Država s gaćama na štapu debeloj „božjoj“ guski maže vrat. Nazdravlje!

Izdvajamo

• Kroz cijelu kršćansku povijest od raspeća i izlaska iz katakombâ do dana današnjega, Crkvi je upravo sirotinja, djeca, neuki, uplašeni, poniženi, injsl. najmilija klijentela. Njih se bez pitanja i obzira dade cijediti i mijesiti.

Povezani članci

• Sarajevo, 01.07.2013. – DAN ZA NENASILNI GRAĐANSKI NEPOSLUH
• Nismo (li) rasisti?!
• EU: Referendum korak u pogrešnom smjeru
• Ozren Kebo: Ludilo Čovićevih medija je vječno
• Ničija zemlja
• Igor Mandić: Hrvatska je promašen projekt šovinističkih elita

Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Budući da Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU-a ne želi dati medijima relevantne informacije o trošenju javnog novca iz Programa ulaganja u zajednicu, a to mora činiti na svaki upit predstavnika tzv. sedme sile – novinari su dužni pitati, a državni činovnici, uključivo premijera i predsjednika države dužni su pravodobno, cjelovito i točno odgovoriti na pitanja – cijela ta stvar nepodnošljivo smrdi. Jer to nije ni iznimka niti puka slučajnost. Riječ je o sustavu koji sustavno ne valja, ne funkcionira po zakonskim/demokratskim uzusima što ih je samo sebi propisalo. Time se legitimira i disfunkcionalnost državne vlasti. Ta vrst bahatosti i „nedodirljivosti“ visokih državnih činovnika jamačno ukazuje i na činjenicu da međunarodna zajednica ima pravo, ima jakih razloga opominjati službeni Zagreb na sustavne deformacije/degeneracije u upravljanju zemljom. Na nezakonitosti i korupciju, jer upravo deformacije i degeneracije te vrsti guraju Bijednu Našu na rejtinšku marginu uljuđene demokratske obitelji kojoj želi pripadati 

Marijan Vogrinec

A što se tu i tko uopće pri zdravom razumu ima čuditi da ‘rvacka, je li, tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena od 58 milijuna kuna javnog novca u četiri godine (2017.-2020.) čak 53 milijuna velikodušno udijeli hrvatskoj filijali Rimokatoličke crkve!? Nema za podebljati lipu-dvije sirotinjske mirovine, nema za socijalu ili za podmiriti makar djelić enormnog duga (više od devet milijardâ kuna) zdravstvenog sustava, mladim obiteljima kupiti stanove i dati pristojne plaće kako se ne bi iseljavali, ali ima za hrvatsku filijalu Rimokatoličke crkve, ima za sirotinjskim javnim novcem debeloj guski mazati vrat!? Cca milijarda kuna godišnje iz raznih izbora! Ta tragična priča nije od jučer, pače – od prekjučer je. I dok je HDZ-a na vlasti, ali ni SDP u dvije epizode (2000.-2003. i 2012.-2015. godine) nije bez grijeha, jer je nastavio poltronsku praksu ZNA SE opcije, jedine još političke stranke prvostupanjski osuđene za pljačkanje vlastitog naroda.

Dvojica Franceka – jedan samozvani (s namještene osnivačke skupštine HDZ-a u barakama NK Borca na zagrebačkom Jarunu umjesto u hotelu Panorami, gdje su nepoćudni ostali izigrani) tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a drugi službeno/vatikanski instaliran zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić – u praskozorje su još nepriznate tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene utanačili dogovor: ja tebi javni novac, ti meni vjerničke glasove. Može? Može! I taj dogovor već tri desetljeća besprijekorno funkcionira. HDZ-ova vlast obilno isporučuje javni novac koliko god Crkvi treba i ne treba, a Crkva HDZ-u vjerničke glasove za izbore na način da izravno s propovjedaonice, na misama, u svim svojim medijima, etc. izravno agitira, nagovara vjernike za koga moraju glasati. I čak im najzadrtiji „pastiri“ znaju prijetiti, plašiti ih pogromom, „ako crveni dođu na vlast“ jer su „oni protiv Boga“. Sic transit.

