Edhem Badžak, posljednje slovo

Povezani članci

• Šta siromašnima znači država?
• Ko i zašto šalje poruke u Zagrebu?
• Besprizorni Jozo Pavković
• Osmislimo izbore!
• Obiteljski nasilnici, pedofili, ubojice… protiv sustava
• Boris Dežulović: Hideo Yamazaki, premijer BiH

Vijest o smrti  Edhema Badžaka pročitao sam na fejsbuku. I cijeli dan je odšutio, tužan i zatečen. Mada, znao sam da svakog časa može doći.

  Kad sam majci – slučaj ili predosjećaj?! – prošle sedmice putem telefona rekao da ga nazove i izvine mu se u moje ime što ga, i sam mučen nekim bolešćinama, ovoga ljeta nisam potražio, ona mi reče da Badžo leži u bolnici. Na intenzivnoj. Posjeta strogo zabranjena. A kad se, sa njegovom istorijom bolesti, tako kaže, ne  treba ti mnogo pameti da zaključiš: bliži se ono najgore.

   Ljudi vele da posljednja umire nada. Za mog druga Badžu i mnoge koji su ga iskreno voljeli, eto, ni nje nema. Dvadesetog septembra ujutro, ovog nezapamćeno vrelog ljeta na blagom izdisaju, umro je jedan dobar, dragocjen čovjek. Najbolji novinar koga Konjic ikada imao. Jeste, imao je naš grad i Veselka Tenžeru i Zuku Džumhura, ali su oni bili od druge kovine.  Tenžera – publicist i vispreni analitičar, a prekrasni hodoljubac Zulfikar – čisti renesansni lik, svestrani umjetnik rođen u “pogrešnom” vremenu posvemašnje rascjepkanosti.

   Dočim, Edhem Bažak je, i pored svih ostalih stvari kojih se perom  lijepo taknuo, bio prije svega novinar. I to kakav! Žurnalist par exellance, svakim damarom svoga pronicljivog, znatiželjnog bića.

   Iz šture agencijske vijesti, koja se prije nekoliko dana pojavila na mnogim domaćim sajtovima, saznajemo ono osnovno:

  Edhem Badžak, dugogodišnji novinar „Oslobođenja“, umro je jutros u 74. godini u Konjicu, gdje je i rođen 17.oktobra 1938. godine.

Poslije studija kniževnosti u Sarajevu, kratko vrijeme radio je kao novinar zeničke „Naše riječi“ i konjičkog preduzeća „Igman“, da bi više od 35 godina proveo na mjestu dopisnika „Oslobođenja“ iz Konjica, odakle je i otišao u penziju. Sahrana će biti obavljena 26. septembra na ateističkom groblju Musala.

   Pazi sad ovo: “…na ateističkom groblju musala”! Koliko ljudi danas ima snage da ostane vjerno idealima iz rane mladosti?!

   Tipično za mog druga Edhema Badžak.

   A nismo se zadnjih godina mnogo sretali. Tu i tamo neka porukica, kratki, topli mail, ili susret na ulici, za mojih sporadičnih  povrataka kući. Posljednjih godina se, i sam već narušenog zdravlja, sav posvetio brizi oko njegove, takođe teško bolesne, supruge Sabihe. Ponekad bi se, čujem od zajedničkih poznanika, iznenada pojavljivao na jutarnjoj kafi u slastičarni “Cup”, kobajagi žaleći se prijateljima što tu svakodnevno, u tačno utvrđen čas, seire i zezaju se – bez njega.Jednom sam i ja tamo banuo, i to kao “gost iznenađenja”. No, Badže tog jutra nije bilo. Opet na Repovcima. Sa ženom. Svi smo znali: ona mu je prva briga.

   (Kod njegove dobre Sabihe sam nekada, na konjičkom raskršću, redovno kupovao novine. Čini mi se da je voljela taj posao. A kako i ne bi – žena takvog novinara!)

  No, kad je trebalo, Bažo je uvijek bio tu. Tako, kad sam ga zamolio da mi, skupa sa Dinom Begom, promoviše knjigu antiratnih priča “Crna marica”, sa zadovoljstvom je to prihvatio. Zaista smo, u Bosanskoj sobi Narodnog univeziteta, napravili lijepu promociju. Kao i vrsni pisac Begtašević, baš me je tada nahvalio. Prosto mi bilo neugodno.

   Dobro se sjećam: te sam se večeri, nakon dosta vremena, i zbog tople kiše Badžakovih riječi, opet osjetio “punokrvnim” Konjičaninom. Svojim, na svome. Hvala ti gdje čuo i gdje ne čuo, dragi Badžo!

   A znali smo se veoma dugo. Zapravo, još od onda kad nam je, maloj grupi  svršenih fakultetlija, tekstovima u Oslobođenju, pomogao da, u borbi s lokalnom birokratijom, napokon dobijemo posao. U lokalnom listu Treći mart kao urednik je objavljivao moje prve tekstove. A u ratu smo, on na svoj, a ja na svoj način, ogorčeni, pisali i govorili o onima koji su izdali svoju domovinu.

   Poslije, nakon rata, bio je, čini mi se, veoma razočaran kad je vidio da izdajica ima na svim stranama. Sloboda, očito, nije umela da peva, kako smo se i on, a, bogami, i ja, nadali. Nakon penzionisanja se praktično povukao iz javnog života, samo ponekad ispijajući kafe na terasici pred knjižarom prijatelja Safe, ili sa onim gradskim društvom iz slastičarne Cup.

   I njegov posljednji tekst u Oslobođenju bio je natopljen tom gorčinom. I u njemu se radilo o iznevjerenim obećanjima, neostvarenim nadama:

   http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/slucaj-repovci-20-godina-kasnije ?

 Pisao ga je, u toj fazi njegove bolesti naprosto nije moglo biti drugačije: posljednjim snagama. A opet, kao da ga vidim: žestoko, sa strašću, ne posustajući.

   I kao tačka na “i”, dok se zatvara još jedan krug, baš povodom tog njegovog, opet izvrsnog, teksta i moje kolumne u vezi s tim (http://tacno.net/KolumneNovost.aspx?id=16994 ), prije par mjeseci primih njegov posljednji mail. U njemu mi veli da zadnjim snagama, koliko mu bolest dopušta, uređuje rukopis priča i reportaža koje je nekoć objavljivao u njegovom “Oslobođenju”. I ne moli, nego mi naređuje da mu ih ja, kad za to kucne čas, recenziram.

   I sada me prođe jeza. Ne znam dokle je u tome stigao, je li ono govno od raka i tu od ruke bilo brže, ali evo, obećavam: ako mi se pruži prilika, odradiću to onako kako je on meni, onomad, odradio. Napravićemo mi još jednu lijepu knjigu. I promovisati je kako dolikuje. Samo što njega, u prepunoj Bosanskoj sobi, više neće biti među nama.