Drago Bojić: Referendum je Dodikova trasa za treći entitet i ‘Herceg-Bosnu’

Izdvajamo

• O tome posljednjih godina predstavnici hrvatske politike u Bosne i Hercegovine govore uvijeno, uljuđeno i “europski”, ali simpatiziraju svaku Dodikovu inicijativu uperenu protiv Bosne i Hercegovine, Sarajeva i bošnjačkog naroda, jer u tome vide i svoju šansu. Taj banjolučko-mostarski, krstaško-križarski i religijsko-politički savez ne odustaje i vjerojatno neće nikad odustati od svog ratnog teritorijalnog plijena. Pritom im naruku idu bošnjačke nacionalističko-unitarističke ambicije, koje ponekad imaju i obrise vjerskog političkog projekta muslimanske države. Paradoksalno, referendum u RS-u bi dugoročno mogao otvoriti vrata referendumu za neku novu Herceg-Bosnu, a to ne može proći bez zaoštravanja bošnjačko-hrvatskih odnosa u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine.

Povezani članci

• RAT ZA MRTVE: Milionski monopol nad preminulim od korone
• Čast hrvatskog novinarstva, ugled RH i ostale pizdarije
• Podignuta optužnica protiv Petra Kovačevića zbog ratnog zločina u Višegradu
• Tarik Tanović: SDA i HDZ ne trebaju izbore sve dok mogu zaduživati Grad Mostar
• Sutra počinje obilježavanje 10. godišnjice obnove Starog mosta
• Promocija knjige “Grebo” autora Bore Kontića u Mostaru

Referendumi definitivno nisu za balkanske narode, jer su nastavak rata političkim sredstvima i zaoštravaju etničke odnose

Piše: Drago Bojić- Al Jazeera

Ratnohušačka retorika zbog najavljenog referenduma u bh. entitetu Republika Srpska doista podsjeća na retoriku devedesetih godina, od koje se svakom razumnom čovjeku mora lediti krv u žilama. Ta politička prepucavanja pokazuju zastrašujuću pomračenost balkanskih umova, njihov ratnički mentalni sklop, nesposobnost da se uči iz skorije povijesti, ali i nesposobnost da se političke krize rješavaju na civilizirani način.

Inicijativa za referendum (riječ je, zapravo, o anketi koja ne odgovara svrsi i smislu referenduma) u RS-u je perfidno političko divljanje predsjednika ovog entiteta Milorada Dodika, ali istodobno i mirnodopski način “slavljenja rata”, uz demokratsko opravdavanje zla koje se dogodilo na teritoriju toga entiteta. Obilježavanje Dana RS-a upravo to predstavlja, pa bi srpski narod na referendumu trebao staviti svoj kolektivni potpis na etnička čišćenja i najteže povrede humanitarnog prava.

Referendum – neposredno odlučivanje građana o društveno-političkim pitanjima jest “najsavršeniji oblik demokracije”, ali je istodobno i opasna demokratska igračka u rukama političkih luđaka, budući da pravo glasa imaju i građani koji ne mogu uračunati posljedice svojih odluka. U društvima “demokratskog primitivizma”, koja se inspiriraju nacionalističkim i fašističkim idejama, a takva su sva društva na prostoru bivše Jugoslavije, referendumi teško mogu proći bez velikih društveno-političkih posljedica. U bosanskohercegovačkom i uopće južnoslavenskom kontekstu referendumi ove vrste su tek civilizirani naziv za kolektivno barbarstvo usmjereno protiv drugih. Ljudi na ovim prostorima su politički neprosvijećeni i moralno tupi i lako ih se može masovno regrutirati, pogotovo kad ih se uvjeri da time ispunjavaju svoju nacionalnu dužnost.

Početak ‘doba referenduma’

I s referendumom i bez njega će se Dan RS-a obilježavati kao i dosad, kao što se obilježava i dan dokinute Herceg-Bosne, što otvoreno ili prešutno odobravaju i predstavnici i Srpske pravoslavne crkve, i Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Ukoliko se referendum ipak održi, on bi mogao biti uvod u seriju sličnih referenduma. To bi u politički nefunkcionalnoj zemlji i podijeljenom društvu moglo imati velike posljedice. Uz to, eventualno nepoštivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kao najviše sudske instance u zemlji, dodatno bi devalviralo značaj te institucije i svih drugih državnih institucija i dalo povoda i drugima da se njezine odluke nužno ne moraju poštivati.

