Emir Suljagić: “Lijeva obala Srbima, desna Hrvatima, Muslimani nek idu niz Neretvu”

Vrhovništvo Republike Hrvatske od samog početka tražilo način da se jugoslovenska kriza riješi podjelom Bosne i Hercegovine i u tom smislu sarađivalo je sa srbijanskim i srpskim rukovodstvom i prije nego što je na tlu naše zemlje došlo do otvorenih sukoba. Saradnja između srpskog i hrvatskog projekta u BiH se manifesotvala na kako političkom, tako i vojnom planu; kako strateškom, tako na taktičkom planu, uključujući mnogobrojne i pojedinačne navrate zajedničkih dejstava protiv Armije Republike BiH, civilnih ciljeva na teritoriji pod njenom kontrolom, odnosno civilnog stanovištva.

Dan uoči potpisivanja sporazuma o Grazu, obavještajci najvjerovatnije MUP-a RBiH presreli su razgovor između Momčila Mandića, potonjeg ministra pravde RS i Brune Stojića kojem se danas sudi u Haagu kao predstojniku Odjela obrane HZHB. U dijelu razgovora o situaciji u Sarajevu, Stojić kaže da „mi ćemo Stup dole uzeti“, dok Mandić komentirajući liniju razgraničenja u Hercegovini dodaje: „Lijeva obala Srbima, desna Hrvatima, Muslimani nek idu niz Neretvu.“ Istog dana Stojić razgovara i sa Mićom Stanišićem, Karadžićevim ministrom unutrašnjih poslova:

–    Ajde bolan da to sjednemo, da izdogovaramo.
–    Ja sam za to, siguran budi, ali mislim to, te iluzije da Karadžić izbije iz glave.
–    I Karadžić je bolan za dogovor. Da se sjedne da se dogovori.

Kroz Stojićev razgovor kontinuirano provijava samo jedan stav: granice Banovine iz 1939. ne mogu biti predmet pregovora. Sve ostalo može. Očito je da je Boban potpisujući sporazum u Beču – u koji je Franjo Tuđman nesumnjivo bio upućen u tančine – artikulisao preovlađujući stav u tadašnjim hrvatskim elitama.

Ovaj sporazum bez zastoja je preveden na politički i vojni nivo, a dokazi ne ostavljaju skoro nimalo sumnje da je saradnja između Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske bila dogovorena, koordinirana, dugotrajna i primjenjivana je od taktičkog do strategijskog nivoa.

Jedan od dokumenata koji pokazuju da je saradnja između HVO i VRS, odnosno političkih vlasti Herceg-Bosne i RS uspostavljena i održavana na najvišem nivou je zapisnik sa sastanka delegacije dvije paravlade neposredno nakon potpisivanja Washingtongskog sporazuma. Naime, na sastanku održanom u Čelebiću osmog marta 1994. godine Jadranko Prlić obavezao se da „postojeći pregovori i sporazumi između Muslimana i Hrvata neće imati uticaja na saradnju HR Herceg-Bosne i Republike Srpske“, te da su sporna samo „dugovanja i isporuke goriva, naoružanja i streljiva nastali prije 10. 09. 1993. kada je ova srpska vlada preuzela te poslove na sebe“.

Neupitno je da je Prlić bio iskren iznoseći stav o nastavku saradnje. To se vidi i iz drugih dokumenata.

U dokumentima HVO-a vojne provinijencije, RS, odnosno VRS se oslovljavaju kao „xy strana“. Nekoliko mjeseci prije Washingtonskog sporazuma, u septembru 1993. godine, nakon što je potpisan još jedan u nizu propalih mirovnih aranžmana, Bruno Stojić uputio je Milivoju Petkoviću dokument za „xy stranu“. Navodeći da „ potpisana deklaracija ne mijenja naše dosadašnje odnose“, Stojić dalje kaže: „Hrv.rep. H-B ne namjerava rušiti dostignutu razinu odnosa sa SR. Glede toga, prvi predlažemo dalje podizanje diplomatskih i svakih drugih odnosa naše dvije republike“. On u to ime predlaže i sastanak „na razini dviju vlada“.

U novembru Stojić šalje Rajiću nove instrukcije: „Sukladno postignutom dogovoru izvješćujem Vas da će se na zajedničkom sastanku Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne i Vlade Republike Srpske usaglasiti cijene MTS (materijalno-tehničkih sredstava, op.a.)“.

Ministri zdravstva dvije paravlade, Ivan Šarac i Dragan Kalinić su na marginama susreta u Čelebiću održali poseban sastanak o cijenama bolničkog liječenja za ranjenike HVO-a u bolnicama u RS-u jer „zdravstvene aranžmane ne treba miješati sa komercijalnim“. Da je riječ o trajnom aranžmanu, odnosno da je HVO ekstenzivno koristio bolničke usluge u RS-u vidi se i iz zvaničnog dokumenta koji je načelnik bolnice Žica u Blažuju, dr. Milan Pejić uputio brigadi „Ban Josip Jelačić“ u Kiseljaku: u njemu se navodi da su troškovi liječenja vojnika HVO-a u njegovoj bolnici do 31. 12. 1993 iznosili 1.615.955,76 njemačkih maraka.

Drugi dokument koji potvrđuje da je zajednički front protiv Bosne i Hercegovine bio strateško opredjeljenje je izvještaj Sigurnosno-informativne službe sačinjen nekoliko dana nakon sastanka u Čelebiću. Naime, srpske snage su nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma prekinule sve vrste „saradnje između HVO i VRS, tako da su Srbi povukli svoje teško naoružanje i zabranili prelazak naših konvoja preko njihove teritorije“. Shodno tome, pukovnik HVO-a Vikotor Andrić „otišao je u Glavni štab VRS i napravio dogovor sa gen. Ratkom Mladićem za ponovne kontakte, da bi potome bilo vraćeno teško naoružanje i dozvolio se prelazak dva konvoja“.

