Draganče

Negdje usred rata kafići u centru Zagreba se nisu zatvarali. Moglo se do duboko u noć sjediti na nekoj od terasa, pijuckati pivo i slušati potmule eksplozije s periferije: sad nekom odleti u zrak auto, sad lokal.

Jedne takve ljetne noći sjedili smo s prijateljem koji se upravo izvukao iz Sarajeva. Sjećam se kako je govorio da bi za prave vojničke čizme, pravu uniformu i poluautomatsku pušku, odmah pristupio bilo kojoj vojsci: u Armiji BiH u rovu je čučao u djedovom kaputu, dužeći neku tanđaru s još jednim braniteljem grada.

Kad se izvlačio iz Sarajeva imao je jednostavnu taktiku. Ako ga zaustave Srbi – ima srpsko ime: Dragan; ako ga zaustave Hrvati – ima hrvatsko prezime; a ako ga zaustave Muslimani – ima iskaznicu vojnika Armije BiH. Sve opcije je sasvim solidno pokrivao. Skoro ko Fikret Abdić.

I tako dok smo nas trojica sjedili u zagrebačkoj noći, slušajući eksplozije i međusobne priče, pojave se za našim stolom dvojica policajaca.

– „Dobro veče’, osobne iskaznice molim.“

Prijatelj iz Sarajeva izvadi novčanik iz stražnjeg džepa hlača, i pruži policajcu iskaznicu koja mu je igrala i kod Hrvata i kod Srba. Policajac ju pogleda, i prepiše osnovne podatke u mali notes.

– „Hvala, Dragane.“

Potom se okrene prema drugom prijatelju, novozagrebačkom Dalmatincu, zatraži osobnu, ponovi cijeli postupak, i opet se uljudno zahvali.

– „Hvala, Dragane.“

Na kraju i ja dođem na red, vadim osobnu i pružam je policajcu. On sad već malo duže gleda u nju. Tri Dragana! – to mu nekako sumnjivo zvuči, ali opet – što se može, koncentracija srpskog imena je suspektna, potencijalno suberzivna, ali ne događa se ništa, noć je blaga, sparina je popustila, i nema nikakve sumnjive radnje. Uostalom, policijski pozornici nisu „jake snage MUP-a“, ili neka specijalna policijska postrojba s paralelnim sustavom zapovijedanja. Oni, policajci-pozornici, pred opasnim tipovima bježe iz kafića i prave se da ništa nisu vidjeli, ništa nisu čuli, i uopće se nisu ni našli tamo gdje su se našli.

Tako su se i naši policajci pravili da ništa neobično nisu uočili. Tri Dragana na Kvazaru? Nikad čuli, nikoga pod tim kodnim imenom nemamo u evidenciji, prvi glas.

– „Hvala, Dragane“ kaže po treći put policajac, i s kolegom lagano odšeće u noć.

Uvijek sam volio svoje ime. ‘Em je dobro zvučalo kad bi se curama prevodilo na engleski („loverboy“), ’em je svih tih godina sugeriralo neki autsajderski, manjinski, tzv. „remetilački“ status, kako se neslužbeno, poluslužbeno, a ponekad i službeno govorilo o političko-državnom statusu srpske manjine.

U prvoj polovici devedesetih nisi mogao biti punker i zvati se Hrvoje (premda je sigurno i takvih nesretnika bilo). Ali si mogao biti punker i zvati se Dragan.

Povijesno, što se tiče imena na srednjejužnoslavenskom tlu, tu si uvijek na skliskom terenu. Postoje specifična imena tipa Arsenije, Amfilohije, i slično, ali velika većina ostalih imena često su dosta raširena u oba naroda, pa čak i izvan granica njihovog prostora. Među Hrvatima, osobito Zagorcima, općenito sjeverozapadnim Hrvatima, Dragan je srpsko a Dragutin hrvatsko ime, iako je Dragan istovjetnica općoj srednjejužnoslavenskoj imenici dragan, a Dragutin je najstariji poznati zabilježeni srpsko-bosanski srednjovjekovni kralj Dragutin, mlađi brat kralja Milutina. No o tome dugo ni sam nisam ništa znao. A čini se niti nitko oko mene.

