Eldin Hadžović: Sve dok se ovdje ne desi Willy Brandt, nećemo se na pravi način suočiti sa prošlošću

Izdvajamo

• Mi i dalje gledamo da se žrtve ponižavaju 30 godina i da nema na vidiku da recimo prijedorske općinske vlasti, ali i vlasti entiteta RS ili bosanskohercegovačke vlasti općenito imaju bilo kakvu odgovornost prema žrtvama.

Povezani članci

• Od Velike Gospe do velikog vraga
• Prije kiše
• Za čovjeka se nema 90 maraka mjesečno
• Put svega živog
• Podvojena bezličnost
• Karamarko je kriv za cenzuru na HTV-u, ali i za sumnjiv ishod ‘Suđenja stoljeća’

Kultura sjećanja u defanzivi, kao da je plima poricanja genocida i ratnih zločina i revizonizma potopila sva društva na našem prostoru, te da su ”tri istine”, ili više njih, postale opće mjesto od politike do obrazovanja. O žrtvama i preživjelima koji su uspjeli uspostaviti drugačiji koncept suočavanja sa prošlošću, o odbacivanju odgovornosti, o populizmu i jesu li nama ”naši” zločinci najmiliji, o licemjerstvu međunarodne zajednice, odnosu novinara i novinarstva prema kulturi sjećanja, zašto se pronalazi razumijevanje za ”naše” zločince, da li su nametnute izmjene Krivičnog zakona BiH o negiranju i veličanju genocida i ratnih zločina pomogle u suočavanju sa prošlošću, te da li je otpor uzaludan, razgovaramo sa novinarom Eldinom Hadžovićem.

Autor: Amer Obradović

Eldin Hadžović je honorarni novinar. Živi i radi u Sarajevu. Izvještava o postratnoj BiH za regionalne i evropske medije. Saradnik je portala Novosti, Detektor, Tačno.net i drugih važnih medija koji pišu o suočavanju sa prošlošću. U video intervju razgovaramo sa Hadžovićem o tome gdje je naše društvo 28 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, i jesmo li mi išta pametniji, ili možda je bolje reći manje kontamirani nacionalizmom i mržnjom koju on proizvodi u odnosu na decembar 1995. kada je rat službeno završio. Hadžović je kao novinar ”odrastao” u sarajevskom nedjeljniku Dani. Tu je i napisao svoje prve tekstove o kulturi sjećanja. Tada je bilo prošlo možda manje od deset godina od rata, rane su bile svježe, a Hadžović nam otkriva kako je bilo novinarski sazrijevati okružen temama koje su se ticale najtežih ratnih zločina na području Evrope nakon Drugog svjetskog rata, te kako gleda na ulogu medija u ratu, jer je on jedan od novinara koji je pisao o tome kako su redakcije Kozarskog vjesnika i Radija Prijedor u osvit rata svojim tekstovima i emisijama na smrt osudile nebrojene Prijedorčane. Izvršioci medijske pripreme za odstrel, prekaljeni propagandisti zločinačke politike ne samo da su i dalje na slobodi, nego su neki od njih (koji su objavljivali tekstove tipa ”Bijeljina konačno bez minareta”) dugogodišnji savjetnici za medije Milorada Dodika.

Razgovarati o kulturi sjećanja je i dalje važno i otpor nije uzaludan, iako se često tako čini. Dovoljno je vidjeti odnos vlasti ali i kompletnog društva prema logorašima, kategoriji koja u moru silnih socijalnih i inih davana nema nikakva prava. A da ne govorimo koliko je porazno za bilo koje društvo da se na mjestima teških zločina, u koncentracionim logorima, poput Omarske, Keraterma, Trnopolja, Sušice, Čelebića, Dretelja, Heliodroma, Gabele ili Koštane bolnice u Stocu  ne podigne dostojan spomenik, memorijal koji će odati poštovanje žrtvama. Mi i dalje gledamo da se žrtve ponižavaju 30 godina i da nema na vidiku da recimo prijedorske općinske vlasti, ali i vlasti entiteta RS ili bosanskohercegovačke vlasti općenito imaju bilo kakvu odgovornost prema žrtvama. Sa Hadžovićem govorimo o tome jesu li nama naši zločinci najmiliji, da li je populizam jači od kulture sjećanja, recimo na primjeru nedostojne table na Kazanima, te o tome da li je nametanje izmjena Krivičnog zakona BiH od bivšeg strane Visokog predstavnika u vezi negiranja genocida i ratnih zločina donijelo nešto bolje našem društvu. Na kraju, zaključak je da otpor mora postojati i da suočavanje sa prošlošću je preduslov za budućnost bez ratova i da se ne bi ponovili mračni periodi iz naše historije.