti ‘Smrt kulturnim radnicima!’ Kulturni radnici sigurno nisu najbolja meta za društveni bijes. Tržište je postalo tako jako nadmoćno i razdiruće da nas samo netržišna i ne globalna umjetnost i kultura mogu spasiti u svijetu koji je poludio.

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič