ENG
DUBOKA KRIZA LAIČKIH VRJEDNOTA
Autor/ica
Povezani članci
Od mogućnosti da u bilo kojoj arapskoj državi trenutnog diktatora zbace sa vlasti, odmah se pojavi nekoliko vrlo paničnih pitanja. Prvo je šta ako na vlast onda dođu vjerski uspaljenici i od društva naprave mračnjački kult. Svaki bezbožnjački diktator, koji se na vlasti održava uz pomoć paravojnih jedinica političke policije, bolji je od uspona pobožnog populiste. Kao, nema ništa gore nego da na vlast dođu bogobojazni ljudi koji za smjerokaz za vođenje politike upotrebljavaju standardna izdanja svetih knjiga. A posebno su zabrinuti političari koji nedjeljom idu u crkvu, ako postoji i minimalna mogućnost da tamo budu televizijske kamere. Pitanje zvuči kao izraz uvjerenja čak i umjerenih desničara, da vjerski nadahnuti ljudi sa južne obale Sredozemlja mogu uništiti naš svijet i njegovu civilizaciju. Naš svijet se pokazuje krhkim i ranjivim i samo što ne sklizne u propast.
Odmah nakon toga se čuje zabrinuto pitanje da li su Arapi zreli za demokraciju. To pitanje najradije postavljaju zagrijane demokrate sa ljevice u brizi za ustavni poredak. Ono prije svega izražava uvjerenje da je demokracija komplicirana naprava koju nije moguće savladati bez elitnog društva stručnjaka. Dok je u rukama ima brižljivo prebrojano društvo izabranih, djeluje besprijekorno. Čim u njenu blizinu stignu mase, pokvari se i treba je silom zaštititi. Populizam je najveća psovka i najgora opasnost za uređenu vlast. Kako što ukazuju nedavni nemiri u Ateni i Londonu, to važi i za Europu, jer demokratsko sudstvo uvjerava da mora postupati tako da mu zavidi Bašir Al Asad. Drastične kazne i puni zatvori, da se možemo praviti da problema nema.
Prva reakcija ukazuje na krizu kršćanskih vrijednosti, kao što je pravilno uočio Papa Ivan Pavle II. i u sustavno knjiško upozorenje razvio Papa Benedikt XVI. U vrijeme posjete Zagrebu zaprijetio je da „krizi Zapada nema lijeka, a osuđen je na nazadovanje, ako svijest na temelju moderne misli bude svedena na subjektivnu sferu, koja je odvojena od vjere i morala“. Budući da „svete knjige predstavljaju opća pravila europske kulture“ bez njih nema rješenja, a kriza kršćanskih vrijednosti se produbljuje. Naravno da ima pravo. Ne treba ići u duboke teološke polemike. Dovoljno je pogledati zloupotrebu djece i bankrot mariborske biskupije da postane očito sustavno ignoriranje sva četiri jevanđelja i istovremeno apostolskih pisama. Deset božjih zapovijesti je samo popis preporuka. Benediktova briga, da je Ivanova objava zadnji relevantan tekst našeg vremena, čini se utemeljena. Kršćanske vrijednosti je odnio vrag.
To bismo još nekako preživjeli, kad ne bi otišle k vragu i laičke vrjednote društva, koje se u svom ponašanju ne poziva na svete tekstove. Kriza kršćanskih vrjednota je permanentna, crkva se navikla da svoju kuću uvijek ponovno za unazad podzidava odgovarajućim temeljima od kojih zgrada djeluje čvrsto i smisleno. Ne treba se brinuti, i ovo će preživjeti.
Istinski nam prijeti duboka kriza laičkih vrjednosti za koje nam se učinilo da su zadnji branik od pada društva nazad u mračnjaštvo. Njegov temelj su sloboda, jednakost i bratstvo, kojima je francuska revolucija završila srednji vijek i od prosvjetiteljstva napravila dominantnu političku praksu. Ne treba se zasljepljivati, te tri vrjednote su temelj europske civilizacije kao svjetlosti cjelokupnog svijeta. Sve tri su u sudbonosnoj krizi.
Sloboda je imala velike probleme sve vrijeme XX. stoljeća, ali se makar kao ideja sačuvala u životu. Napadali su je iz Moskve, Washingtona i Pekinga, ali se dugo opirala. Njeno svođenje na slobodno tržište ju je ohromilo, i dalje je šepesala. Globalni stečaj je doživjela prigodom invazije na Irak, gdje je skupa sa demokracijom postala pošalica. Baš sve lopovluke se ne da opravdavati slobodom, jer je ona izdrživa, ali istovremeno delikatna ideja.
Jednakost nikada nije imala sreće. Svoju približnu realizaciju našla je u poratnim idejama europskih država, koje su zakonskim putem propisale raspored društvenog bogatstva tako da su od njega imale koristi na cjelokupnoj društvenoj ljestvici. U jednakopravnosti je našla dobru formulu koja je istovremeno najavljivala smislen tretman svih državljana u obrazovnim i zdravstvenim sustavima, jednake mogućnosti za sve rase, spolove i svjetonazore. Radni odnosi su se temeljili na ideji da je društvo prohodno, a akumulacija makar približno tako raspoređena da se u sigurnosnim mrežama nađu svi koji se na neki drugi način ne mogu snaći. Sada već rijetki prosvijetljeni industrijalci shvataju da možda i nije normalan odnos u kojem su bankovni službenici bolje plaćeni od profesora i zdravstvenog osoblja. Na kraju to proizvodi glupavo društvo. Najuspješnijem američkom milijarderu Warrenu Buffetu se prošlog tjedna učinilo potrebno napisati članak u kojem je pozvao kongres da poresko zakonodavstvo uredi po zdravoj pameti. Ustanovio je da nije logično uređenje ono u kojem je njegov dobitak manje oporezovan nego što plaća njegove čistačice.
U takvim okolnostima je k vragu otišlo i bratstvo. To je arhaičan izraz koji ne znači ništa drugo nego solidarnost među ljudima. Na pohlepi i zavisti je moguće izgraditi štošta, ali teško – društvo vrijedno slobodnog čovjeka. Time u krizu zapada reprezentativna demokracija. Pitanje demokracije postaje drugorazrednog značaja, kad istovremeno čujemo glasove da nam je potreban neko ko će napraviti red, a skoro polovica državljana izjavljuje da neće ići na izbore ili da im ni na pamet ne pada za koga bi mogli glasati, jer više nikome ne vjeruju.
U tim okolnostima zbunjenost od arapskih revolucija nije iznenađujuća. Ideja revolucija, koje za cilj imaju slobodu, jednakost i bratstvo više nije u modi. Stvari mogu lako krenuti naopako. Od tamo se čuju glasovi da društvo treba oblikovati tako da odgovara interesima boga, naftnih kompanija ili geostrateškom položaju. Mada su jednako toliko glasni oni koji zahtijevaju pravni red, minimalni osobni dohodak, pristojno školstvo, učinkovito zdravstvo i neagresivnu vanjsku politiku.
Činjenica da stranke političkog islama sve više jadikuju nad krizom vjerskog morala i da se boje laičkog društva u pravnoj državi je ohrabrujuća. Na prvom mjestu ih brinu kratke suknje, vjerski odgoj u školama i privilegije. Na tom području nema sukoba civilizacija i nikada ga nije ni bilo. A bilo bi zaista simpatično kad bi ga na objema obalama zamijenilo sredozemno takmičenje u obrani društva laičkih vrjednota. Tu bi kriza zaista mogla biti razarajuća.
Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič
Autor/ica