„Božji“ račun bez krčmara

A nema tih biračkih glasova koji HDZ-u ne bi trebali budući da je svaki put u predizbornom sranju do guše zbog korupcijskih afera, neispunjenih obećanja, kriminala nekih svojih najvidljivijih dužnosnika, loših poteza što guraju državna kola nizbrdo… I taj je dogovor dvojice Franceka – intimnih prijatelja do kraja života; čak je Franjo Kuharić uspio preobratiti zadrtog Franju Tuđmana, komunistu, partizana, Titovog zemljaka s druge strane zagorskog brda, miljenika, ateistu i generala JNA u praktičnog katolika – zacementiran 1976. i 1978. četirima tzv. Vatikanskim ugovorima kojima je Rimokatolička crkva kobno i dugoročno stavila debelu/masnu šapu na hrvatski javni (i nejavni) novac. Nitko ne zna točan godišnji iznos, jer ta vjerska oligarhija nema zakonsku obvezu fiskalizirati svoje prihode, ne plaća porez na sve što ubere i nikomu u državi ne podnosi potpun račun, pa se odokativno procjenjuje kako je riječ o cca milijardi kuna godišnje registrirane kešovine iz državnih blagajni – od vlade i lokalnih/regionalnih jedinica tzv. samouprave do privatnih izvora, darovnica, milodara, novca iz vlastitih prihoda od imovine, ekonomske djelatnosti po povlaštenim uvjetima, etc. Crkva obrće ogroman novac, a država nema uvid.

Kune se slijevaju – od državnog proračuna do zadnjeg mjesnog odbora Bogu iza nogu, crkvene lemuzine, vjerskih tiskovina, svakovrsne „svete“ bižuterije, milodara, etc. – a raskošan „pastirski“ život i standard vjerske zajednice povlaštenije u svemu od svih ostalih u Bijednoj Našoj raste li raste. Neki su „zločesti“ mediji provalili ovih dana i tu „velikodušnost“ inače siromašne, društveno i moralno disfunkcionalne, polit-ideološki podijeljene i socijalno jako ugrožene hrvatske države: 53 od 58 milijuna kuna Rimokatoličkoj crkvi iz Programa ulaganja u zajednicu (sic transit) što ga je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU-a kasnije smijenjene afera-ministrice Gabrijele Žalac osnovalo još 2017. godine. Nakon odlaska Žalac, na njezin je fotelj zasjeo premijerov čovjek od povjerenja još iz europarlamentarnih dana Marko Pavić, kojega je Andrej Plenković samo rošadirao s pozicije ministra rada i mirovinskog sustava na čelo Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a te je nekritički, neprilično nastavio debeloj guski mazati vrat.

Nastavio je alimentirati Crkvu milijunima javnog novca koji je izvorno namijenjen ulaganjima u obnovu, popravak, modernizaciju ili dogradnju škola, jaslica i vrtića, bolnica, domova zdravlja i domova za starije i nemoćne, kulturnih, pa i vjerskih i inih objekata javne namjene… To nije „crkveni fond“, kako ga interno nazivaju u tomu ministarstvu, ali takvim jest u svom praktičnom djelovanju. Sramota. Neki je dan – prozvan na izvanrednom zasjedanju tzv. Visokog doma radi donošenja zakona o obnovi potresom stradalog Zagreba i okolice – Marko Pavić muljao i izvrtao istinu o djelovanju „crkvenog fonda“ pod njegovom kontrolom baš kao što je muljao i lagao Telegramu o podjeli 20 milijuna tih kuna za 2020. godinu. Opet je gotovo sav taj novac podijeljen Crkvi za programe od kojih su mnogi više no smiješni i nemaju blage veze s potrebama u svjetovnom dijelu lokalne zajednice (grijani podovi, garaže, razglasi, itsl.).

