Duh i materija, Gospa i baterija

Povezani članci

• „TITO JE RASTURIO SFRJ“ 1928. U DREZDENU: O mrtvima sve najgore, mrtva usta ne govore
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (14): Zijo Žuljević
• Samir Šestan: Dubina septičke jame
• Oprostiti, ali ne zaboraviti. Da li je to ikako moguće? Ili je to gluparija, isprazna frazetina
• Melika Hasanović: Osjećam se bogato jer sam pobijedila mržnju
• Kad političari progovore, znanje zanijemi – Ostali smo i bez ”Youth in Action” programa

 – Je li tebi, trafikant, pao mrak na oči kad si čuo da je Gospin kip u Međugorju zasvijetlio?

– A zašto bi meni pao mrak na oči? Kome svijetli, neka mu svijetli!

   – Pa bilo bi lijepo da i tebe prosvijetli, da više ne truneš u tom svom mraku…

   – Pusti ti mene! Znaš kako je govorio Theolonius Monk: »It’s always night, or we wouldn’t need light.« Jesi li razumio ili ti treba prepjevat?

   – Hvala, ne treba. Mislio sam da ćeš, po svome običaju kad god krene priča o Međugorju, citirat onog vatikanskog egzorcista, kako se ono zvao…

   – Misliš na biskupa Andreu Gemmu?

   – Da, na njega. Očekivao sam da ćeš mi izbiflat ono njegovo vragoslovlje da se u Međugorju »sve vrti oko novca, hodočasnika, kuća za iznajmljivanje i prodaje jeftinog nakita« i da je to »velika sramota i djelo samoga vraga«, pa da te zakucam u tu trafiku riječima jednog drugog egzorcista, don Gabrielea Amortha koji se čudom čudi kako i »nakon trideset godina postoje ljudi koji ne vjeruju u Međugorje«. I još kaže: »Kad bi bila riječ o poganima, razumio bih. Ali u pitanju su kršćani, a to nije oprostivo. Čak i neki svećenici i biskupi ne žele ništa čuti o Međugorju. A što je s onim ljudima koji sebe smatraju inteligentnim govoreći kako će čekati s priznavanjem Međugorja dok ga službena Crkva ne odobri? Oni su budale.«

   – Da, oni su budale, za razliku od ovih pametnih koji su znali unovčit navodna Gospina ukazanja na koja dolazi kao navijena, pa će i na svjetlećem kipu utržit više nego Edison na Teslinim izumima. Sve za pobjedu Duha nad materijom i Gospe nad baterijom!

   – A tko je tebi kriv što ti se u toj trafici ukazuju samo novine, žvake, cigarete i prezervativi?! Sjedi tu gdje jesi i crkni od zavisti, kad ti Bog nije dao da ugledaš Gospu! Zaludu je tebi i takvima govorio fra Karlo Lovrić, urednik međugorske radio-postaje Mir: »Što se tiče zarade, ja bih rekao da je to neusporedivo s duhovnom zaradom mnoštva svijeta koji dolazi ovdje. Nije Gospa protiv ljudi koji zarade prodajom suvenira.« Ne razumijete vi to, baš kao ni mudre riječi fra Joze Zovka: »Uvijek takva mjesta prate trgovina i biznis. Kroz Međugorje je prošlo 30 milijuna ljudi i njih je trebalo nahraniti, dati im prenoćište, prevesti ih. Ali, najlakše je reći da je to goli biznis. Ljudi traže kupiti krunicu, a netko je mora napraviti i prodati.«

   – Zato savršeno razumijem befel patera Vjekoslava Lasića: »Ako ljudi budu odlazili u Međugorje i molili se Bogu, Gospa – ako se i nije ukazala – morat će se ukazati!« Ali, jebiga, šta mi vrijedi to što sam shvatio da Majci Božjoj nema mrdanja i da će se – htjela ili ne htjela – morat ukazat tamo gdje je joj vidioci i duhovnici kažu da se nacrta; šta mi to, dakle, vrijedi kad nisam poduzetan da umjesto trafike otvorim trafo-stanicu za napajanje gipsanih Gospi električnom energijom?!

   – Šta ti sad hoćeš reć: da Gospin kip ima dovod struje?! Pa kako te nije sram?! Ako ne vjeruješ međugorskim vidiocima, zašto sumnjaš u talijanske hodočasnike koji su u kući vidjelice Vicke prviugledali svjetleću Gospu?

– Nisam znao da su i kuće vidjelaca i vidjelica – naravno, ne ove nove, mnogokatne i turboluksuzne, u kojima sada žive, već one stare – pretvorene u hodočasničke atrakcije.

   – A zašto ne bi bile?! Vjernicima treba omogućit da vide ono što žele, a normalno je da žele vidjet i kuću u kojoj se Vicki godinama javljala Gospa i u kojoj bi joj se i dan-danas ukazivala da nisu iskrsli problemi tehničke naravi.

   – Nije vrag da su antikristi išli ometat i Gospine signale?

   – Ne izruguj se već slušaj na šta su se novinarima požalili prodavači iz suvenirnica smještenih u prizemlju Vickine kuće gdje je zasvijetlila Gospa: »Napišite da smo u Bijakovićima žalosni jer je čitlučka općina baš pod Vickinom kućom namistila okretište autobusa. Zbog strašne buke i Vicka se primistila pa ukazanja prima u Vionici, umisto ovde, u staroj kući, di je uvik bila.«

   – Baš zgodna formulacija: »Vicka prima ukazanja«. Kao da prima klijente ili pacijente…

   – Samo ti gusli po svome! Još ćeš, kakav si, dovest u pitanje i tisuće čudesnih ozdravljenja što ih je proizvela milost Gospe Međugorske…

   – Bože sačuvaj! Ja ću samo, ako nemaš ništa protiv, postavit pitanje: ako postoje čudesna ozdravljenja, postoje li i čudesna oboljenja? I tko je njih proizveo?

   – Tvoja patološka nevjera u čuda sasvim sigurno ne spada u čudesna oboljenja! Ja stvarno ne znam šta bi se u Međugorju još trebalo dogodit pa da i ti povjeruješ u ono u što vjeruju milijuni i milijuni ljudi. Progledaj, čovječe, dok ti je na vrijeme i vidjet ćeš da Gospin kip svijetli iz večeri u večer i da vjernici tu svjetlost primaju kao Gospin mali dar koji navješćuje da će se uskoro pojavit i onaj veliki, vidljivi znak na Brdu ukazanja, kao što je Gospa i obećala.

   – A tko kaže da ja ne vjerujem da Gospin kip svijetli u mraku?!

   – O, Bogu hvala i Blaženoj Djevici Mariji! Ma ne mogu vjerovat da si i ti doživio čudesno prosvjetljenje…

   – A eto, zabljesnula me misao kako Gospa ne bi mogla svijetlit u mraku da netko prethodno nije upalio mrak. A duboko vjerujem i da taj netko neće prezat ni od paljenja još većeg mraka kako bi najavljeni veliki Gospin znak bio što uočljiviji.

   – Mračnjače bezbožni, pa šta ti misliš?! Da je ovo čudo u Međugorju nečiji light-show?

   – Ako i nije light-show, onda je know-how.