Dragan Markovina: Zauzet ćemo prostor na ljevici

Povezani članci

• Riječ i plamen
• Tako je govorio Dodik: Republika Srpska nije država
• Rastakanje kao domovina
• Ekskluzivno: Intervju s Hansom Küngom
• Vratit će se opet, osam šezdeset
• Zašto nema povratka u Bosansku Posavinu

Nova ljevica je za razliku od SDP-a dosljedna u zastupanju lijevih politika, antifašističkih vrijednosti i u obrani prava manjina da u Hrvatskoj budu građani prvog, a ne drugog reda. Osim što svoje birače uzima zdravo za gotovo, SDP se konstantno obraća desnici. Sada je takva politika došla svome kraju

Na predstojećim lokalnim izborima će se po prvi put pojaviti Nova ljevica. Riječ je o novoosnovanoj stranci koja se s brojnim ličnostima iz javnog života u svom članstvu nastoji pozicionirati na ljevici i boriti se ljudska, građanska i manjinska prava. O nadolazećim izborima, antifašističkom nasljeđu Hrvatske i generalnoj političkoj situaciji razgovarali smo s Draganom Markovinom, predsjednikom Nove ljevice i kandidatom za gradonačelnika Splita.

Razgovarao: Nenad Jovanović, portalnovosti.hr

Ima li uopće ljevice u Hrvatskoj?

Sve do prije nekoliko godina, odnosno pojave Radničke fronte i sada Nove ljevice, u političkom životu Hrvatske nije bilo ljevice. Glasači skloni toj političkoj opciji su na izborima birali SDP, a prava intelektualna, građanska, ekonomska i svaka druga ljevica je bila prisutna tek unutar raštrkanih skupina ljudi od kojih su se neki poznavali i surađivali u određenim akcijama. Međutim, ranije nisu bili ujedinjeni u političku organizaciju niti su otvoreno nastupali u političkoj sferi.

Sada se, po prvi put nakon 1990-ih, ponovno otvorio prostor za lijevu politiku koja se neće nužno referirati na SDP. Kakvu ljevicu predstavljate i tko su vaši potencijalni birači?

Većina nas smješta u svjetonazorsku ljevicu, što mi je dijelom i jesmo, ali smo isto tako stranka koja je prije svega posvećena obračunu s nacionalizmom i klerikalizmom, kao i borbi protiv rasturanja socijalne države te obračunu s divljim kapitalizmom koji je u Hrvatskoj prisutan u posljednjih 27 godina. S te strane Hrvatsku promišljamo u kontekstu regije u kojoj se nalazimo, u kontekstu Europe i samog hrvatskog društva s pozicije ljevice u novonastalim okolnostima. Naši birači definitivno ne dijele nacionalistički set vrijednosti i poštuju prava svih manjina u društvu, i to ne samo na različitost, nego i na punu ravnopravnost. Računamo na pojedince koji smatraju da društvo mora ostati sekularno kao i na niz novih generacija koje se do sada nisu imale prilike susresti s ljevicom niti sudjelovati u izbornom procesu. Računamo i na obespravljene u socijalnom i svakom drugom smislu, koji će prepoznati našu opciju kao onu koja iskreno zastupa njihove interese.

Za razliku od ljevice, desnica je itekako prisutna u hrvatskom društvu. Kako ocjenjujete jačanje govora mržnje i drugih vidova nasilja prema manjinama? Kome te pojave idu na dušu?

Hrvatska je od samog starta definirana kao nacionalistička država. Možemo se praviti da to nije istina, ali jeste unatoč spominjanju ZAVNOH-a u izvorišnim osnovama Ustava i Tuđmanovom inzistiranju na pozitivnom nasljeđu antifašizma. Svi znamo kako izgleda hrvatski obrazovni sustav, posebno udžbenici povijesti koji su sada ipak nešto bolji nego prije 2000. godine. A tu je i vjeronauk u školama. Hrvatska je skrojena da bude desno orijentirana i takvo se stanje stvari proteže na današnje dane. Postoji ozbiljan dio društva koji ne dijeli desne vrijednosti. Međutim, njihov svjetonazor, s obzirom na oportunizam lijevo-liberalnih stranaka koje se nisu mogle ili htjele obračunati s nacionalističkim temeljima Hrvatske, nitko nije istinski zastupao. Zato je hrvatsko društvo prije svega obilježeno desnicom. Od ulaska u Europsku uniju traje proces kojim nacionalistička i klerikalna desnica nastoji dovršiti ono što po njihovom sudu nije dovršeno 1990-ih, a trebalo je. To je vidljivo na području kulture, filma, nezavisnih medija kojima se uporno pokušava oduzeti pravo građanstva, kao i svakome drugome tko ne dijeli desne i klerikalne vrijednosti.

