Elvedin Nezirović: Vahide spasi nas!

Povezani članci

• Kelti su slavili proljeće kao uskrsnuće sunca
• Potpisujemo tekst Borisa Dežulovića: Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji
• Marinko Čulić: Crveni četnici
• ”Nikada nisam glasao ni za kog – uvijek sam glasao PROTIV!”
• Snježana Kordić: Tko širi nacionalizam i tko mu se odaziva?
• Pokopali su mrtve

Na Veležove utakmice počeo sam odlaziti vrlo rano, još dok broj mojih godina nije bio veći od broja prstiju na mojim rukama. Išao sam uglavnom s očuhom, ponekad s nekim komšijom ili rođakom, a jednom, čak i s majkom. Bio je to poseban osjećaj, neusporediv s bilo čim u mom kasnijem životu. Da biste to razumjeli, morate znati da fudbal u Mostaru nikada nije bio samo sport, niti je Velež bio samo običan fudbalski klub. Crveni dres, s grbom na kojem su oslikani zvijezda petokraka i Stari most, bio je neka vrsta lokalne simbioze jugoslavenske zastave i Titove slike, recimo, odnosno simbol svega onoga u šta smo tih godina vjerovali i za šta smo živjeli.

Generacija igrača koja je obilježila moje odrastanje i koju danas doživljavam kao dio vlastitog identiteta bila je među najboljima u bivšoj državi: Petranović, Hadžiabdić, Šišić, Prskalo, Matijević, Barbarić, Kajtaz, Skočajić, P. Jurić, Karabeg, Tuce. Moje sjećanje, nažalost, ne seže dovoljno daleko da bih mogao reći kako pamtim vrijeme kada je protivničke mreže cijepao tandem Baka Slišković – Vaha Halilhodžić. Ono čega se sjećam jeste strahopoštovanje s kojim su stariji navijači izgovarali njihova imena.

Ti, stariji, koji su fudbalsko vrijeme dijelili na ono što je bilo prije i poslije pojave trojca Bajević-Marić-Vladić, neumorno su prepričavali Vahine golove. Kada Velež ne bi išlo, a pogotovo kada bi neko od napadača propustio kakvu izgledu priliku za gol, uvijek bi se na tribinama našao neko ko bi uzvuiknuo „E đesi sad moj Vaha!“. U kolektivnom sjećanju svih Veležovih, ali i jugoslavenskih navijača, još živi Vahin het-trik Grcima, u Skloplju, 1978. godine.

Priča o Vahi Halilhodžiću, priča je o dječaku iz siromašne porodice, koji je iz jablaničke Turbine, gdje je naučio prve fudbalske korake, dogurao do najboljeg fudbalera bivše države (1978.), a dva puta zaigrao je i za najbolji tim Evrope. Ako je vjerovati staitistikama, za Velež je odigrao 400 utakmica i postigao 250 golova.                                                    

Veležova legenda sinoć je sjedila na klupi Alžira. Bio je nevjerovatan osjećaj gledati kako njegov tim razbija polufinalistu Svjetskog prvenstva od prije dvanaest godina. Svi oni koji se u fudbal iole razumiju, znaju da je ono sinoć bila Vahina pobjeda. Jer da nije tako, ne bi Alžircima trebale 32 godine da nekog pobijede na Svjetskom prvenstvu, a imali su, otad, i takva fudbalska imena kakvo je bio veliki Rabat Madjer.

Tugu i gorčinu, koja se u meni nakupila nakon poraza naše reprezentacije od Nigerije, djelimično je sprala Vahina pobjeda. Kao Veležov navijač, kao Mostarac, kao Bosanac i Hercegovac, bio sam sinoć presretan. Nisam, neku večer, plakao zbog poraza naše repke, imao sam, na prvi mah, posve druge osjećaje, ljutnju, bijes, frustraciju… Nisam plakao ni sinoć, siguran sam u to, previše sam toga proživio za takvu vrstu sentimenta, ali su mi, u jednom momentu, suze same potekle. Bilo je to onda kada je glas iz moje prošlosti povikao: “E đesi sad moj Vaha”.