Marku su Paviću, kao i njegovoj afera-prethodnici koja ludom jurnjavom automobilom i bez važeće vozačke dozvole gazi djecu, pa za to ne snosi čak ni političke sankcije, „ne zna“ otkud joj u dvorištu obiteljske kuće skupocjeni Mercedes za koji nema pokriće u prihodima, etc., dakle ni toj Gabrijeli Žalac, sada otkrivenoj u kriminalu s Josipom Rimac, bivšom kninskom gradonačelnicom i HDZ-ovom ženom od povjerenja (sic transit) nisu važni ni djeca, ni penzići, ni bolesnici, ni…, ali jesu katolički „pastiri“, njihov raskoš u župnim dvorima, bogomolje i parkovi oko njih? A cilj je, navodno, podići kakvoću života u lokalnoj zajednici. E sad, koliko kakvoća života u lokalnoj zajednici ima veze s tim da si lokalni „pastir“ za velik javni novac ugradi vanjsko dizalo na župni dvor eda ne bi umarao noge kad izlazi ili ulazi u odaje, parkiralište uz bogomolju ili hortikulturno oko svog staništa oponaša renesansni vrt jednoga kardinala Ippolita II. d’Estea ne bi li i njega UNESCO možebitno jednom upisao u svjetsku baštinu? Iako lokalna „pastirska vila“ nije iz fonda nekretnina što su ih pape konfiscirali u 13 stoljeću u korist benediktinaca…

Malo ironije valjda neće škoditi za ono što se zapravo želi reći: nitko ne bi imao ama baš ništa protiv toga da i vjerske zajednice – ali ne katolička 99,99 posto, a samo srpska pravoslavna i evangelička 0,01 posto, ostale kao da ne postoje – uzmu dio kolača tzv. poboljšanja kakvoće života u lokalnoj zajednici, no župna dizala, parkirališta, parkovi, podna grijanja, fasade na bogomoljama, sakristije, moderniji razglas, glasnija zvona ili ukrasna popločenja, itsl. raskoš neusporedivo manje dižu kakvoću života od kune u škole, vrtiće, bolnice, domove zdravlja, socijalne, kulturne ustanove… HDZ-ovi premijer i ministri ne haju za to: razmjena javnog novca za vjerničke glasove na izborima ide pod onu – ruka ruku mije… I dalje se fućka. Bilo bi neumjesno nastaviti: … a obraz obadvije. Jer tu obraza nema. Ni s državne niti s crkvene strane budući da je ona u se, na se i poda se temeljna logika vladajućih da ostanu vladati, a „pastira“ da ostanu u prvomu redu pri jaslama s novcem – i poreznih obveznika. Kroz cijelu kršćansku povijest od raspeća i izlaska iz katakombâ do dana današnjega, Crkvi je upravo sirotinja, djeca, neuki, uplašeni, poniženi, injsl. najmilija klijentela. Njih se bez pitanja i obzira dade cijediti i mijesiti.

Program ulaganja u raskoš

Vladajućim HDZ-ovim garniturama – jamačno i SDP-ovim, u dva navrata su držale ljestve ZNA SE tradiciji na krijesti dogovora dvaju Franceka – očito nije baš stalo do toga da se novac za poboljšanje života u lokalnoj zajednici, prije podnog grijanja i gradnje novih ispovjedaonica, vanjskih dizala župnicima i ličenja sakristija, upotrijebi za rehabilitaciju djece, za popravak škola, bolju nastavnu opremu, renoviranje oronulih kazališta ili pučkih učilišta, etc. Kolumnistica Jutarnjeg lista Slavica Lukić nabrojila je po godinama jako sramotne rezultate natječaja Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a u vezi s Programom ulaganja u zajednicu: od sedam milijuna kuna u 2017. godini, hrvatska je filijala Rimokatoličke crkve ubrala 6,7 milijuna; svim ostalim sudionicima natječaja pripalo je tek 300.000 kuna. Godinu dana kasnije, Program ulaganja u zajednicu raspolagao je s 11 milijuna kuna: 10,7 milijuna je dobila Rimokatolička, a po 150.000 Srpska pravoslavna i Evangelička crkva. Svjetovna zajednica 2018. godine – ni lipe.