Mislim da je za sve to najodgovorniji SDP. Naravno, ne može se poreći da je takvu državu, odnosno društvo stvorio HDZ, ali od njih se ništa drugo nije moglo ni očekivati. HDZ je javno i vrlo jasno rekao što želi, s tim programom su puno puta pobijedili na izborima i to je pošteno od njih, iako se s njihovim porukama i stavovima nikako ne slažem. Iako je SDP na izborima 1990. godine dobio preko 90 posto glasova srpskih birača, oni s tim ljudima nikada nisu razgovarali, niti su pokušali spriječiti rat. Nakon što su okrenuli leđa Srbima, okrenuli su ih i radništvu. Naime, čitav privatizacijski proces i način na koji je on proveden prošao je bez ozbiljne reakcije SDP-a. Propustili su brojne prilike, a kada su na krilima poleta u društvu pobijedili Ivica Račan i Zoran Milanović, Hrvatska se i dalje nije pokrenula s mrtve točke. Sada možemo nagađati zašto se to dogodilo; da li iz straha, oportunizma ili uvjerenja da se na lijevom svjetonazoru, antifašizmu i socijalnim temama ne treba inzistirati. Međutim, to nije ni bitno. SDP snosi ogromnu odgovornost za sve što se događa u hrvatskom društvu.

Preći ćemo prag u Zagrebu i Splitu

Je li se Nova ljevica konsolidirala i kako teku pripreme za lokalne izbore?

S obzirom da smo tek nedavno osnovani te da smo rješenje o registraciji dobili prije mjesec dana, odlučili smo da izađemo na izbore u dva najveća hrvatska grada: u Zagrebu i Splitu. U oba smo grada dogovorili suradnju s Radničkom frontom, s tim da ću u Splitu ja biti kandidat za gradonačelnika. Za razliku od Splita, u Zagrebu postoji mogućnost da uspostavimo suradnju sa sličnim progresivnim strankama koje se pojavljuju u liberalom prostoru. Vjerujem da postoji šansa da se afirmira nova lijeva politika i da pređemo prag u oba grada.

Imajući u vidu da je splitska vlast u posljednje četiri godine bila SDP-ova, bez obzira na odlazak iz stranke aktualnog gradonačelnika Ive Baldasara, kao i sva potonuća od podizanja spomenika 72. bojni vojne policije HV-a u Lori i 9. bojni HOS-a ‘Rafael vitez Boban’ u Ulici Ruđera Boškovića, do potpunog komunalnog i infrastrukturnog kaosa u Splitu, mislim da se prostor za istinsku lijevu politiku itekako otvorio i da imamo šansu za ulazak u njega. U Zagrebu je situacija definirana odnosom prema aktualnom gradonačelniku. Dobar dio birača već je formirao odluku koga želi na gradonačelničkom mjestu pa je premalo vremena da se u izborni proces uključi treća strana. U tom će se gradu bitka vjerojatno voditi između Milana Bandića i Anke Mrak Taritaš, ali i dalje ima prostora da pojedinci s naše liste uđu u Skupštinu.

Koje su posebnosti (pred)izbornog procesa u spomenutim gradovima?

Split je kompleksan grad u kojom nijedan gradonačelnik nije obranio svoj mandat, niti je na narednim izborima ušao u drugi krug. To nije uspjelo Ivanu Kuretu i Željku Kerumu, pa neće ni Ivi Baldasaru. Split je sklon odbacivanju neuspješnih političara i dosta je nepredvidiv u svom izboru, tako da ne možemo predvidjeti rezultate. Osim toga, posljednji lokalni izbori pokazuju da je Split, kao i čitava Hrvatska, oštro podijeljen na desnicu i ljevicu. Jasno, postoje ljudi koji su godinama glasali za HSLS, za pokojnog don Ivana Grubišića ili za Marijanu Puljak, a takvih je negdje oko 15 posto. Na posljednjim izborima je kandidat SDP-a u drugom krugu pobijedio HDZ-ovog s jedva 600 glasova prednosti, ali je jasno da barem polovica stanovništva razmišlja lijevo ili liberalno lijevo.

Što se Zagreba tiče, sviđa mi se ideja o garantiranim mjestima u Skupštini za predstavnike nacionalnih manjina koja je u međuvremenu propala. Međutim, bio mi je vrlo problematičan njen kontekst jer je predstavljena u sklopu predizborne kampanje i nade da će manjine podržati Bandićevu listu i njegovu kandidaturu za gradonačelnika. U to spadaju i projekti jeftinijih ZET-ovih karata ili besplatnog interneta u svim gradskim autobusima. Bilo bi dobro da takva rješenja funkcioniraju nezavisno od izbora.

