Drago Bojić: Međugorje je nastalo na prevari i obmani, uništilo je duhovnost katolika

Povezani članci

• Laži i paralaži talijanskih političara o velikoj tragediji u Puli
• Dubravko Lovrenović: MEDIJEVALESKA – GROTESKA ZA PONAVLJAČE
• Konzervativizam, prvi ili posljednji stadij nacionalizma?
• Uvježbavanje desnila
• PSEUDO DNEVNIČKE KONFABULACIJE Dobrice Ćosića
• SDU: “HDZ BiH pokušava da rehabilitira fašizam u Bosni i Hercegovini”

Sve je bilo pogrešno u Tuđmanovoj politici. I na unutarnjem i na vanjskom planu. Upropastio je državu koju je vodio, zarazio ju virusom najgoreg nacionalizma, ekonomski ju uništio i srozao njezin ugled u svijetu. Najviše zla je njegova politika učinila u Bosni i Hercegovini. Izvršio je agresiju na BiH, gurnuo bosansko-hercegovačke Hrvate u sukob s Bošnjacima, politički trgovao bosanskim Hrvatima. Nakon Pavelića, Tuđman je najnegativnija politička ličnost u novijoj povijesti Hrvatske

Bosanski franjevac, teolog i publicist Drago Bojić svojim kritičkim promišljanjima itekako odudara od standardne svećeničke slike.

Može ga se čuti tako kako iznimno otvoreno govori o samoj Crkvi, ali i ratu na ovim prostorima, kao i politici. U razgovoru za Dubrovački dnevnik Bojić se dotaknuo upravo upravo prošlosti, fenomena ovdašnjih domoljublja, ali i stanja u Crkvi.

TUĐMAN NAJNEGATIVNIJA LIČNOST U NOVIJOJ POVIJESTI

“Tuđman je najnegativnija politička ličnost u novijoj hrvatskoj povijesti, a zasigurno i jedan od najnegativnijih balkanskih političara posljednja tri desetljeća”. To su vaše riječi. Što je ono što smatrate toliko pogrešnim kod Tuđmanove politike.

– Sve je bilo pogrešno u Tuđmanovoj politici. I na unutarnjem i na vanjskom planu. Upropastio je državu koju je vodio, zarazio ju virusom najgoreg nacionalizma, ekonomski ju uništio i srozao njezin ugled u svijetu. Najviše zla je njegova politika učinila u Bosni i Hercegovini. Izvršio je agresiju na BiH, gurnuo bosansko-hercegovačke Hrvate u sukob s Bošnjacima, politički trgovao bosanskim Hrvatima. Nakon Pavelića, Tuđman je najnegativnija politička ličnost u novijoj povijesti Hrvatske.

Kad je već tome tako, kako uopće objasniti tu retuđmanizaciju? 

Već kad je on umro, postojale su velike ograde u društvu prema njegovoj ostavštini. I išlo je to tako sve do unazad deset godina ne bi li se odjednom ponovo aktualiziralo. Prema mom mišljenju mjera je društvene zaostalosti u uzdizanju osobe koja je odista državu unazadila u smislu u koje vi govorite da ju je unazadila. Kako je uopće slobodnomislećoj osobi to moguće prihvatiti?

– Točno je da je nakon Tuđmanove smrti jedan dio ljudi bio bijesan i ljut na Tuđmanovu političku ostavštinu, ali uglavnom zbog pljačkaške privatizacije koja je dovela do bijede i siromaštva. Ali rijetko je tko među Hrvatima prigovarao Tuđmanu općenito zbog njegove politike. Naravno, bilo je i drugačijih glasova u Hrvatskoj, ali ti glasovi nisu bitno utjecali i ne utječu na opće stanje duha u toj zemlji.

TREBA UKLONITI SVE ŠTO PODSJEĆA NA TUĐMANA

Ima tu jedan zanimljiv paradoks, taj da i mediji raznoraznim istraživanjima “pro et contra” Tuđman nameću istoga kao uzor. Ali, ipak kao da se to ne prihvaća dovoljno među građanstvom. Kao da je građaninu, dakle onome koji živi da preživi, ipak nedovoljno Tuđman prirastao srcu. Što je zanimljivo jer taj građanin je eponim društvene dosade, on je sve zapušteniji u razumijevanju procesa, sve umorniji. No, taj Tuđman se ipak nije “primio”.  Tu kao da dolazi do određene diskrepancije.