Program ulaganja u zajednicu raspolagao je 2019. godine s 20 milijuna kuna izravno izdvojenih iz državnog proračuna, ne novca iz fondova EU-a kako su neki mediji navodili. Crkva nema pravo na taj novac, o čemu je nesuvislo slinio i sâm Pavić. Vjerskim je zajednicama otišlo 17,5 milijuna kuna, gro katoličkoj, „a samo 2,5 milijuna kuna za sanaciju/modernizaciju škola, bolnica ili vrtića. Ove je godine Ministarstvo za taj program osiguralo također 20 milijuna kuna, od čega je 18 milijuna dodijeljeno crkvama dok su svjetovni sudionici natječaja – poneka škola, vrtić ili Kazalište Marina Držića koji su se uspjeli probiti na natječaju – zajedno dobili oko dva milijuna kuna“. Novinari Telegrama triput su se obraćali tada još ministru Marku Paviću i tražili podatke o tomu tko su ti crkveni dobitnici i za koje programe na natječaju za 2020. godinu, ali su tek treći put dobili odgovor kako je „natječaj u tijeku“, pa ne mogu dobiti tražene podatke. To nije bila istina, jer su već bili potpisani ugovori i podijeljen novac. I nikomu ništa. Pojeo vuk magarca? Javni novac.

Javnosti je zakonom zajamčeno pravo na informaciju – pogotovo o javnom novcu! – a bahata i neodgovorna vlast se oglušuje o zakonsku obvezu. Laže i mulja, krije podatke koji moraju biti javni. Kakvu je to odgovornost preuzeo Marko Pavić, kojega je Telegram uhvatio u laži? „Pod reflektore javnosti Program ulaganja u zajednicu došao je kad su se za njega na poticaj nezadovoljnih, i to svjetovnih sudionika natječaja zainteresirali mediji“, piše Slavica Lukić, „u prvom redu portal Telegram koji je raspodjelu njihovih sredstava prvi problematizirao. Iz šturih podataka o dodjeli sredstava iz tog programa, koje je ministarstvo pod pritiskom medija objavilo, vidljivo je da crkvene institucije dodijeljeni novac nerijetko troše u svrhe koje i nisu najhitnije, a teško se mogu podvesti i pod javni interes, poput gradnje župnih parkirališta i garaža, investiranja 300.000 kuna u numizmatičku zbirku, ulaganja 220.000 kuna u gradnju crkvene ograde i gradnju vanjskih dizala na župnim zgradama, postavljanja kamenih obloga u svetištima i po crkvenim stepeništima ili uređenja crkvenih parkova.

Ministricu Natašu Tramišak upitali smo namjerava li ona, kao i njezini prethodnici Gabrijela Žalac i Marko Pavić, nastaviti dosadašnju praksu dodjeljivanja novca iz tog programa uglavnom i najvećim dijelom crkvama. Umjesto jasnog odgovora, od Ureda za odnose s javnošću Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU dobili smo birokratski sročen ‘odgovor’ koji glasi: ‘Provedba pojedinih programa, pa tako i Programa ulaganja u zajednicu, ovisit će o planu državnog proračuna Republike Hrvatske za 2021. i projekcijama za 2022. godinu.’ Na dodatnu molbu da ne nagađaju hoće li novca biti ili neće, nego da nam odgovore hoće li lavovski dio tog novca, ako ga bude, i dalje transferirati crkvama – nisu odgovorili. S obzirom na to da ministar konačnu odluku o raspodjeli novca iz tog programa donosi na prijedlog Povjerenstva za odabir projekata, od Ministarstva smo zatražili podatke o tome tko su članovi tog Povjerenstva koje je četiri godine zaredom ministrima predlagalo da sav ili glavninu novca iz programa dodijele crkvama. Iz Ministarstva su, međutim, odgovorili da nam imena članova Povjerenstva ne mogu dati jer bi time prekršili Opću uredbu o zaštiti osobnih podataka. Na našu napomenu da takvim odgovorom zloupotrebljavaju spomenutu uredbu te da ona ne štiti identitet ljudi koji sjede u tijelima koja odlučuju o raspodjeli javnog novca, kao i podsjećanje da je odbijanje odgovora na naše pitanje suprotno cijelom nizu dosadašnjih odluka povjerenika za informiranje potvrđenih pravomoćnim sudskim odlukama, tražene informacije ni nakon dva dana čekanja iz Ministarstva nismo dobili.“