Neovisno o tome hoće li se referendum održati ili ne, Dodik će vjerojatno, makar i kratkoročno, od toga profitirati, jer time osnažuje svoju poziciju u RS-u. Narodne mase na koje Dodik cilja, strašeći ih ugroženošću RS-a, vjerojatno će na izborima nagraditi Dodika za njegovu nacionalnu požrtvovnost. Opozicija, koja se s Dodikom nadmeće u populizmu i nacionalizmu, teško mu može konkurirati, a i kad bi htjela u ovom konkretnom slučaju, na taj način bi riskirala da dio svojih pristalica ponovno vrati u njegov zagrljaj.

Dugoročno gledano, ukoliko se referendum održi i srpski narod ispuni Dodikovu želju, to bi moglo imati i ozbiljnije političke posljedice za Bosnu i Hercegovinu. Mogao bi to biti početak “doba referenduma”, čemu se potiho raduje hrvatska strana, jer bi to moglo poslužiti za pripremu hrvatskog referenduma, s ciljem stvaranja zasebne teritorijalne jedinice. Tko se sjeti “hrvatske samouprave” shvatit će zbog čega hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini odgovaraju ovakvi i slični Dodikovi politički potezi. Oni podržavaju hrvatske političke snove o trećem entitetu.

O tome posljednjih godina predstavnici hrvatske politike u Bosne i Hercegovine govore uvijeno, uljuđeno i “europski”, ali simpatiziraju svaku Dodikovu inicijativu uperenu protiv Bosne i Hercegovine, Sarajeva i bošnjačkog naroda, jer u tome vide i svoju šansu. Taj banjolučko-mostarski, krstaško-križarski i religijsko-politički savez ne odustaje i vjerojatno neće nikad odustati od svog ratnog teritorijalnog plijena. Pritom im naruku idu bošnjačke nacionalističko-unitarističke ambicije, koje ponekad imaju i obrise vjerskog političkog projekta muslimanske države. Paradoksalno, referendum u RS-u bi dugoročno mogao otvoriti vrata referendumu za neku novu Herceg-Bosnu, a to ne može proći bez zaoštravanja bošnjačko-hrvatskih odnosa u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine.

Samo nas utopija može zaštititi

Gledano iz bošnjačke perspektive, kratkoročno, Dodikova inicijativa o referendumu pomaže u snažnijem zbijanju bošnjačkih nacionalnih redova. Iz toga će najveću političku korist izvući bošnjačke nacionalne stranke. Dugoročno, s obzirom na brojnost ove etničke skupine, pogotovo na razini Federacije Bosne i Hercegovine, ali i općenito na razini države, “doba referenduma” ju stavlja u privilegiranu političku poziciju. Sve to bi dodatno opteretilo nacionalne odnose i zakompliciralo i onako kompleksnu političku situaciju, ponajprije u Federaciji. Dominantna bošnjačka nacionalna politika nema političko rješenje za Federaciju, niti sveobuhvatni inkluzivni pristup državi Bosni i Hercegovini, i često se, pod željom za očuvanjem države, kriju ekskluzivistički ciljevi – jednonacionalne bošnjačke države, što dodatno pojačava srpski i hrvatski secesionizam.

Paradoksalno, ali pitanje referenduma u RS-u najmanje se tiče RS-a i njezinog statusa u Bosni Hercegovini. Ukoliko dođe do referenduma, to bi najveće posljedice moglo imati za hrvatsko-bošnjačke odnose u Federaciji. U tome se i sastoji “opasnost” referenduma – on bi mogao biti uvod u novu krizu, koja bi do kraja mogla otvoriti pandorinu kutiju nezavršenog rata. Ovakve vrste referenduma definitivno nisu za balkanske narode, jer su nastavak rata političkim sredstvima i jer zaoštravaju etničke odnose. Naivno je misliti da bi referendum mogao “otpakirati Dejtonski sporazum” i stvoriti preduvjete za novo političko uređenje zemlje. Vjerojatnije je da će referendum još više zatrovati političke i etničke odnose, što pokazuju i ova ratnohušačka prepucavanja s obje strane Drine.

Zato je u ovom predizbornom političkom kaosu važno “spustiti na zemlju zastave ludila” (H. Broch), učiti iz iskustava prošlosti i odustati od fašističkog načina mišljenja i kolektivnog zločinačkog rodoljublja. Neizlaskom na referendum srpski narod u Bosni i Hercegovini, kojeg njegove političke i vjerske vođe drže u moralnoj blokadi, odgađajući suočavanje s vlastitim zlom iz prošlosti, napravio bi veliki korak na putu kolektivne katarze, a riješio bi se i Dodikove dugogodišnje političke torture. S obzirom na stanje duha u tom i u drugim našim narodima, to je utopijski očekivati, ali ta “utopija” nas jedina i može zaštititi od političkih luđaka koji nas vode, kolektivnog nacionalističkog ludila i posljedica koje ono može izazvati.