Dragan Markovina o Davoru Butkoviću: Posljednji čovjek na predziđu

Povezani članci

• Predsjedništvo BiH ponovo novcem građana finansiralo vjerske ustanove
• Kurspahić: Patriotizam i autizam
• Preminuo akademik Dubravko Lovrenović
• Goran Sarić: BiH-prvaci svijeta!
• U domu i u srcu hraniteljice Adile: Poteškoće ne stanuju ovdje
• Hrvatska se drugi put želi tući s Rusima?

Kad se liberalni kapitalizam bude definitivno i brutalno raspadao, kao što hoće i to vrlo skoro, te kad i posljednji miševi napuste brod koji nepovratno tome, ostat će jedino Davor Butković. Sam na suroj hridi, prkoseći avetima radikalne ljevice i svih idejnih devijacija, na braniku tzv. zapadnih vrijednosti, prepun čuđenja spram nerazumnih fanatika koji nam ne daju da na miru uživamo u ovom lijepom svijetu sveopće sreće, pune zaposlenosti, propulzivnog funkcioniranja tržišta i javnih ustanova. Gotovo da bismo mogli ustvrditi da Butković žešće brani aktualni poredak, no što je Joško Čelan branio umirući socijalizam. I već se bojim njegovog ponovnog otkrivanja Marksa za koju godinu, kao što je Čelan devedesetih iznova otkrio naciju. Teško je ponuditi racionalno objašnjenje takve idejne stamenosti. U uvjetima kad se čak i jedan Fukuyama posuo pepelom i maltene ispričao zbog svoje nepromišljenosti D. B. neumorno nastavlja idejnu obranu duboko naopakog i sebičnog sistema, pokvarenog već u srži. Iskreno se nadam da je tome tako jer se rečeni, stojeći na vrhu stijene, nije stigao osvrnuti iza sebe, od siline bitaka, pa zato nije ni uočio da mu iza leđa nema nikoga. Ne radi se uopće o tome da će naš poznati autor stradati u svim tim bitkama. Društvo će ga, naime kad vidi da mu iza leđa nema nikoga uredno zaobići i nastavit dalje i neće proć ni tren, a naš vrli autor odjednom će se naći na postamentu u Hyde Parku, pitajući se kako je tamo dospio, a prilično je siguran da nije bilo uplaćeno korporacijsko putovanje u London.

No, neovisno o potpunoj promašenosti njegovih teza, mora mu se odati priznanje za misaone konstrukcije. Njegov tekst je pjesma. Upornost kojom naš opinion maker on the record, ispravlja krive Drine, poučava s visoka i gotovo patronizirajuće prema svima koji se usude misliti drukčije doista je fantastična. U posljednjoj subotnjoj kolumni u Jutarnjem listu on, primjerice nikako ne može shvatiti što se to dešava s Grcima koji na izborima tako suvereno odbacuju sjajni plan štednje sastavljen u kabinetima Angele Merkel. Pa onda iz vlastitog razumijevanja tumači Grcima što oni zapravo misle i žele, jedino što toga nisu svjesni. Slično iskustvo imali smo s Ivicom Račanom na čelu Vlade, koji nam je jednako dosljedno tumačio kako zapravo živimo puno bolje, nego što misli, samo su nas na osjećaj lošeg življenja naveli lijevi medijski katastrofičari. To je ta formula naravno. Nikad nisu krivi oni koji imaju svu moć, već žrtve njihovih društvenih eksperimenata. Ostaje međutim misteriozno nejasno, čime je to ta famozna eurozona zadužila Butkovića da on, poput kakve šiparice, uporno drhti nad njezinom krhkom konstukcijom. Koja nam se to još ekonomska katastrofa može dogodit, a da već nije na djelu u Hrvatskoj? No naš dragi novinski komentator ima pripremljen odgovor na sve. U Hrvatskoj je sve u redu, kao i u Evropi uostalom. Naišli smo na neke sitne prepreke, koje su svakako rješive, budemo li slušali tatu i mamu iz EU, dočim jedina istinska opasnost prijeti od lijevih radikala koji zazivaju neku novu revoluciju. No odmah potom, Butković umiruje prestravljenu hrvatsku javnost, otklanjajući svaku mogućnost revolucije, koja da je danas moguća samo u lifestyleu i umjetnosti, možda i u nogometu. Neki neupućeni čitatelj bi onda postavio sasvim logično pitanje: Pa dobro čovječe, ako je tome zaista tako, što si se tako grčevito uhvatio tih bezopasnih lijevih radikala, kad oni ionako nemaju nikakvih izgleda? A on, ne samo da ih se uhvatio, nego stječemo sve veći dojam da ga opsjedaju kao utvare. Pri čemu tu dolazimo do prave poante njegovog teksta. Poante Butkovićevih tekstova kriju se naime u zagradama i uzgrednim napomenama, čime nam se Davor iskazuje kao klasični socijalistički novinar skrivenih značenja i herojskog domobranskog otpora liniji, što mu je očito ostalo kao refleks kojeg se ne može otresti. A to je u konačnici i dobro jer nam olakšava čitanje.

Iz njegove prve zagrade iščitavamo da krajnja ljevica na sceni postoji jedino u obliku državno sponzoriranih medija, što je rečenica u kojoj se krije poziv državi za prestankom dotacija, čime naš autor radi iskorak od domobranskog otpora ka službenom tumačenju partijske linije, koja nekim tjednicima, već mjesecima prešutno ne isplaćuje obećano. U drugoj pak zagradi, autor je nadmašio samog sebe, zbog čega je zaslužio izvorni citat: Danas pojedini ideolozi radikalne ljevice, uključujući u nas bolesno precijenjenog Tariqa Alija (čovjeka koji je, među ostalim, žestoko kritizirao NATO-ve napade na Miloševićevu Srbiju); danas, dakle dio radikalne ljevice drži kako kaos u Grčkoj može predstavljati uvod u masovnu pobunu protiv kapitalizma, koji sam Ali, danas (prema njegovu kazivanju u Forumu), vidi kao prirodnog neprijatela demokracije. Teško je ustvrditi što je u ovom rečenici moralno dubioznije, činjenica da Butković odobrava bombardiranje civilnih ciljeva, na osobnoj razini vrijeđa teoretičara kojem nije ni do koljena ili brutalno laže kad se čudi doživljaju kapitalizma kao neprijatelja demokracije? Za njegovu informaciju, agresivni rat jednog vojnog saveza čija se praksa sastoji u tome da praktično uništi svaku zemlju u kojoj se pojavi i ostavi je u kaosu i rijekama krvi, nije ništa drugo doli agresivni i brutalni rat, a ako mu primjer Grčke i Italije u kojima je upravo kapitalizam suspendirao demokraciju i nametnuo tehnokratske premijere ne govori upravo to, da su kapitalizam i demokracija prirodni neprijatelji, onda doista nema smisla da mu se išta dalje objašnjava.

Bilo je, javili su svjetski mediji, mnogo japanskih vojnika koji su se skrivali po pacifičkim džunglama i desetljećima nakon rata, čvrsto vjerujući da još nije kraj i da car mirno stoluje u državi, samo je mali problem što smo svakog od njih doživljavali kao čudaka i redikula.