Ivica Rajić, koji je u međuvremenu osuđen za zločin u Stupnom dolu, u julu 1993. obraća se načelniku Glavnog stožera i Bruni Stojiću sa „Informacijom o kontaktu sa ‘xy stranom’“. Rajić navodi da je dobio poziv „da se general bojnik Milivoj Petković dana 07. 07. 1993. god. u 14,00 sati nađe sa generalom Ratkom Mladićem u hotelu Plaža u Herceg Novom“, te da su mu sagovornici saopštili da HVO duguje VRS-u 5.700.000 maraka za „izdata sredstava i topničku podršku“.

Ali, HVO i VRS nisu dijelili samo oružje, municiju i zdravstvene usluge.

VRS se naime, između ostalog, naftom i gorivom snabdijevala u Grudama, odnosno zapadnoj Hercegovini. Naime, Milivoj Petković u julu 1993. piše Rajiću da osigura šest cisterni za gorivo „može i sa njihove strane i uputite ih u Logističku bazu u Grude“: „Po pristizanju cisterni biće vam upućeno po principu 3 za njih, 3 za nas.“ Dokument iz novembra 1993. demonstrira da nije riječ o pojedinačnom ili sporadičnom događaju, nego o sistemskom aranžmanu, i da je samo u jednom navratu VRS-u isporučeno 86.470 litara dizela i 23.890 litara benzina. Možda je preslobodno pretpostaviti, ali je sasvim moguće da je gorivo za bagere koji su prekopavali masovne grobnice sa ubijenima iz Srebrenice prvobitno natočeno u Grudama.

Na taktičkom planu, stvari su, barem na početku zapinjale. Ivica Rajić obavještava Stojića i Petkovića u julu 1993. da nema informacija šta je „dogovoreno sa ‘XY stranom’, ali dosadašnja pomoć je potpuno zanemarljiva. Artiljerijsku podršku dobijamo samo tamo gdje su objektivno ugroženi i njihovi položaji“.

Iz dokumenata nastalih tokom jeseni 1993. vidi se pak da je razlog nesporazumima bio naprosto u razlici u pristupu: VRS je insistirala na tome da saradnja bude potpuno centralizovana i da se odvija putem glavnih štabova. Emil Harah, komandant brigade HVO-a „Bobovac“ piše Petkoviću u septembru 1993. da je njegova komanda nakon što je stupila u kontakt sa Ministarstvom odbrane RS dobila instrukcije da svi zahtjevi za pomoć idu preko generala Manojla Milovanovića i Glavnog štaba VRS: „Pomenuti gospodin na temelju zahtjeva iz GS HVO Mostar i kontaktima sa najodgovornijim časnicima HVO razmatra zahtjeve i podnosi prijedloge za odobrenje vojne pomoći postrojbama HVO“. Harah molbu završava sljedećim riječima: „Obraćamo Vam se sa zamolnicom da sačinite zahtjev GŠ VRS za pružanje vojne pomoći u MTS, vojno-stručnom nadzoru i koordinaciji u izvođenju borbenih djelovanja prema HVO Vareš i brigadi ‘Bobovac’“.

Drugim riječima, HVO nije u Bosni i Hercegovini obavljao prljavi posao samo za Franju Tuđmana, nego i za Slobodana Miloševića.

Ali, nakon što je saradnja institucionalizirana, ispostavilo se da je Mladić bio široke ruke. U novembru 1993. Rajić izvještava Brunu Stojića da mu je VRS, između ostalog, isporučio: dvije „prage“, dva tenka, dvije haubice kalibra 155 milimetara, jednu haubicu kalibra 122 milimetra i dva minobacača kalibra 120 milimetara, stotine granata za svako oruđe, te pješadijske municije koja se mjeri u stotinama hiljada metaka.

Da su prvobitni problemi prevaziđeni i da je HVO na dnevnom nivou sarađivao sa VRS-om i izvodio i zajednička dejstva vidi se iz naredbi koje je tokom juna i jula 1993. komandi brigade „Herceg Stjepan“ uputio tadašnji pukovnik Željko Šiljeg, komandant Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina. Šiljeg u nekoliko navrata zaredom prvo zahtjeva od svojih potčinjenih da od „xy strane“ traže da „otvori vatru po Konjicu i Čelebićima“, potom od njih traži da ga obavijeste jesu li stupili u kontakt sa VRS i dali „im topničke ciljeve“, odnosno određuje vrijeme u koje artiljerija treba da počne sa dejstvima. Na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Kiseljaku, saradnja je bila ustaljena, te 24. oktobra 1993.  dežurni operativni oficir u kiseljačkoj brigadi obavještava Ivicu Rajića: „Topnička podrška od strane XY odrađena“.

Saradnja HVO i VRS ima i istorijske korijene: antifašistička borba tokom Drugog svjetskog rata obiluje primjerima ustaško-četničke saradnje protiv antifašista i partizana. Kao i prije više od sedamdeset godina hrvatski i srpski nacionalistički projekt slagali su se isključivo oko Bosne i Hercegovine. Saradnja HVO i VRS pokazuje da je rat protiv Bosne i Hercegovine vođen devedesetih predstavljao povratak srpskog i hrvatskog nacionalizma na pozicije iz četrdesetih godina, odnosno između dva svjetska rata. I da su, nažalost, tamo i ostali. Ili kako je tokom rata pjevao izvjesni Neđo Mitrović: „Kad podjele Bosnu Srbi i Hrvati, rat će stati, rat će onda stati…“