Oni koji su me u školi i kvartu znali samo po prezimenu iznenadili bi se kad bi saznali moje ime. Najednom bi postali sumnjičavi. Zašto se zovem Dragan? Jesam li njihov, ili nisam? Zbunio ih je moj nadimak, spominjem neku familiju iz Zaboka, pjevam „Vu plavem trnacu“ kad se napijemo u školskom dvorištu, a onda ispadne da se zovem Dragan. Sve zvuči kao neka dobro razrađena shema dvostrukog identiteta. Nije dobro, hoće reći – držimo te na oku!

Učiteljica iz matematike koja nam je redovno kontrolirala ocjene iz hrvatskog tražeći „da budemo dobri Hrvati“, jednom me pitala „kako to Jurak, pa Dragan“. To je bilo kao neko „drveno željezo“; nešto jako „napola“. Uglavnom, rano sam shvatio što to znači biti slab Hrvat; kako u hrvatskom, tako i u nacionalističkim podjelama. Dobri Hrvati su me sumnjičili: možda je dijete iz mješovitog braka, možda Jugoslaven, a možda samo obična hrvatska pička sa srpskim imenom.

Ovo „srpski“ se u Novom Zagrebu uvijek izgovaralo kao psovka – „sssrrrpski“. „Jebem ti mater – sssrrrpsku!“ „Pičko sssrrrpska!“ „Dragane – Sssrrrbine!“ Još i danas kad čujem imenicu Srbin ili Srbi imam osjećaj da vrijeđaju jadne ljude; Srbe, naravno.

Ali ime je dobro služilo. Prisililo me da povremeno stršim. Nisam se mogao samo tako sakriti iza prvog žbuna. Najmučnije mi je bilo kada smo na glazbenom radili Žikino i Draganovo kolo. Preznojavao sam se. Mislio sam, sad će me zajebavati čitavu godinu. Ali bio je kasni sat, neki pritisak valjda, promjena vremena, što li?, omara, pospanost, i potpuno im je promaklo to Draganovo kolo.

Ne znam je li bilo i kakve konkretne koristi od imena. Recimo, jedan zagrebački filmski kritičar mobiliziran je u jesen 1991., u ono najgore vrijeme. Kad se pojavio u općini počeli su mu se obraćati s – doktore. Očito, mobilizacijski poziv je bio za njegovog imenjaka; doktora. Kritičar je plešući otišao kući. Više nije dobivao mobilizacijske pozive. Ime ga je čuvalo, njegova uobičajenost i rasprostanjenost. A i prema mobilizacijskom popisu on je već bio na fronti!

Moj imenjak i prezimenjak, slikar-naivac Dragan Jurak, nikad nije imao takav zaštitnički stav. Ali fala bogu nije niti stvarao probleme: već čitavu vječnost na Mirogoju leži i ne bježi. Što se tiče mijenjanja imena u jesen 1991. odlučio sam da se kao i Makedonija ne odričem imena.

Zapravo, ime mi je zadnji i prvi puta dobro poslužilo još tamo u osnovnoj školi, neke mračne jesenske večeri, u vrijeme kad je nas, klince iz Novog Zagreba, nešto do tada nepojmljivo moćno podijelilo na Hrvate i Srbe; dinamovce i hajdukovce; one iz starog Sigeta i one iz novog Sigeta; one iz nebodera i one iz zgrada; one s donjih katova nebodera i one s gornjih katova nebodera, itd.

Kroz ulicu kojom i danas često prolazim hodam tu jesenju večer s klincem, popularnim u to inicijalno formativno vrijeme, za kojeg znam da je porijeklom Srbin. Vidim da mi želi nešto reći. Da mora olakšati dušu; izaći s problematikom – da ne bi kasnije među nama bilo nekih nepredviđenih situacija, nezgodnih spoznaja, jednom riječju, nesporazuma. Jer mi smo najednom postali bliski, totalno smo cool, i on ne bi htio da se ja razočaram u njemu kad skužim da je „Sssrrrbin“.

I tako kaže on, rezignirano šutajući otpalo lišće, „ej, a ja sam ti, ono, Srbin.“

„Ma, ok“, odgovorim, „ja se zapravo zovem Dragan“.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)