Emir Suljagić pita Mirjanu Kasapović: Ko je ono srušio Stari most?

Povezani članci

• Hrvatski intelektualci poručuju: Vratite Veležu stadion, Mostar bez Rođenih pod Bijelim Brijegom nije Mostar
• Faruk Šehić: Emigrant u kapi lavandinog ulja
• Snažan zemljotres pogodio Hrvatsku: U Petrinji, mjestu epicentra potresa u Hrvatskoj poginula djevojčica
• Puzajući ostalizam
• Nikola Vučić: Šta je muškost desničarima?
• Narodni audi

Malo je orijentalističkih bljuvotina kakav je članak Mirjane Kasapović objavljen skoro u Jutarnjem listu. Hrvatska država, čiji je prvi predsjednik čak i na deklarativnom nivou svojom misijom smatrao „europeizaciju“ bosanskohercegovačkih muslimana – ni to nije tajna – prema Bosni i Hercegovini je uvijek imala najmanje dvije politike. Članak sa deskriptivnim i pretencioznim naslovom „Hrvatska šuti, a Europu nije briga: Erdogan želi obnoviti političku hegemoniju Turske u BiH, a glavni mu je oslonac vazalna dinastija Izetbegović“ jedna je od rijetkih otvorenih artikulacija druge politike, koju Hrvatska inače vodi ispod stola, ali je povremeno, „tuđim rukama“ artikuliše tako da se Pantovčak i Banski dvori mogu vjerodostojno ograditi.

Piše: Emir Suljagić- Oslobođenje

Ali, kao i sa svaki sličan članak, ovaj je važan zbog konteksta i podteksta, a ne sadržaja. Suština je, naime, u tome da Republika Hrvatska traži i nastavlja tražiti mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom onako kako je njome upravljala Nezavisna država Hrvatska, sa sličnim ili identičnim motivima i razlozima za takvu upravu. Zvanična hrvatska politika temelji se na premisi da se muslimanima u Bosni i Hercegovini ne može vjerovati zato što su zaostatak „istorijskog Drugog“, osmanlija ili islama, potpuno je svejedno u slučaju ovog rasističkog pamfletića. Jer, poruka članka je „Turci su Turci, muslimani su muslimani, balije su balije“. Stoga nije moguće odgovoriti na konkretne navode članka, njih naime nema. U najboljem slučaju petparačka zavjerologija, članak kojem je Jutarnji list, ali i neki ovdašnji mediji, dao neprimjerenu važnost je bitan zbog svog duha. A njegov duh je mračnjački i srednjevjekovni.

Ali, krenimo redimo. Kasapeći istoriju, Kasapovićeva pod isti kišobran smješta sultana Mehmeda Fatiha, Mustafu Kemala, Bulenta Ecevita i Tayyipa Erdogana. Vjerovatno nijednom od njih četvorice ne bi bilo mrsko da se nađe u društvu preostale trojice, ali to spada u domen alternativne istorije. Nastojanje Kasapovićeve da uspostavi vertikalu Fatih-Ataturk-Ecevit-Erdogan ne razlikuje se sa stanovišta namjere od nastojanja nekih drugih hrvatskih „intelektualaca“ da zlodjelima ISIL-a iz 2016. objasne ubijanje tromjesječnih beba u Ahmićima 1993. godine. Ako ćemo pravo, ne razlikuje se ni na intelektualnom nivou, jer osim kombinacije prežvakanih teorija zavjera sa Wikipedije i istorijskih opštih mjesta ne nudi ništa. Ima tu malo konverzije bosanskog stanovništva na islam po osmanskom zauzimanju, pa onda red jermenskog pokolja iz 1915., pa onda malo turskog trijumfa nad Grcima i bulažnjenja i Smirni/Izmiru, malo turske invazije na Kipar – sve sa predumišljajem i krajnjim ciljem formiranja građanske države u Bosni i Hercegovini.

Pođimo dalje. Kasapovićeva ne kasapi samo istoriju, nego i logiku. Ona, naime, ne uviđa da moralisanje sa pozicija neoustaške banana republike sa krvavim nasljeđem u Bosni i Hercegovini zapravo nije moguće. Nije Turska na teritoriji Bosne i Hercegovine finansirala i organizovala paravojnu formaciju, nego je agresiju na njenu teritoriju počinila Hrvatska. Nije Turska na teritoriji naše zemlje tokom devedesetih godina prošlog vijeka držala svoje redovne trupe, koje su odgovorne za zločine kako protiv bošnjačkih, tako i srpskih civila, nego Hrvatska. Nisu turski oficiri na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) proglašeni odgovornim za zločine protiv čovječnosti, nego oficiri koji su bili ili su još uvijek na platnom spisku Republike Hrvatske.

Nije tursko, nego hrvatsko vojno i političko vođstvo počinilo silne zločine u okviru zajedničkog zločinačkog poduhvata usmjerenog na uklanjanje nehrvatskog stanovništva iz ogromnih dijelova Bosne i Hercegovine. I ne pokušava turska država da na svaki način – od neuspješne obavještajne penetracije do zvaničnih zahtjeva da sudu pristupi prvo kao prijatelj suda, a potom i kao strana u postupku u predmetu protiv tzv. šestorke – podrije i promijeni nalaze MKSJ o zajedničkom zločinačkom poduhvatu, nego Hrvatska. Ne maršira ogromni dio turskog civilnog društva kroz Istanbul sa osuđenim ubicom tromjesečnih beba, nego hrvatski europarlamentarci šetaju za život kroz Zagreb sa Darijom Kordićem, masovnim ubicom. I na kraju krajeva, nisu turske vojne snage srušile Stari most, nego hrvatske.

Smisao članka, međutim, nije ni u silovanju istorije, kako davne, tako i recentne, Bosne i Hercegovine. Kompletna njegova poenta je prisilna „islamizacija“ ideje građanske države u BiH. Kad kažem „islamizacija“ mislim na stereotipisanje ideje i mogućnosti principa jedan čovjek-jedan glas kao islamističke i kao teroriste i radikala svakoga ko se za nju zalaže.

Lajtmotiv hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini je upravo stigmatiziranje obične, normalne, građanske države kao potencijalno ili suštinski terorističke. Na isti način na koji su brojne diktature dobile prostor da se sa etničkim ili vjerskim muslimanske manjinama u svojim zemljama obračunaju nakon što su ih nakon 11. septembra 2001. proglasile terorističkim, Hrvatska – da li kroz usta svoje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, da li Mirjane Kasapović – ideju ravnopravnosti građana u BiH proglašava inherentno islamističkom, odnosno terorističkim i traži mandat da se s tom „opasnošću“ obračuna. I da se obračuna ne obavezno istim sredstvima kojim su se ustaški oficiri obračunavali sa bošnjačkim civilnim stanovništvom u Srebrenici 1943. godine, ali izvjesno u istom duhu.

Jer, Hrvatska danas za razliku od 1941. možda nije ustaška država, ali zato je i danas jedina država na svijetu u kojoj su ustaše „svoji na svom