Dragan Markovina o pokušaju desničarske političke likvidacije seciranjem njegovog intervjua “Osobna sjećanja”

Izdvajamo

• Jedno se odnosi na to da sam Jugoslaven i da mi Hrvatska ništa ne predstavlja. Iako sam govorio o nogometnim reprezentacijama, puno puta sam jasno rekao kako sam odgojen u jugoslavenskom Mostaru i kako sam u njemu pokupio najbolje od duha toga zajedništva. To mislim i danas. Hrvatsku doživljavam kao svoju zemlju, jednako kao i BiH, ali za reprezentaciju nisam nikad navijao iz prostog razloga što me to uzgajanje tuđmanovskog nacionalizma neopisivo nervira i s njim se ne mogu identificirati. Posebno jer mi je upravo ta politika sravnila sa zemljom rodni grad.

Povezani članci

• Koalicija “Prvi mart upozorava: Izmjene Zakona o prebivalištu protiv izbjeglih i raseljenih lica
• Milorad Pupovac fizički napadnut na Dolcu
• Marinko Čulić: Šampionski tjedan SDP-a
• GRADONAČELNIK SA PUTA: “Transfer” u sezoni smrti i beščašća
• Promocija knjige “Žena koja pjeva zgarišta“ u utorak na Maloj sceni Sead Bejtović Malecni
• Preminuo Bata Živojinović

S obzirom da je očito postalo popularno secirati moj intervju kojeg sam 2012. dao Documenti u sklopu projekta Osobna sjećanja i da u tome posebno uživaju radikalni desničari, što se onda prenosi po mainstream medijima desne provenijencije, red je da i sam o tome kažem par riječi pa da tu priču zaključimo.

Kao što je svakome tko išta razumije jasno, intervju se bavi ratnim i poratnim sjećanjima i kao takav zapravo služi suočavanju s vlastitim traumama. To je naravno razlog zbog kojeg je rječnik kojeg u njemu koristim na nekoliko mjesta radikalan i čak bezobrazan, s čim se mogu složiti, te ga naravno ne bih koristio u normalnim okolnostima, kao ni danas.

No to ne znači da odstupam u sadržaju onoga što sam tamo izjavio. Tri su problematična ili ‘problematična’ mjesta u tom razgovoru.

Jedno se odnosi na to da sam Jugoslaven i da mi Hrvatska ništa ne predstavlja. Iako sam govorio o nogometnim reprezentacijama, puno puta sam jasno rekao kako sam odgojen u jugoslavenskom Mostaru i kako sam u njemu pokupio najbolje od duha toga zajedništva. To mislim i danas. Hrvatsku doživljavam kao svoju zemlju, jednako kao i BiH, ali za reprezentaciju nisam nikad navijao iz prostog razloga što me to uzgajanje tuđmanovskog nacionalizma neopisivo nervira i s njim se ne mogu identificirati. Posebno jer mi je upravo ta politika sravnila sa zemljom rodni grad.

Drugi moment odnosi se na izjave o Dalmatincima i Hercegovcima kako su prezentirane. S obzirom da sam i porijeklom i odgojem i mentalitetom određen i jednim i drugim prostorom, posve je jasno da nisam mislio na sve ljude. Govoreći o otočkom mentalitetu ogovaranja iza leđa i raskola u familiji zbog imovine koji su užasno česti, govorio sam o podlosti i maliciji, što zna svatko tko je ikad živio u tom prostoru. Za čelnike Herceg-Bosne sam rekao da su hercegovački šljam i tu nemam što ni dodat, ni oduzet.

Na koncu, govoreći o poplavi agresivnog klerikalizma i manifestacije vjere u javnom prostoru, spomenuo sam pokrivene žene i masovne odlaske na misu. Kao što sam rekao, rječnik kojim sam to napravio danas ne bi upotrijebio, jednako kao što nisam ni na koji način mislio na iskrene vjernike bilo koje konfesije. Kakvi su nažalost manjina. Činjenica je i to tragična da javna manifestacija vjere u Bosni i Hercegovini ne predstavlja ništa drugo, doli javnu manifestaciju agresivnog i retrogradnog nacionalizma.