Dragan Markovina: Zašto je Mesić toliki problem desničarima?
Povezani članci
Slučaj Stipe Mesića i snimke koja se pojavila posljednjih dana ponajmanje je bitan zbog samog Mesića. Svo to kolektivno moralističko zgražanje nacionalističke desnice kojem svjedočimo i čiji se krajnji cilj svodi na potpunu dekonstrukciju lika i djela Stipe Mesića u potpunosti promašuje bit čitavog slučaja. On, naime, savršeno precizno opisuje, ne samo ondašnju Hrvatsku iz ranih devedesetih, nego i današnju u kojoj je čitav taj diskurs vitalniji nego ikada.
Piše: Dragan Markovina – Telegram
Točnije, ukazuje na dubinsku licemjernost desnice, u prvom redu HDZ-a i njegove politike, koja se nominalno zaklinjala u demokratizaciju društva i njegove zavnohovske temelje, dok je suštinski promovirala revitalizaciju ustaštva, pretvorivši ga u strukturalnu činjenicu društva. Ista logika na snazi je i danas, kad se oni koji ništa drugo ne rade, osim što promoviraju upravo one teze koje Mesić iznosi u spomenutom videu ili ih pak proglašavaju benignima i manjinskima, tobože zgražaju nad ovakvim govorom.
Čine to s jednakom uvjerljivošću, s kojom se kompletna desnica zgraža nad poljudskom svastikom, dok istovremeno podržava Josipa Šimunića u njegovom skandiranju, tako što ga smješta na položaj pomoćnika izbornika. Iz svega ovoga izrodio se stav o besmislenosti današnjeg angažiranja na zaštiti antifašističkih vrijednosti, kojeg je u Večernjem listu iznio Nino Raspudić. Po toj logici, ne postoji realna opasnost od bujanja nekakvog novog fašizma, što u Hrvatskoj znači ustaštva, ali su se antifašisti toliko moralno iskompromitirali suradnjom sa Stipom Mesićem, da su izgubili bilo kakvu vjerodostojnost. Problem s ovom tezom nije u tome što je ona posve promašena, s obzirom da su i oni koji je promoviraju toga savršeno svjesni.
Štoviše, njen cinizam se očitava upravo u tome što oni koji je zastupaju, znaju koliko nisu u pravu, ali planski na njoj i dalje inzistiraju. Gotovo da se nemoguće u bilo kojem smjeru osvrnuti, a ne uočiti razmjere rehabilitacije ustaških ideja i vrijednosti u društvu. Od toga da se Jasenovac sve češće proglašava trostrukim logorom, preko toga da je Bujanec postao društveni faktor i prosvjetitelj, da rulja maršira centrom Zagreba i uzvikuje ustaške pozdrave te ometa pravoslavne obrede, do toga da se u mainstream novinama i u elitnom terminu na javnoj televiziji pojedinci etiketiraju kao neprijatelji čije javno djelovanje treba propitati. O sve većoj količini spomen-ploča koje otvoreno koriste ustašku simboliku ne treba ni razgovarati.
Sve to nas dovodi do pitanja zbog čega sada Mesić postaje toliki problem? Stvari su vrlo jednostavne. Na pitanje da li je sramotno sve to što je tih godina izjavljivao, pjevao i zastupao, odgovor je naravno potvrdan. Jasno je da je sramotno. To što je točna njegova tvrdnja da je zastupao i provodio politiku HDZ-a, ni na koji ga način ne izuzima od osobne moralne odgovornosti. No, neovisno o tome vjerujemo li njegovim objašnjenjima o tome da se ni tada s tom politikom nije slagao, zbog čega je iz principijelnih razloga napustio HDZ ili pak mislimo da je promijenio diskurs i retoriku iz oportunističkih razloga, stoji činjenica da je on praktično jedini visoki političar koji je pokušao dekonstruirati tuđmanizam i nacionalističke vrijednosti koje su formirale suvremenu Hrvatsku.
Pored toga, jedini je visoki političar koji je izrekao jasne činjenice o ovdašnjem revizionizmu i o vrijednostima antifašističke borbe. Promatramo li stvari s te strane, a to su jednako tako neosporne činjenice, poput onih dostupnih na snimkama, posve je irelevantno što o njemu osobno mislimo. Drugim riječima, to je čovjek koji je godinama provodio jednu sramotnu politiku, da bi onda znatno veći broj godina pokušao praktično sve da tu politiku razgradi. Stoga je prilično naivno, ali ne i začuđujuće očekivanje da će se moralnom difamacijom jednog od simbola današnjih antifašističkih nastojanja, sva ta nastojanja obesmisliti.
Razlog zašto se to neće dogoditi nalazi se u današnjoj društvenoj i političkoj stvarnosti, koja je toliko uronila u revizionizam i ulazak ustaštva u mainstream, da pristojnim građanima ne preostaje ništa drugo, osim da se protiv toga bore principijelnim zalaganjem za moderno građansko društvo i vrijednosti antifašizma. Vratimo li se pak na pitanje što je zaista bitno vezano uz ovu aferu, a od silnih nastojanja da se obračuna s Mesićem izostaje, shvatit ćemo da se radi o Tuđmanu. Imajući u vidu da je društvo toliko ogrezlo u zidanju Tuđmanovog kulta, u čemu podjednako sudjeluju obje vodeće stranke, zbog čega je on postao neupitna moralna veličina, možda je konačno došlo vrijeme za istinski razgovor o njegovom nasljeđu.
Kad bi se on doista i poveo, bili bismo barem pošteđeni tvrdnji Ivića Pašalića o tome kako bi Tuđman Mesića odmah smijenio, da je znao za ovakve njegove istupe, ili pak tvrdnji Arsena Bauka o tome da on ne bi dopustio ovo u Jasenovcu. U tom bi slučaju možda bilo prostora da se Bauku objasni kako je upravo Franjo Tuđman rodonačelnik relativizacije Jasenovca, zbog čega su iz inozemnog izdanja njegove knjige ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’ morali biti izbačeni antisemitski stavovi vezani uz ustaške logore, kao i da se radi o čovjeku koji je po uzoru na Franca predlagao da se u Jasenovcu izmiješaju kosti fašista i antifašista, jer bi to pridonijelo svehrvatskoj pomirbi.