ENG
Nakon trideset godina provedenih u emigraciji, veliki pjesnik hrvatskog jezika Boris Maruna (1940-2007) vratio se u domovinu. Bio je razočaran Tuđmanovom Hrvatskom i postao jedan od najoštrijih kritičara hadezeovske vlasti, ali ipak mu je sve izgledalo bolje od komunističke Jugoslavije. Maruna je u emigraciji napisao pjesmu “Kad dođe pravi čas”, nalazeći slobodu u svijetu poezije i maštajući o povratku, o tome da će jednog dana “zbaciti vrijeme s leđa, obući bolje odijelo i pomno se izbrijati u starom ogledalu”. I potom, lijep, čist i uspravan kao nekad u osamnaestoj “Otići do Sabornice/ Odmaknuti ustranu stražara i/ Ušetati unutra kao mali bog…/ Dati predsjedavajućem/ Nogom u stražnjicu/ I jednostavno reći: Sjednica je/ Završena/ Idite u miru svojim kućama/ Idioti”. Pjesma je objavljena u zbirci “Ograničenja”, čiji je primjerak, možda jedini u Hrvatskoj, proljetos pronašao Miljenko Jergović u podrumu jednog zagrebačkog antikvarijata.Podrazumijeva se da su za Borisa Marunu, rođenog u jednom selu ispod Velebita, planine koju je nazivao “najhrvatskijom planinom”, “Idioti” iz sabornice uglavnom bili komunisti. Ali, pjesnik kao da je zaboravio da svako vrijeme ima svoje Idiote na vlasti. Otuda njegovo razočarenje kad je vidio da se Tuđman okružio bivšim udbašima, neoustašama i drugim protuhama. U našim balkanskim sabornicama danas je više idiota nego ikada i lakše ih je prepoznati nego ikada. Upravo zato je ova pjesma Borisa Marune nadživjela vrijeme u kojem je nastala, a Jergović ju je prvi otkrio i čitaocima stavio na uvid. Pjesma “Kad dođe pravi čas” bila je motiv njegove kolumne, objavljene krajem aprila u Jutarnjem listu, pod naslovom “Idite, idioti!” “I danas, kada je čitamo, zvuči nam živo i prisutno, poput grafita s fasade preko puta, i pjesnikov glas osjećamo kao svoj vlastiti, pa vlastitom rukom odmičemo stražara ispred sabornice, predsjedavajućem Sabora dajemo nogu u stražnjicu, i izgovaramo: ‘Idite u miru svojim kućama, Idioti'”, piše Jergović.Od Vardara pa do Triglava, u svim zemljama bivše Jugoslavije, slika životne svakodnevnice je ista – nezadovoljne, frustrirane mase protestuju na ulicama velikih gradova, tražeći bolji život pred zgradama parlamenta i vlade, a u manjim centrima pred sjedištem lokalne uprave. U štrajkačkoj ikonografiji najuočljiviji su transparenti sa natpisom “Lopovi, odlazite!” Krik pjesnika Marune danas nigdje tako snažno ne odjekuje kao na prostorima nekadašnje zajedničke države u kojoj je, nakon pada Berlinskog zida, komunizam takođe srušen i zamijenjen parlamentarnom demokratijom. U novonastalim državicama na vlast su došli ljudi “opasnih namjera”, sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom kao glavnim igračima. Uslijedili su krvavi ratovi za teritorije, progoni stanovništva, masovni ratni zločini i genocid u Srebrenici. Devedesete godine prošlog vijeka izbacile su na površinu armiju političkih ništarija, ljudi koji su znali i željeli samo jedno: da pljačkaju i kradu sve što im je dopalo ruku. Po korumpiranosti i gramzivosti bili su strastveni lopovi, a po oholosti i primitivizmu istinski idioti. Siromaštva i nezaposlenosti, korupcije i nepotizma, kriminala i nasilja nakupilo se toliko da je prag građanske izdržljivosti davno pređen.
Pojedinačno i zbirno, ovi parametri stavljaju Bosnu i Hercegovinu na neslavno posljednje mjesto u Evropi. Glavni krivci za to su tri vladajuće etničke oligarhije, koje su svojim neznanjem i neodgovornošću dovele zemlju na rub ekonomskog i socijalnog kolapsa. Jedino u čemu su bile uspješne jeste proizvodnja novih očajnika – opljačkanih i obespravljenih radnika koji ostaju bez posla, prevarenih poljoprivrednika, poniženih penzionera, studenata koji razmišljaju o tome da sutra odu iz Bosne… Jedan banalan problem, poznat kao slučaj Sejdić i Finci, naši lideri su pretvorili u političku lakrdiju, vukući za nos i sopstvenu javnost i evropske posrednike. Nešto što se tiče elementarnih ljudskih prava, i ničeg više, postalo je predmet četverogodišnje opstrukcije. Najodgovorniji ljudi, dobro plaćeni, uživaoci privilegija koje donosi vlast, ne brinu o vlastitoj državi, više vole obećavati nego raditi, a osim što znaju da se bogate na sve načine, znaju i lagati. Njihove laži su one stare balkanske prevare, “prevare koje nemaju budućnost – hajdučke prevare u klancu jadikovcu”, kako ih je u knjizi “Okovana Bosna” nazvao hrvatski pjesnik, intelektualac i liberalni političar, pokojni Vlado Gotovac. Sve u svemu, Bosna je danas država iz crne kriminalno-političke hronike, tužna priča u kojoj Evropa ne nalazi nikakve logike.
I, šta da se radi? Glavni generator višegodišnje krize su vodeće političke partije. One bi, u principu, trebalo da okupljaju ljude istih ili sličnih ideja. Umjesto toga, ovdašnje vladajuće stranke pretvorile su se u moćne oligarhijske mašine, koje svoju energiju troše isključivo u borbi za vlast. Istovremeno, one su sigurna egzistencijalna luka za svoje članove, svojevrsni biroi za njihovo zapošljavanje. Jedini nagovještaj boljih vremena za ovu zemlju i njene građane bila bi smjena generacija i nepovratni politički nestanak korumpiranih nacionalističkih garnitura. Željko Komšić, od Hrvata nepriznati advokat njihovih interesa u Predsjedništvu BiH, uočio je taj spasonosni rasplet kada je nedavno izjavio: “Političare moje i starije generacije treba spremiti u penziju. Nismo se baš pokazali”. Da je sutradan nakon te izjave podnio ostavku na članstvo u državnom Predsjedništvu, zaslužio bi aplauze i poštovanje najšire javnosti. Al’, što neko reče, daleko je to sunce.
