ENG
‘Upoznat sam sa situacijom u Agrokoru i ne vjerujem u bankrot te tvrtke, jer je to i dalje dobra kompanija.’
Hrvatski ministar financija Zdravko Marić – valja se s vremena na vrijeme, uvijek i iznova prisjetiti – rekao je to prije jedva devet mjeseci, 26. siječnja ove godine, umirujući novinare i javnost kad se ono opasno zaljuljao stakleni toranj na Draženovu trgu, a svjetske rejting agencije stale obarati koeficijente na bankrot Agrokora. ‘Upoznat sam sa situacijom u Agrokoru i ne vjerujem u bankrot te tvrtke, jer je to i dalje dobra kompanija’, mrtav hladan rekao je Plenkovićev ministar financija tog četvrtka, u trenutku kad su – danas to znamo – obaveze Todorićeva koncerna iznosile fantastičnih 56,3 milijarde kuna, gotovo polovicu cijelog državnog proračuna, odnosno čak 14,5 milijardi kuna, ili dvije milijarde eura više od ukupne vrijednosti te izvanredno ‘dobre kompanije’.
Dvije milijarde eura!
Dvije milijarde eura, ako vam je tako lakše računati, iznosio je deficit u budžetu Republike Hrvatske kad je onomad usred svjetske recesije cijela hrvatska država bila u rasulu, na rubu stečaja, a kad je toliki deficit uspio uzgojiti samo jedan malo veći dućan mješovitom robom, ministar financija kaže samo: ‘Upoznat sam sa situacijom u Agrokoru i ne vjerujem u bankrot te tvrtke, jer je to i dalje dobra kompanija.’
Nikad – sve dok u zatvoru ne bude i posljednji niži referent te mešetarske zločinačke organizacije – neće biti izlišno prisjećati se i ponavljati tu slavnu rečenicu ministra financija. Naravno da je Marić bio ‘upoznat sa situacijom u Agrokoru’: prije nego što ga je onaj smiješni Kanađanin – sjetit ćete ga se možda, Trpimir Orešković se zvao, tako nekako – početkom 2016. na prezentaciji uz bočicu Jane predstavio kao novog ministra financija, pune četiri godine radio je u Agrokoru, i to kao izvršni direktor za strategiju i tržište kapitala. Ne dakle izvršni direktor za razvrstavanje spajalica po boji i veličini, već izvršni direktor za strategiju i tržište kapitala, čovjek dakle kojemu je sav posao da bude upoznat sa situacijom u koncernu i da u svako doba, u dva ujutro da ga čovjek probudi, zna kolike su Agrokorove obaveze, a kolika vrijednost.
U trenutku pak kad je nakon novogodišnjih praznika 2016. dobio prekomandu iz ureda u Agrokorovu tornju u zbornicu premijera Tugomira Oreškovića, ili kako se već zvao – ne, uzgred, na mjesto ministra za razvrstavanje spajalica po boji i veličini, već baš financija, dakle, kako bih rekao, ministra za strategiju i tržište kapitala – Todorićeva je ‘dobra kompanija’, danas to znamo, samo neprikazanih kredita i pozajmica imala već gotovo četiri milijarde kuna.
Četiri. Milijarde. Samo neprikazanih kredita!
U godini koja je uslijedila – pokazat će se, posljednjoj fiskalnoj godini Velikog Vizionara Ivice Todorića – svakome u državi postalo je jasno da je Agrokor tek jedan napuhani, golemi ružičasti kondom, govorili su o tome i priučeni kolumnisti i ugledni analitičari, i eksperti s Facebooka i komentatori Bloomberga, na kraju te godine Gazdi su leđa okrenuli i ruski bankari, agencije su rezale Todorićev rejting kao PIK-ov parizer, i u cijeloj Republici Hrvatskoj ostala su tek dva čovjeka što nisu vjerovala u bankrot Agrokora, samo dvojica koja su i dalje tvrdila da je to ‘dobra kompanija’. Od kojih je jedan bio – o jebem te, stručni referente – sam ministar financija.
Drugi je, jasno, bio čovjek koji je takvog blistavog stručnjaka bez razmišljanja preuzeo od Tvrtkomira Oreškovića, dakle predsjednik Vlade Andrej Plenković. Koji je, valja se i toga s vremena na vrijeme, uvijek i iznova prisjetiti, još skoro dva mjeseca kasnije, na martovske ide 2017. – u vrijeme kad je Agrokorov kondom konačno pukao, a ruski bankari već otvoreno izražavali sumnje u Todorićevo alternativno knjigovodstvo – rekao, citiram: ‘Svi bi trebali malo smiriti loptu, nema nikakve drame.’ Izrazivši upravo katolički dirljivu vjeru u Agrokor, priznanjem kako ‘očekuje da će Uprava donijeti mudre odluke’ i da ‘njihovo poslovanje neće imati reperkusija na stabilnost hrvatskog gospodarstva’.
