Džin od kilo i po!

Povezani članci

• Ante J. Biuk: Pismo prijatelju u jedno ratno, nedjeljno jutro
• Hrvatska, zemlja Vlade Košića
• Intelektualna sumnja je izvor kreativnosti
• Metković metropola Hrvatske
• Vesna Rajnović: Maks Luburić je bio ustaški koljač, a ne hrvatski domoljub
• Saša Leković: Kako je ćirilica na nadgrobnom spomeniku ugrozila Hrvatsku

Dok sam ja zauzet utakmicom života, nastojeći da u duelu sa opakim protivnikom izvučem barem produžetke, pa novu tekmu, i tako do u nedogled, jednom mladom momku u Amsterdamu se desilo nešto strašno. Radi se o Ajaxovom potencijalnoj velikoj zvijezdi, 20-godišnjem Abdelhak Nouriju, koji je na pripremama u Austriji prvo na treningu dozivio srčani udar, da bi mu kasnije bilo konstatovano ozbiljno oštećenje mozga. Sad ga aparatima drže u životu, s malo nade da će, i ako se probudi, ikad više biti kao prije.

Tragedija. Jedino lijepo u cijeloj priči je to što se cijela Holandija, a posebno Ajax i ajaksovci, pokazala veoma solidarna prema Nouriju i njegovoj porodici.

Gledam, evo, njegovog oca kako u otvorenom autu, okruženom sa više hiljada  Abdelhakovih fanova, stoji pred njihovom kućom, gorko plačući i lupanjem u prsa izražavajući zahvalnost svima – crnim, bijelim, “miješanim”, ajaksovcima i fejenordovcima – za podršku u teškim trenucima. Malo dalje, jedan fan pruža ruku Nourijevoj majci. Ova je, zabrađena i okupana suzama, prima, i ljubi njegovu šaku. Kao ruku usnuloga sina.

***

Kad bolje razmislim, da sad krepam, čudo koliko sm se naživio. Rođen od osam mjeseci, k’o žabica, sa kilo i po “žive vage”! U ta doba, krajem pedesetih, rijetko je koja muška, prijevremeno rođena beba, ostajala u životu. Nego, spasila me baka Koviljka. Uvijala u neke krpice i vatice – za takvu “glavurdu” kape ni za lijeka! – hranila na kapaljku, previjala, pazila i mazila.

A za sve je kriva moja tvrdoglava mati. S “trbuhom do zuba” izašla vani, na česmu, da pere veš. Ponijela onu veliku tepsiju punu “sporkog” veša, pa trljaj, trljaj!. Kad se vraćala, uza basamake, okliznula se i pala. A kad su počeli trudovi s ovim “džinom” u utrobi, moja Natalija se prepala, pa drito u šumu, iznad naše kuće.

Jedva je stigli! I porodili “čudo od djeteta”, s čačkalicama umjesto nožica i trbuščićem što je opasno “mirisao” na rahitis.

Tek mi sad pade na pamet da su mi nogu amputirali 4. jula, tačno na dan njene, Natalijine smrti. Šta je slučaj… U svoj ovoj mojoj muci i belaju, često razmišljam kako sam sretan što ona sve ovo nije doživjela. Slomilo bi je, potpuno.

***

Osamnaesti juli 2017. Danas u mjestu u kome ležim, Nijmegenu, počinje najveća višednevna hodačka manifestacija na svijetu, Nijmeegse vierdaagse. Hodanje traje četiri dana i okuplja učesnike iz čak 70 zemalja svijeta, od kojih i dosta vojnika s raznih strana svijeta. Naime, hodanje je davne 1909. i počelo samo za soldate.

Hoda se – zavisno od kategorije – 30, 40 i 50 km dnevno, a poslije toga, u ludim holandskim noćima, pije i fešta nemilice. To jest, ko može, koga ne savladaju umor i žuljevi “zarađeni” tokom hodanja.

Ove godine se na startu očekuje nešto više od 40 000 hodača.

Danas je temperatura dosta visoka, sparno. Darija i Vanja me u kolicima izvode vani.

“Idemo da slavimo hodanje,” veli srednji sin.

“Kako?”

“Pa lijepo. Među hodačima ima i jedna žena s protezom. Možda dogodine i ti budeš među njima, znaš. A dotad… Kad već još ne možeš da hodaš, možeš da piješ. Hajdemo u kafić da nazdravimo toj hrabroj dami, ali i ostalim šetačima!”

Rečeno – učinjeno. Prvi put kao invalid na gucanju. Samo što su njih dvoje, srećkovići, gucali pravo, a ja bezalkoholno, malt pivo.

Jer, i za vožnju u invalidskim kolicima čovjek mora biti trijezan.

***

Iz mnoštva lijepih reakcija na ovaj dnevnik, riječi podrške i ohrabrenja koje su mi mnogo značile dok sam ležao na dnu dna, nadam se da se niko neće naljutiti ako izdvojim pjesmu mog dugogodišnjeg prijatelja, Emira Bate Memidžana koji, na žalost, takođe zna šta znači borba sa opakom bolešću. No, stihovi koje ćete sada pročitati me nisu košnuli samo zbog toga. To je, naprosto, odlična pjesma. Zar ne, Batane?

Šta bih ja da si ovdje?
Sjedim sam na Čaršiji,
Kamilicu o-čajavam,
Posmatram
Prođe pored mene
Zanosna, jedra
Bijelim lanom ogrnuta
Bez grudnjaka
Crnka
A trešnje crne
Hrustovi
Pod lanom skrivene
Mene mame
I nešto mislim
Šta bih ja
Mogao tebi
Učinit’
Da te oraspoložim