Dragan Markovina: Odlazak čovjeka posvećenog pamćenju

Povezani članci

• Pad Kijeva i druge priče
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (12): Prozor u strahote
• Uvod u finale?
• Građani Sarajeva: Samo su nas Karadžić i SDA držali bez vode
• Heni Erceg: Arhiviranje pameti
• UZBRDICE I/NIZBRDICE: Ljubo R. Weiss: ANTU PAVELIĆA pokopati na Mirogoju, u Zagrebu!

Foto: (S. DRECHSLER/NL)

Umro je Mirko Kovač, glasila je stura agencijska vijest. Nadopunjena nizanjem faktografskih podataka iz života pisca. Stoga nema potrebe da ponavljamo očito o tome kako je bio i ostao jedan od najvećih jugoslavenskih pisaca. No ne možemo prešutititi koliko su nas obilježili njegovi čarobni svjetovi Mediterana, uvijek na granici zbilje, a opet posve realni. To dijete hercegovačkog juga, u potpunom raskoraku sa šovinističkom stvarnošću u kojoj žive mjesta njegovog djetinstva, tako je lijepo opisivao naše osjećaje čeznje. Za morem, daljinama, nemogućim ljubavima, životom kao takvim i drukčijom stvarnošću, istovremeno bivajući posve uronjen u ono ovdje i sada što ga je okruživalo. Po tom osjećaju čeznje hercegovačkog djeteta za privlačnim morem tik ispod njega, kojeg nam je prenio u svojim knjigama posvećenim vlastitom doživljaju zavičaja, bio je sličan Matvejeviću u njegovim plovidbama poviješću Mediterana. No Kovač nas je umnogome suočio i s vlastitom surovošću, isključivošću, himbenošću, šovinizmom i instiktom priklanjanja moćnicima, da mu se nikad ne bismo mogli dovoljno zahvaliti na činjenici da smo uz njegovu literaturu učili kritički misliti.

No on nije bio samo pisac juga i Mediterana. Kao i svaki istinski intelektualac iz jugoslavenskih krajeva, bio je čovjek mnogih identiteta i ispravnih moralnih izbora koji su, posebno nama stasalim upravo u godinama ratnog ludila slali poruku kako nismo sami i kako nije još sve izgubljeno. Feljtoni koje je ispisivao u Feralu i koje smo tako halapljivo iščitavali uvodili su nas u jugoslavenske književne ljude i svjetove, u sve ono što su nam u školi prešućivali. Mirko Kovač tih je godina, kako god on ta pisanja doživljavao, bio prosvjetitelj, gotovo istovjetan prvim francuskim enciklopedistima, i čovjek posvećen pamćenju. I kad prođe još puno godina, i nestane njegovih suvremenika, u njegovim knjigama zrcalit će se duh zla vremena i duh otpora.

S Gradom u zrcalu vratio se djetinstvu i vječnoj čežnji za mirisima i zidinama Grada, posve svjestan da je došlo vrijeme za zatvaranje kruga. Nećemo ga samo pamtiti, već uvijek iznova čitati i otkrivati književnost ludila i otpora, dok gledamo zamišljenog dječaka koji sjedi u sred kamenjara sanjajući bolje svjetove.