Ne ponavljam te Plenkovićeve riječi i već slavnu Marićevu rečenicu samo zato što ih se valja prisjećati s vremena na vrijeme, uvijek i iznova, ili barem dok u zatvoru ne bude i posljednji niži referent te mešetarske zločinačke organizacije. To da je Zdravko Marić ili kolosalni politički lažov ili kolosalni ekonomski ignorant – jer dok članovi uprave Agrokora kupuju užad i grozničavo pišu oproštajna pisma, a ministar financija još uvijek ‘ne vjeruje u bankrot, jer je to i dalje dobra kompanija’, ne postoji matematika koja dopušta drugačiji rezultat – već je dovoljno uvijek i iznova ponovljeno i napisano. Nitko se, međutim, nijednom još nije zapitao – nije, eto, ni vama to nikad palo na pamet – je li Zdravko Marić kolosalni lažov ili kolosalni ignorant zaista bio samo tada, tog četvrtka 26. siječnja, i nikada više.
‘Uzevši u obzir, ne samo činjenicu i situaciju s Agrokorom, nego sve ostale trendove kako u okruženju, tako i doma, ostajemo pri našoj projekciji od preko 3,2 posto gospodarskog rasta. Trendovi koje vidimo daju nam za vjerovati da ćemo u trećem tromjesečju vidjeti i konačno stopu rasta od preko tri posto’, mrtav hladan rekao je prije mjesec dana ministar financija Zdravko Marić na Novoj TV, umirujući Mislava Bagu i javnost zabrinutu zbog pada industrijske proizvodnje, a da se baš nitko nije zapitao je li to u dobru situaciju u hrvatskom gospodarstvu i gospodarski rast od tri posto ‘daje za vjerovati’ isti onaj genij koji je još početkom ove godine ‘davao za vjerovati’ da Agrokor neće bankrotirati?
‘U prvih šest mjeseci makroekonomski pokazatelji ukazuju na nastavak pozitivnih trendova u hrvatskom gospodarstvu: BDP je u porastu od 2,7 posto, a rastu i sve kategorije s proizvodne strane BDP-a. Državni je proračun u prvih šest mjeseci za osamsto milijuna kuna uspješniji, te je deficit manji u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Kad se dodaju i izvršenja izvanproračunskih korisnika, te konsolidira lokalna samouprava, naše javne financije u prvih šest mjeseci su u suficitu od trideset pet milijuna kuna’, mrtav hladan ponovio je ministar Marić prije dva-tri tjedna u Banskim dvorima, predstavljajući izvještaj o izvršenju državnog proračuna za prvo polugodište, a da se, eto, baš nitko nije zapitao je li to o dobroj situaciji u državnim financijama i fantastičnih trideset pet milijuna kuna suficita u budžetu govori isti onaj genije kojemu je Agrokor, u trenutku kad je bio dužan pedeset šest milijardi kuna – u deficitu od četrnaest i pol – bio ‘dobra kompanija’?
Ukratko, shvatili ste, ‘upoznat sam sa situacijom u hrvatskom gospodarstvu i ne vjerujem u bankrot Republike Hrvatske, jer je to i dalje dobra država’.
Jasno, osim ukoliko netko misli da ministar Zdravko Marić o financijama u državi nakon godinu i pol mandata zna više nego što je o situaciji u jednom malo većem privatnom supermarketu kao izvršni direktor za tržište kapitala znao nakon pune četiri godine. Ili – ovisno o načinu na koji ćete postaviti jednadžbu – da je više razloga za bezočno laganje imao kao Todorićev izvršni direktor nego kao Plenkovićev ministar, što u Vladi visi samo o tanašnom glasiću davno zaboravljenog Tomislava Sauche.
Netko bi stoga, kad je ministar Marić prvi put rekao kako je upoznat sa situacijom u državnim financijama i kako je to i dalje dobra država – sa stopom gospodarskog rasta tri posto i viškom u proračunu od trideset pet milijuna kuna – istog časa iz takve ‘dobre države’ bezglavo pobjegao na Island. Ima li, međutim, zaista razloga za paniku?
‘Svi bi trebali malo smiriti loptu’, reći će premijer Plenković. ‘Nema nikakve drame.’