Prethodno već ponašanje Marka Pavića, da se ne spominje nesretna Žalac, velika prijateljica i osobni ministarski izbor Andreja Plenkovića, zakonski je nedopustiv i čak utuživ. Državni dužnosnici su službenici građana RH, njima odgovaraju jer su „njihovom voljom“ (!?) došli na pozicije upravljati javnim novcem u javnom interesu. Ne osobnom, ne stranačkom, ne crkvenom, etc., nego u – javnom interesu. Skrivanje informacija od općeg interesa budi sumnju u prljave namjere i sumnjivu rabotu. U protivnom, zašto se javno ne smije znati tko je, kako i zašto prošao na natječaju, a netko drugi nije? Kako je moguće da hrvatska filijala Rimokatoličke crkve i – valjda ukrasa radi, čega li – poneka druga vjerska zajednica svake godine pobiru vrhnje na natječaju Programa ulaganja u zajednicu? Ustavno, Bijedna je Naša sekularna država koja je izričito u čl. 41. zapisala da su vjerske zajednice odvojene od države.

Promiskuitetan odnos Crkve i politike

Budući da Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU-a ne želi dati medijima relevantne informacije o trošenju javnog novca iz Programa ulaganja u zajednicu, a to mora činiti na svaki upit predstavnika tzv. sedme sile – novinari su dužni pitati, a državni činovnici, uključivo premijera i predsjednika države dužni su pravodobno, cjelovito i točno odgovoriti na pitanja – cijela ta stvar nepodnošljivo smrdi. Jer to nije ni iznimka niti puka slučajnost. Riječ je o sustavu koji sustavno ne valja, ne funkcionira po zakonskim/demokratskim uzusima što ih je samo sebi propisalo. Time se legitimira i disfunkcionalnost državne vlasti. Ta vrst bahatosti i „nedodirljivosti“ visokih državnih činovnika jamačno ukazuje i na činjenicu da međunarodna zajednica ima pravo, ima jakih razloga opominjati službeni Zagreb na sustavne deformacije/degeneracije u upravljanju zemljom. Na nezakonitosti i korupciju, jer upravo deformacije i degeneracije te vrsti guraju Bijednu Našu na rejtinšku marginu uljuđene demokratske obitelji kojoj želi pripadati.

Državno-crkveni promiskuitet radi obostrane koristi od razmjene love za vjerničke glasove na izborima – iako, zapravo, vjernici najmanje slušaju svoje duhovne „pastire“ kad se nađu pred biračkim kutijama – neće sâm od sebe uminuti u praksi upravljanja zemljom. Tu ima posla za političku savjest i odgovornost koliko i za „pastirsku“ svijest i također odgovornost, odnosno za budnost i pravodobno postupanje tzv. pravne države. Ima li razloga vjerovati kako će te svijesti, savjesti, odgovornosti i postupanja doskora promijeniti promiskuitetno stanje trgovanja javnim interesima? Nema. Ne zavaravajmo se premijerovom lakoćom obećanja. Ljudi koji su u stanju izmisliti da je virus SARS-CoV-2 oslabio na ljetnoj vrućini, eda bi pokupili pobjedu na parlamentarnim izborima, pa sad cijela zemlja fasuje zapanjujuće troznamenkaste brojke zaraženih i masovan bijeg stranih turista s jadranskih plaža, podijelit će javni novac i crnom vragu samo da bi ostali gazdovati Banskim dvorima i tzv. stabilnom saborskom većinom.

Tu nema pomoći. Takvi smo kakvi smo i imamo političke/državne vođe koje i kakve zaslužujemo. I crkve kakve zaslužujemo, dakako. Da država s gaćama na štapu debeloj „božjoj“ guski maže vrat. Nazdravlje!