Dvije “prevare” Đoleta Balaševića

Povezani članci

• Boris Dežulović: A da sagradimo aerodrom u Kleku?
• Radomir Lazić: Pismo predsjedniku Putinu
• Mjesto susreta
• Sergio Sotrić odgovara biskupu Ratku Periću i Nerminu Bisi iako ga niko od njih dvojice ništa nije pitao
• Heni Erceg: Arhiviranje pameti
• Svetlana Broz: BiH će postati građanska država i mi ćemo izaći iz ovog 20-godišnjeg mraka

Prvi i, do sinoć, posljednji put sam Đoleta Balševića na koncertu gledao negdje tamo krajem osamdesetih. Tada je “panonski mornar” bio na vrhuncu slave. Sarajevska Skenderija puna “k’o oko”, a ja i žena, neivični Balaševićevim koncertlucima, iz Konjica na koncert krenuli bez sendviča. Ma, ni flašu radenske tri srca nismo ponijeli! Kontamo, sjednemo na voz, odslušamo to malo muzike, i vratimo se kući. Svirka počinje u osam, zadnji voz u pola jedan – nema da fali, zar ne?

   E, ima.

   Jer, kad je novosadski mangup počeo da pjeva, predstavi nikad kraja. Jest, imao je Đole bisera na pretek. Na svakom albumu, a nanizalo ih se podosta, po nekoliko zlatnih pjesama: Jesen stiže, Odlazi cirkus, Dunjo moja, Vasa ladački, Ne lomite mi baremlje, Ne volim januar… Prekratak je ovaj tekst da ih sve pobroji, otišli bismo s njima i on i ja, sve skupa s Đoletom, “U Honduras”. Sve ih je, čini mi se, baš sve te noći u Sarajevu otpjevao. Kad se tome pridoda duuuugačka niska njegovih verbalnih vratolomija: imitacija, šala i viceva – prazniku nikad kraja!

   Tada su mu, sjećam se, na tapetu posebno bili majstori mraka svih dresova – boja poglavito crna, koji su nam se nekoliko godina docnije “lijepo” usrali u živote. Iscrtali granice, poveli naivne u boj, podigli ograde oko “svojih” atara. Njima se, tim “slijepim vođama”, te noći zacijelo žestoko štucalo.

   I dok su me samo leđa boljela od stajanja, prazna crijeva krčala a suho grlo vapilo za nikšićkom (mislim na pivu, naravno!), sve je bilo u redu. Bijasmomladi, ludi i romantični. Tek sada, nakon tolikih godina, vidim: koliko mladi. Ali, kad sam u jednom trenu pogledao na sat, vidjeh: pet do ponoći!   Brzo ljubav pod ruku, pa trč’ na tramvaj, ka željezničkoj stanici.

   Tu nam ga je Đole, da prostite, prvi put “zavalio”. Em gladni, em ne dočekasmo kraj koncerta.

Povratak u budućnost. Kad sam prije izvjesnog vremena dobio vijest o Balaševićevom gostovanju u Den Hagu, odmah sam se sjetio te davne sarajevske večeri, one gladi i nedovršenog koncerta. Pa ipak, ni sada mi nije doteklo pameti. Niti sam pogledao priloženu afišu, niti, na koncert  poetičnog naziva “Kalendar mog djetinjstva” ponesoh nešto čvrstih i tečnih “derivata”. Samo sam poveo istu onu damui z prvog “čina”.  

   Repetitio est mater studiorum. Pokazalo se da su to, opet i opet, bile dvije velike greške. Što samo dokazuje da, što bi rekla ona, “više nisi mlad, ali zato si još luđi nego onomad!”

   Daklem, opet nas je nasamario. Prvo i prvo, to nije bio nikakav koncert! Više je to bio kabare, tek tu i tamo “prošaran” nekim od Balaševićevih muzičkih bisera. Duhom još uvijek “beba”, a tijelom – godina proizvodnje pedeset i treća – ipak vidno “načet”, Balaš se pričom stalno vraćao u rane godine, rišući tako svojevrstan portret umjetnika u (ranoj) mladosti.

   U početku sam bio iznenađen, čak malo i razočaran. Gdje su sve one lijepe pjesme? Gdje Vasa, gdje Strašni petao, gdje Oprosti mi,Katrin i gdje, ne na koncu, cijeli album posvećen njegovoj Oliveri?

   (Doduše, na bini je cijelo vrijeme, sjedio njihov sin Aleksa. Đole ni  njega, kao ni jaknu sa novčanikom i pasošem, nijednog trena nije ispuštao iz vida. Kako sam kaže: “Ovdje ima puno naših”. A znamo mi nas…

   No, kad sam skontao fol, i opustio se, ispalo je više nego dobro. Opet smo se svi, ili skoro svi (o onom jednom kasnije), smijali, plakali, pjevali… Neki (naravno: neke) su na kraju i zaplesale. Onako, u uskim redovima, između sjedišta. Kad je bal…

   Valjali smo se od smijeha sjajnim anegdotama o djedama i bakama, stričevima, ujacima i tetkama, “napaljenim” komšinkama i radoznalim komšijama, a daleko najviše plastičnim zgodama o majci, pravoj otmjenoj gospojici u vrijeme kad su sve ostale bile drugarice  i ocu, simpatičnom “hausmajstoru”, smotanku koji kao da je izašao iz stripa “Alan Ford”: “pljunuti” Grunf!

    Uostalom, što da vam pričam? Odite sami na neki od njegovih “koncerata” pa se i sami uvjerite. Kao velikom čovjeku i umjetniku, njemu su sva vrata bivše nam domovine širom otvorena.

 (Kad već to pominjem: nije li simbolično što se koncert/predstava ovog dokazanog “protivotrova”za nacionaliste  održao baš u Den Hagu, blizu zatvorskih ćelija u kojima čami tolika “naša” nacišovenska bratija? Tako blizu, a tako daleko…)

   No Đole kao da je i tu htio da nas iznenadi: ni da zucne o politici! Kao veli: Mi ovdje, oni tamo – pa valjda se, barem za večeras, zna ko je pobjedio? I nastavlja nas “valjati po podu”porodičnim šalama i anegdotama.

   I tako ne tri, nego četiri debela sata, uključujući tri-četiri bisa. Bez stanke i predaha – k’o perpetum mobile, jeb’o te! Čak mu je i “polovka” vode pod nogama, pokraj mikrofona, ostala netaknuta. Jadni Aleksa! Momak se zacijelo skočanjio na tvrdoj stolici. Da je barem imao iPod uza se!

Kad nas je, nakon zaglušujućeg aplauza, napokon pripustio iz sale – a već se bližilo “pola ponoći”, jedan me je dragi znanac, poznati “kontraš”, kao izašao iz one Balaševićeve pjesme “Ne volem” – upitao: “Bogati, je li se tebi dopalo?” I pritom ljutito odmjerio ženu kraj njega.

   Znajući mu narav. kao iz topa odgovorim: “Ma jok!”

   “Eto vidiš”, okrene se na to ovaj slavodobitno supruzi čije su oči još uvijek blistale od oduševljenja.

   “Ne da mi se je dopao”,  nastavim ja, “nego sam oduševljen. Ovo je jedna od najljepših umjetničkih ‘podvala’ koje sam doživio”, dometnem, i ostavim ga tako, “na pola koraka”.

Još jednom se u sitne sate, žedan i gladan vrativši sa Đoletovog koncerta. “Prevarant” nijedan!