Emir Balić legenda koji je mučen u Prlićevim i Praljkovim kazamatima: Zločince treba kazniti

Povezani članci

• Marijan Vogrinec: Ustaše opet marširaju Bijednom našom
• Radomir Lazić: Pozivate se na Boga a izdali ste i Bogića
• UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: Još jednom o antićiriličarima i ćiriličarima ili priča o (ne)stabilnosti
• Rusija je eskalirala do apsurda rata
• Tito je bio div
• Edin Husković: LOVCI NA TRENUTKE

Bivši premijer “Herceg-Bosne” Jadranko Prlić, zapovjednici HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, ministar odbrane Bruno Stojić, zapovjednik vojne policije HVO Valentin Ćorić i predstojnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić optuženi su za zločine počinjene nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od 1992. do 1994. godine, a presudu će im izreći Vijeće francuskog sudije Antonettija.

Ti zločini su, prema optužnici, počinjeni u okviru “udruženog zločinačkog poduhvata” predvođenog bivšim predsjednikom Franjom Tuđmanom, s ciljem pripajanja teritorija države BiH Hrvatskoj.

Tužilaštvo je za optužene tražilo dugogodišnje zatvorske kazne, po 40 godina za Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, 35 za Valentina Ćorića i 25 za Berislava Pušića. Odbrane svih optuženih su, pak, tražile oslobađajuće presude.

Legendarni skakač sa Starog mosta Emir Balić (78) jedan je od bivših logoraša konc-logora “Herceg-Bosne”. I on sutra očekuje pravdu. Vjeruje da će presuda biti donesena u skladu sa dokazima koji postoje, podsjećajući da je Jadranko Prlić bio na čelu takozvane “Herceg-Bosne”.

“Bio sam u logoru. Tada sam imao 59 godina i svakodnevno sam išao na prve linije gdje sam bio izložen i mogao sam stradati”, sjeća se Balić u razgovoru za agenciju Anadolija, očekujući da će biti kažnjeni oni koji su odgovorni za zločine i užasne torture.

U Predsjedništvu Upravnog odbora Udruženja logoraša Mostar kazali su za agenciju Anadolija da ne znaju kakva će biti presuda protiv Prlića i ostalih, ali da očekuju da će Haški tribunal imati razumijevanja i ispravno odlučiti u pogledu onog što je učinjeno u Mostaru i Hercegovini.

“Ne želimo davati euforične izjave, ali očekujemo da pravda izađe na vidjelo. Očekujemo da se sve činjenice i dokazi uzmu u obzir od strane suda. Historija je najbolji sudija i ona će najbolje dokazati”, tvrde u Udruženju logoraša Mostar.

Naglasili su da su ljudi u čelništvu “Herceg-Bosne” bili produžena ruka politike podjele BiH, odnosno Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

“U toj presudi bi se trebala naglasiti uloga i jednih, i drugih u pokušajima podjele BiH i stradanju Bošnjaka”, istakli su.

Presudom Haškog tribunala trebala bi biti utvrđena i odgovornost čelništva “Herceg-Bosne” za rušenje čuvenog Strarog mosta, koji je izgrađen između 1557. i 1566. godine, u vrijeme osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog.

On je srušen 9. novembra 1993. godine. Prvi predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović kazao je da je u tim trenucima “zamrzio ljudski rod”. Most je, prema riječima svjedoka, projektilima gađan tokom cijelog 8. novembra 1993. godine, da bi dan kasnije bio i potpuno srušen.

Predsjednik “Herceg-Bosne” Mate Boban, kako su otkrili stenogrami hrvatskog predsjednika, objasnio je Franji Tuđmanu da su most srušile “mostarske kiše”, ali i podvukao kako rušenje mosta vojno “više odgovara nama”.

Taj barbarski čin snimljen je kamerama, a snimak je brzo obišao cijeli svijet. Sam tragičan čin snimili su Eldin Palata i Nedžad Kasumović.

Nedžad Kasumović za AA kaže da Prlić i ostali moraju biti proglašeni krivim.

