”Dragom Tomi” nevjerica piše
Povezani članci
Ma kakav Crnoja i kakvi crni registri! Ako je vjerovati hrvatskim novinama, najveće iznenađenje proteklih dana predstavlja – čudno ponašanje Tomislava Karamarka.
Piše: Predrag Lucić, novilist.hr
Ponašanje navodno tako nesvojstveno čovjeku kakvoga kažu da poznaju oni dobro upućeni, oni što mu se preko novina obraćaju kao »dragom Tomi«.
Čime li je to predsjednik HDZ-a u ova tri-četiri dana, otkako je postao i prvi potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske (skraćeno: PrPoVRH), zaprepastio i svoje drage prijatelje i političke analitičare?
Pa eto time što je stranačku proslavu u Imotskom iskoristio da bi hrvatskoj javnosti – a onako usput i organima gonjenja – servirao indicije o krađi pet-šest mandata u izbornoj noći. Pa onda još i time što se založio za »zasad fantomsku lustraciju«. A na koncu i time što je podržao ideju izrade Registra izdajnika.
I svime time je – kako u otvorenom pismu »dragom Tomi«, objavljenom u Večernjem listu, tvrdi osoba potpisana imenom Slaven – »odvukao fokus Vlade RH i njezinih javnih politika od ključnih nacionalnih problema i mogućnosti prema jalovim svjetonazorskim ratovima, od kojih nema ni proje ni pogače«.
Novinski komentatori se pak ne mogu čudom načuditi »što se to dogodilo Tomislavu Karamarku«, »gdje je nestao čovjek« koji se u periodu između izborne noći 8. studenoga 2015. i imotske večeri 23. siječnja 2016. pokazao »razboritim, uravnoteženim, nekonfliktnim, tolerantnim, fokusiranim na životne vrijednosti, medijski sve pristupačnijim…« i koji se – što drže najvažnijim – »nije dao isprovocirati ideološkim eskapadama i uvredama političkih protivnika«, te se »doimao dosljedno i iskreno okrenut budućnosti Hrvatske«.
Prisjetimo li se Karamarkovih istupa od trenutka kada se proglasio izbornim pobjednikom pa do »iznenađujućega« govora u imotskom Gradskom kinu, doista ćemo pronaći mnoštvo primjera njegove razboritosti i uravnoteženosti, nekonfliktnosti i tolerantnosti, fokusiranosti na životne vrijednosti…
Baš takav je predsjednik HDZ-a bio kada je izjavljivao da u svojoj izbornoj retorici – koje se valjda svi sjećaju – ne bi ništa bitno mijenjao. Kada je udarao po autonomaštvu IDS-a. Kada je manjinskim zastupnicima propisivao da moraju uvijek biti uz onoga tko formira vladajuću većinu. Kada se otresao na agenciju Ipsos Puls zato što mu rezultati njezina istraživanja rejtinga političkih stranaka nisu bili po volji. Kada je bahato ismijavao i samu mogućnost da on, kao bivši ministar unutarnjih poslova, bude ispitan u istrazi o kupovini političkih mandata. Kada je protivnicima Reinerove ideje da se Hrvatski sabor zakiti imenom kojim ga je krstio Ante Pavelić cinično poručivao kako bi zbog njihovih »promašenih asocijacija na NDH« možda bilo najbolje »da ukinemo vlastitu državu jer se nekad zvala NDH i ponovno osnujemo Jugoslaviju«. Kada je najavljivao da će u Kockicu poslati svećenika koji će je raskužiti prije nego što se, po njegovoj zamisli, u tu zgradu useli nova vlada… Treba li još primjera?
Neki novinski komentatori žale što na vrijeme nisu napisali i objavili svoje slutnje da će »prva zamka u koju će Tomislav Karamarko upasti biti ta što će se i nakon formiranja Vlade ponašati kao šef HDZ-a i vođa oporbe«, pa sada – dok se PrPoVRH šepiri po zamci koju mu je podastro predsjednik njegove stranke – ugluho dociraju kako vrhovni vicepremijer iz svojih govora mora izbaciti poruke kakve je ove subote poslao iz Imotskog. Ne pljuvati, dakle, više po bivšoj vlasti kao po »neokomunističkoj, nenarodnoj i nehrvatskoj«. Ne trabunjati o »lustraciji i boljševičkome mentalitetu«. Umjesto toga – cvrkutati »o budućnosti, o planovima, o ekonomskim i političkim idejama koje će nas gurati naprijed, a ne vraćati u prošlost«.
Vjeruju li novinari u svojoj dobrohotnosti da se Karamarko svih ovih godina, otkako je došao na čelo HDZ-a, doista »budio i išao u krevet s gospodarskim temama«, a da je lustracijom prijetio i komunističke vještice ganjao onako iz hobija, kako bi ubio vrijeme između ustajanja i lijeganja? I zar očekuju da sada – samo zato što je postao PrPoVRH – zaboravi sva ona obećanja da će se, kad on dođe na vlast, znati što će se smjeti javno govoriti o npr. Franji Tuđmanu, a što ne; da će se mijenjati nehrvatski ili nedovoljno hrvatski udžbenici; da će iz kazališta letjeti nacional-politički nepodobni intendanti…?
Do kada bi, po njima, Tomislav Karamarko trebao samozatajno opsluživati tu fantazmagoričnu ekonomsku budućnost, a svoje stvarne opsesije prepravljanja prošlosti gurati pod tepih u Banskim dvorima? Do dana kada će PrPoVRH ostvariti ono što mu nije uspjelo na »ukradenim izborima« i najzad postati premijer?
Ne, dame i gospodo! Do tog ćete se dana vi i dalje čudom čuditi zašto iz Karamarka progovara on sam. Takav kakav doista jest svih ovih godina, pa tako i ovih posljednjih dana.