Spomenuli ste odnos SDP-a prema srpskoj zajednici koja toj stranci služili tek kao rezervoar glasova. Kako će Nova ljevica pristupiti Srbima?

Bitna razlika između SDP-a i nas je ta što smo mi dosljedni u zastupanju lijevih politika, antifašističkih vrijednosti i u obrani prava Srba da u Hrvatskoj budu građani prvog, a ne drugog reda. To prepoznaje svatko tko je pratio naš rad. SDP nije samo Srbe uzimao zdravo za gotovo, nego i svoje ostale birače, pogotovo ljevičare. Naime, konstantno su se obraćali glasačima desnice pokušavajući se izboriti za njihov glas. Sada je takva politika došla svome kraju.

Ljevica se mora internacionalizirati

Smatrate li da bi Srbi u Hrvatskoj trebali sačuvati svoje antifašističko opredjeljenje?

Apsolutno. Antifašizam, kao i činjenica da je u zvjerskim okolnostima Nezavisne Države Hrvatske izgrađeno novo povjerenje između Hrvata i Srba, najvrjednije je što hrvatsko društvo ima iz svoje povijesti. To je ZAVNOH jasno definirao u svojim dokumentima. U povijesti hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj ne postoji ništa integrativnije od antifašističke borbe i vrijednosti na kojima je ona temeljena i koje je proizvela. Bilo bi potpuno glupo odustati od antifašističke baštine, jer bi to značilo odustajanje od same biti društva u Hrvatskoj.

Zašto se u hrvatskom društvu gotovo i ne govori o socijalnim učincima antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu, nego se dominantno ističu teritorijalni i politički probici?

Na cijelom postjugoslavenskom prostoru svjedočimo nacionalizaciji antifašističke borbe. Uporno se pokušava relegitimirati antifašistička pozicija tako što se pronalazi korist za hrvatske nacionalne interese u rezultatima antifašističke borbe: federalna Hrvatska je dobila državnost preko ZAVNOH-a i AVNOJ-a i zbog toga postala međunarodno priznata kao samostalna država, Istra je pripojena Hrvatskoj u čijem sastavu ranije nije bila, a vraćen joj je i Zadar… To je samo jedna od istina, dok se ostali segmenti, kao što je zajednička, bratska borba naroda Jugoslavije za nacionalnu ravnopravnost, socijalno i pravedno društvo te revoluciju uporno prešućuju i zanemaruju. Smatram da je takav pristup nastao iz oportunističkih razloga kako bi se antifašizam legitimiralo u novonastalom nacionalističkom kontekstu. Sada je kod SDP-a to preraslo u uvjerenje. Licemjerno je što je ZAVNOH spomenut u Ustavu dok je istovremeno od devedesetih naovamo uništeno ili oštećeno više od 3000 antifašističkih spomenika, a da za to nitko nije odgovarao. Tek je minoran broj njih obnovljen. Također, od 1990-ih se radi na rehabilitaciji ustaške države i ideje. Licemjerje je posebno prisutno kod pojedinih dužnosnika kao što je Davor Ivo Stier, koji bi antifašističku tradiciju i vrijednosti najradije izbrisali, ali se istovremeno pozivaju na njih kada je god to potrebno.

Kakva je politička budućnost Hrvatske i njene regije? Naime, hrvatsko društvo živi sa svojim specifičnostima unutar EU, ali i u istočnoevropskom i regionalnom kontekstu.

U sva tri konteksta postoji strahoviti povijesni revizionizam, uspon klerikalnih vrijednosti, snažan novi nacionalizam, sve jači poraz lijevih vrijednosti i ljevice generalno, a u zapadnoj Evropi jačaju antiislamske i antiimigrantske tendencije i nove stranke nacionalističke desnice. Budući da je hrvatsko društvo spada u sva tri konteksta, mislim da će naša budućnost biti jako problematična. Da bi se taj proces zaustavio i preokrenuo, treba iznova konstituirati ljevicu koja će imati odgovore na konkretne manjinske i svjetonazorske probleme. To je dug i težak proces koji neće biti lako provesti. Također smatram da put ljevice mora biti internacionalan. Naime, sve i da lijeva paradigma pobijedi unutar Hrvatske, a što je teško zamislivo, ona nije izolirani otok. Borba je suštinski internacionalna i to je zahtjevan zadatak, jer se sve veći broj država zatvara unutar svojih granica i provodi populističku, nacionalističku politiku. Iako je liberalno društvo puno bolje nego ono koje imaju današnja Turska ili Rusija, ne mislim da je ekonomska politika EU-a iole dobro rješenje i zato je treba prevazići.