“Sud Prlića i ostale treba proglasiti krivim i odrediti im maksimalnu kaznu. To bi donekle bila ta neka dunjalučka pravda. Sve ostalo bilo bi katastrofa. Očekujem da se presudom skinu i sve dileme oko toga ko je srušio Stari most obzirom na pokušaje Slobodana Praljka da dokaže da je most miniran. Žao mi je što nisam bio u prilici da Praljku u Hagu lično kažem ko je srušio Stari most. Naravno, očekujem da presuda potvrdi istinu o Starom mostu. To očekuju svi, ne samo Bošnjaci, već svi pošteni Mostarci i pošteni ljudi”, rekao je Kasumović za agenciju Anadolija.

Suljo Kmetaš, predsjednik Udruženja logoraša Hercegovačko-neretvanskog kantona i Udruženja logoraša općine Prozor-Rama nada se pravednoj presudi.

“Trebali bi dobiti zasluženu kaznu. Puno je zločina počinjeno na prostorima zamišljene ‘Herceg-Bosne’, od Prozora do Neuma. Zločini su započeli u jesen 1992. godine i trajali su do marta 1994. godine kada je sklopljen Washingtonski sporazum. Postojalo je negdje oko 60 logora kroz koje su prošli Bošnjaci koje su odveli pripadnici HVO. Nadamo se pravdi nakon 20 godina, a da bi ljudi mogli da normalno žive na ovome prostoru”, govori Kmetaš za AA.

Nesporno bi, veli, morala biti utvrđenai agresorska uloga Hrvatske u BiH.

“Vidjet ćemo da li će politika dati svoj epilog da to tako ne bude, ali mi žrtve tako očekujemo. Mnogi su iz Hrvatske vojske učestvovali u zločinima u cijeloj Hercegovini. Hrvatska ne bi smjela biti amnestirana od tih zločina. Mora se konačno staviti tačka na i. Dakle, da i Hrvatska bude utvrđena kao agresor”, smatra Kmetaš.

Akif Agić, ratni reporter iz Gornjeg Vakufa i svjedok, kako kaže, agresije Hrvatske vojske potpomognute snagama HVO-a, smatra kako je neosporno da su jedinice HV-a bile ne gornjovakufskom ratištu. Podsjeća da su na tom području bilo slučajeva zarobljavanja vojnika iz Osijeka. I sam je imao priliku intervjuirati jednog od njih.

“Ja očekujem pravednu presudu. Ako se budu poštovali zakoni i međunarodne norme, dokazi koji postoje, Hrvatska mora biti proglašena agresorom. To je jedino ispravno za nastavak suživota na ovim prostorima. To se mora desiti jer su HVO i HV napadima na snage Armije RBiH oslabile i mogućnost jedine legitimne vojne sile u BiH da brani državu od srpsko-crnogorskog agresora. Mnogi su gradovi pali u ruke Srba zbog toga. Takva presuda ne bi bila usmjerena protiv svih Hrvata kako se to nastoji predstaviti već protiv onih koji su zastupali radikalnu ideologiju na prostoru ‘Herceg-Bosne'”, naglasio je Agić.

Dodaje da su uklanjani svi oni koji nisu bili za takvu ideologiju poput Blaža Kraljevića ili Zvonimira Fonatane u Gornjem Vakufu. To vidi kao još jedan od dokaza smišljene namjere da se izazove sukob nakon kojeg bi Bošnjaci bili otjerani sa teritorija zamišljene “Herceg-Bosne”.