– Jedan dio građana, vrlo mali dio, jest kritičan prema Tuđmanovoj politici, ali ogromna većina Hrvata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i dalje štuje Tuđmana. Upravo ga najviše vole takozvani mali obični ljudi, baš oni koji su najsiromašniji i najbjedniji dio društva. Možeš sve kritizirati, ali Tuđmana nemoj dirati, jer je on „otac domovine“, on je zapravo Hrvatska.

Do kad će prema vašem mišljenju to biti tako, do kad će se umjetno “pumpati” slika o velebnom Tuđmanu, što se treba dogoditi da tako ne bude?

– Teško je očekivati da će se pojaviti politička opcija koja bi bila hrabra da raskrsti s Tuđmanovom političkom baštinom. Trebalo bi ukloniti sve što podsjeća na tog čovjeka i njegovu politiku. Umjesto toga, njegovim imenom se nazivaju ulice, trgovi, aerodromi… Hrvatska je sva u znaku Tuđmana.

LJUBAV PREMA DOMOVINI SE NE ISKAZUJE MAHANJEM ZASTAVA

Nije li upravo činjenica da se društvo gradi na dignitetu rata, uvjetovalo sadašnje stanje stvari?

– Hrvatsko društvo je, kao i druga naša društva, taoc rata. O ratu ne smijete reći nijednu kritičku riječ prema svojima. Domovinski rat u Hrvatskoj se štuje kao svetinja i u to ne smije nitko dirati. Ali nije sve bilo tako čisto kako se to prikazuje. I Domovinski rat je imao svoje tamne strane. Počinjeni su i teški ratni zločini, a njih se konstantno potiskuje i prešućuje, pa i opravdava. Naši narodi imaju ratnički mentalitet, slave ratne uspjehe i oplakuju ratne poraze. Gotovo sve je u duhu rata.

Nije li takvo domoljublje istinski opasno? Domoljublje kao državni pokret, dakle modus u kojem je komunizam zamijenjen nacional-klerikalizmom? Tako imamo primjere da  recimo se zamjera nekome “nedostatak domoljublja”, a da taj primjerice to ide uistinu opravdavati…

– Nema veće i opasnije optužbe u našim društvima od te da vas optuže zbog nedostatka domoljublja. I to je slučaj na svim stranama. Ljubav prema domovini ili zemlji u kojoj živite se ne pokazuje domoljubnim paradama, mahanjem zastavama i uzvikivanjem patriotskih parola. Ta ljubav se, ako je uopće normalno i razumno govoriti o ljubavi prema domovini,pokazuje poštivanjem zakona, ustava, ljudskih prava i sloboda. A to najčešće nije slučaj na ovim prostorima. Sva naša domoljublja i svi naši patriotizmi su neka vrsta patologije: skup kolektivnih histerija, šizofrenija, depresija i manija.

Zašto se vi bavite sa svim tim temama? Znam da je teško o porivima, volio bih da ispričate taj nagoni…

– U našim društvima bolje prolaze oni koji šute, koji se ne bune, koji se prilagođavaju, koji pristaju na kompromise, koji su ugasili svoje savjesti. Takvi čine većinu u našim društvima. Mislim da je časnije i humanije izabrati drugi put i ne pristajati na kompromisersku i oportunističku logiku života.

NACIONALIZACIJA RELIGIJE JE NAJVEĆA PERVERZIJA VJERE

Koliko vas činjenica da ste svećenik na neki način štiti ili je pak smatrate otegotnom okolnosti, budući da iskazujete otpor prema onome kako Crkva na našim područjima funkcionira?