“Gledajte, u junu ili julu 1992. godine zapovjednici HVO u Bugojnu i Jajcu su davali izjave u skladu s interesima države BiH. No, onda utjecajem Mate Bobana, odnosno Hrvatske kurs je promijenjen. U međuvremenu je palo Jajce. Postojala je, dakle, jedna fašistička ideologija koja je bila usmjerena protiv interesa BiH i nju su zastupali Franjo Tuđman, Gojko Šušak i njihovi eksponenti u Hercegovini. Oni nisu bili za opstanak BiH već za njenu podjelu. Da bi se to ostvarilo učinjeni su strašni zločini. U interesu budućeg suživota, oni koji su stvorili i vodili ‘Herceg-Bosnu’ moraju biti osuđeni. Na koncu, ta ‘Herceg-Bosna’ je i u ratu vojno poražena i kapitulirala je. Dokaz tome je i njen nestanak formiranjem FBiH”, zaključio je Agić u razgovoru za agenciju Anadolija.
U iščekivanju izricanja presude Prliću i ostalima, Mostar je i dalje podijeljen. U zapadnom dijelu grada, kako se neslužbeno saznaje, već danima se drže mise i upućuju molitve za oslobađanje “hrvatskih uznika”. Mediji čije je sjedište u tom dijelu Mostara donose tekstove u kojima se poručuje kako Prlić i ostali “nisu krivi”, da “nije bilo udruženog zločinačkog poduhvata”, te da “Hrvati nisu htjeli podjelu BiH”. Hrvatska udruženja su jedinstvena u odluci da su Prlić i ostali potpuno nevini i da moraju biti oslobođeni.

Svoje uvjerenje da su Prlić i ostali nevini izrazio je i predsjednik Federacije BiH Živko Budimir. On je kazao da bi zločini bili i veći da “tih ljudi nije bilo”, te priznao da je molio u crkvi za njihovo oslobađanje.

Optužnica protiv šestorice političkih i vojnih vođa “Herceg Bosne” podignuta je u martu 2004. godine. Sva šestorica optuženih su se dobrovoljno predali u aprilu te godine i izjasnili se da nisu krivi ni po jednoj od 26 tačaka optužnice.

Tokom najdužeg suđenja koje je trajalo od aprila 2006. do marta 2011.godine, saslušano je ukupno 206 svjedoka – 145 je pozvalo tužilaštvo, a odbrana 61.

Napad Hrvatskog vijeća obrane (HVO), vojnih snaga “Herceg-Bosne”, na jedinice Armije Republike BiH započeo je oružanom akcijom u Prozoru, u oktobru 1992. godine. Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u januaru 1993. godine, te Mostar u noći na 8. na 9. maj iste godine udarom zgradu Komande Četvrtog korpusa Armije BiH u zgradi Vranica. Sukob se proširio na cijeli prostor srednje Bosne i Hercegovine.

Kao povod za napad na Gornji Vakuf uzet je nikad prihvaćeni Vance-Owenov mirovni plan prema kojem su ti teritoriji s većinskim bošnjačkim stanovništvom trebali pripasti tzv. “Herceg-Bosni”, te je od Armije Republike BiH zatraženo da položi oružje i preda se. Budući je predaja odbijena, došlo je do sukoba.

Jedinice HVO-a i regularne Hrvatske vojske (HV) su odgovorne za brojne zločine diljem srednje Bosne i Hercegovine, a najpoznatiji su u Ahmićima kod Viteza i Stupnom Dolu kod Kiseljaka gdje su ukupno, u oba slučaja, stradale 154 osobe, među kojima i mnogo djece. Pod opsadom su mjesecima držani istočni Mostar i Gornji Vakuf.

Organizirano je više koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani. Poznati su logori “Heliodrom”, “Gabela”, “Vojno”, “Dretelj”, logor u Ljubuškom… Istovremeno, istočni dio Mostara je bio žrtva neviđene opsade, a na vrhuncu agresije, 9. novembra 1993. godine, tenkovskim projektilima srušen je i čuveni Stari most. Glavni cilj, a što je potvrđeno i u stenogramima bivšeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine koje su dogovorili predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke i Seljačko-demokratske koalicije, kao predstavnik Hrvata, Vladko Maček.

Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te do proglašenja Banovine Hrvatske. Bosna i Hercegovina je tim sporazumom podijeljena između dvije susjedne zemlje. Početkom Drugog svjetskog rata ta podjela je dokinuta, najprije uspostavom Nezavisne države Hrvatske, a kasnije osnovanjem Federatvine narodne republike Jugoslavije (FNRJ), odnosno Socjalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ).

Izvor: Anadolija