– Budući da sam član Katoličke crkve, imam i pravo i dužnost da o njoj govorim i pišem. Crkva nije ničije privatno vlasništvo, iako se mnogi biskupi i svećenici ponašaju kao da to jest. Licemjerno je kritički govoriti i pisati o drugima, a to je tako čest slučaj u Crkvi i u svim našim zajednicama, a ignorirati, prešućivati ili čak opravdavati ono loše u vlastitoj zajednici. Isus iz Nazareta je takvo licemjerje osuđivao i žestoko je kritizirao one „koji gledaju trn u oku brata svoga, a u vlastitom oku ne vide balvan“. Kad kritički govorite ili pišete, primjerice o spregi politike i religije ili nacionalizmu u Crkvi, odmah vas optuže da se bavite politikom. A to što je većina ljudi u Crkvi stalno na strani nacionalista i njihovih politika nije problem. Oni su, tako se to opravdava, uz narod.

Mislite li da je ta “nacionalizacija religije” opasna? 

– Nacionalizacija religije je najveća perverzija vjere. Ona je i društveno opasna ondje gdje je određena religija u većini i gdje preko nacije i politike vrši svjetonazorsku torturu nad onima koji ne pripadaju tom svjetonazoru.

Kao da sekularizam gubi korak. Hvarski biskup Petar Palić na prošloj Festi sv. Vlaha govori o “sekularizmu koji je ušao u domove” kao da se tu radi npr. o paganstvu…

– Kamo sreće da je sekularizacija ušla u domove i da je bar malo provjetrila i promijenila primitivna i tradicionalistička shvaćanja ljudi. Ali to, nažalost, nije slučaj. Naša društva nisu nikad bila sekularna, dakle, ni ono socijalističko jugoslavensko društvo u kojem je religija bila posve odvojena od države. Bio je to samo vanjski okvir, a sadržaj se nije bitno mijenjao, preciznije kazano, sve se ono antisekularno, dakle, tradicionalno i konzervativno, privatno i potajno njegovalo. Crkva i vjerske zajednice su protiv sekularnosti zato što sekularnost inzistira veže na ljudskim pravima i slobodama, a vjerskim zajednicama je jako stalo da ljudi imaju što manje prava i sloboda jer se onda mogu okrenuti i protiv njih ili izaći iz tih zajednica što se posljednjih godina masovno događa u zapadnoj Europi.

CRKVA SE PREKO STEPINCA ŽELI PREDSTAVITI MUČENIČKOM

Volio bih da se dodirnemo nekih pomalo tipičnih, leksikonskih pitanja, koje dijele javnost. Dakle, vjeronauk u školama?

– O tome sam posljednjih petnaestak godina u više navrata pisao i govorio i ostajem pri stavu da konfesionalnom vjeronauku nije mjesto u školama. Ali smatram da se o religijama u školama mora učiti, jer su one naprosto dio naše prošlosti i naše sadašnjosti. Na taj način bi mladi ljudi upoznali i svijetle i tamne strane svih religija svijeta.

Pompa oko kanonizacije Alojzija Stepinca?

– Katolička crkva u Hrvatskoj inzistira na svetosti Stepinca zato što preko sudbine jednog čovjeka, čiji život nije bio svetački, želi sebe cijelu predstaviti mučeničkom i preko mučeničke aureole očuvati sadašnji monopol u društvu. Čak se i sama crkva sve češće naziva „Stepinčevom crkvom“ što je posve pogrešno, i teološki i ekleziološki, i što je suprotno Evanđelju i Svetom Pismu. Ovdje je manje riječ o Stepincu, a više o sadašnjoj Crkvi i njezinim sadašnjim interesima.

Fenomen Međugorja?

– Sve je u Međugorje nastalo na obmani i prevari, i tobožnja viđenja i takozvane Gospine poruke. Ništa tako nije uništilo i pervertiralo duhovnost katolika na ovim prostorima kao međugorska pseudoduhovnost. Ona je preko hodočašća i međugorskog radija zahvatila mnoge ljude i razorila im i ono malo autentične vjere što su imali. To međugorsko duhovnjaštvo, o kojem bi vjerojatno više mogli kazati psiholozi i psihijatri, je kapitalističko-nacionalistička varijacija vjere koju nije dotaklo Evanđelje Isusa iz Nazareta. Ali, nemam namjeru da ikoga odvraćam od Međugorja. Neka svatko preuzme odgovornost za vlastiti život i vlastitu duhovnost.