Dragan Markovina: Moramo napraviti široki front protiv nacionalista

Povezani članci

• Ante J. Biuk: Pismo prijatelju u jedno ratno, nedjeljno jutro
• Zlo se tuče, s njim se ne pregovara
• Kad bojići zašute, a raspudići progovore
• Laku noć Sarajevo, dobro jutro profesore Vešoviću
• Boris Dežulović: Vučić i Nikolić iz 2007. godine bi streljali današnjeg Vučića i Nikolića
• Marinko Čulić: Mostar je grad u kojem je lako biti zločinac

Historičar i vođa Nove ljevice u Hrvatskoj govori o antifašizmu i partizanskom pokretu koji se danas silom žele predstaviti kao strano tijelo; nacionalističkim režimima u zemljama nekadašnje Jugoslavije; ukidanju Tita u Srbiji, Hrvatskoj, BiH; nacionalističkoj poziciji SDA, odnosno gaženju vrijednosti ZAVNOBiH-a – antifašizma, građanskog društva, modernizacije ili sekularne države; politici HDZ BiH koju nikada suštinski nije bilo briga za Hrvate u Bosni, već samo za Hrvate Hercegovine i dijela srednje Bosne, dok istovremeno nema interesiranja za povratak izbjeglih Hrvata u Republiku Srpsku; Draganu Čoviću kome je potreban netko tko će ga poduprijeti u zahtjevima za formiranje trećeg entiteta, a što Dodiku savršeno odgovara, budući da time slabi poziciju “treće”, tj. bošnjačke strane – “Najzad, što Dodika košta da pomogne Čovića? Svjestan je da mu Čović ni teritorijalno ni politički ne zadire u feud”; dolasku Vučića u BiH ni pun mjesec nakon skupa “svih Srba regiona”, održanog 4. augusta u Beogradu, kao i najave Deklaracije o očuvanju srpskog naroda – “Spekulacije o priznanju Kosova od strane Beograda stvorile su situaciju u kojoj je izmišljeno nešto što bi u Srbiji bilo prezentirano kao kompenzacija. Što bi to moglo biti? Pa, ono što je nedavno rekao predsjednik SANU-a Vladimir Kostić, kada je građane Srbije pozvao da se manu Kosova i počnu razmišljati o ’relanosti’, a to je Republika Srpska”; potezima Milorada Pupovca, te ulozi ljevice u Hrvatskoj.

U ovogodišnjem izvještaju Stejt Departmenta o stanju vjerskih sloboda u svijetu, Hrvatskoj, zemlji članici EU i NATO, zamjera se to što dopušta veličanje NDH, umanjuje ustaške zločine i konstantno pojačava antisrpska osjećanja. Pored toga, bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i reditelja Jakova Sedlara Vašington spominje kao osobe čiji su stavovi o ustaškom režimu Ante Pavelića izazivali posebne kritike jevrejskih i srpskih vjerskih zajednica i nevladinih organizacija. Stanje sloboda u Hrvatskoj, kaže se dalje u izvještaju, pokazuje i komemoracija u logoru “Jasenovac”, koju su 2016. bojkotovali jevrejski i srpski čelnici. U tekstu se spominje i fudbalska utakmica između Hrvatske i Izraela, tokom koje su hrvatski navijači uzvikivali ustaški pozdrav “Za dom spremni”.

“Nažalost, navodi u izvještaju Stejt Departmenta za 2016. predstavljaju suhe činjenice. Međutim, sudeći po reakcijama na taj dokument, ispalo je, eto, da je za ovdašnju javnost veći problem izvještaj Stejt Departmenta, nego realna situacija u Hrvatskoj, koja je u tekstu vjerno opisana”, kaže predsjednik hrvatske Nove ljevice, istoričar Dragan Markovina. “Posebno zanimljiva bila je reakcija bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji je, bahato i arogantno, odbacio sve navode spomenutog izvješća. Pritom, iako je u političkom smislu irelavantan, Hasanbegovića iz nekog razloga forsira ogromna većina medija u Hrvatskoj.”

Zašto?

Prvo, Hasanbegović živi svoj nacionalistički, klerikalno-fašistički rat; to je diskurs u kojem funkcionira. Što, ponavljam, ne umanjuje njegovu medijsku i svaku drugu prezentaciju. Ne zaboravite, govorimo o osobi koja je, sa svojih pet mandata u Skupštini grada, potporu gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću uvjetovala micanjem naziva Trga maršala Tita, što je, usprkos prosvjedima građana, prihvaćeno. “Zagreb je naš”, kao zajednička lista Nove ljevice, Radničke fronte i Za grad, na posljednjim izborima dobila je četiri mandata, ali nas nitko nikada ni blizu tako ozbiljno nije pitao što mislimo o bilo kojem problemu. Tako ni o micanju imena Trga maršala Tita. Hoću reći da se u medijima svjesno stvara dojam da su Hasanbegović i njegova opcija puno bitniji nego što su to u realnosti. Možemo nagađati zašto. Lično mislim da dobar dio desnice dijeli Hasanbegovićeve stavove, ali da to ne želi jasno izreći. U tom smislu, bivši ministar kulture Hrvatske vrsta je glasnogovornika političke opcije koja je dominatna, a čiji veći dio glasa za Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ).

U kojoj je fazi odluka o preimenovanju zagrebačkog Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske?

Taj će prijedlog 30. kolovoza ići na Skupštinu glavnog grada i po svemu sudeći biti izglasan. Doduše, minimalnom većinom. Koliko znam, u pripremi je ozbiljan prosvjed svih opozicijskih stranaka ljevice, kao i nekih ljevičarskih organizacija i udruga, ali pitanje je koliko ćemo uspjeti bilo što promijeniti. U svakom slučaju, siguran sam da će partije lijeve orijentacije – naša lista i Socijaldemokratska pratija (SDP) – glavnom gradskom trgu u Zagrebu vratiti Titovo ime čim smijenimo ovu vlast.

Komentarišući oduzimanje ulice Josipu Brozu, Saša Broz, Titova unuka, ironično je rekla da bi njen djed, kada bi vidio “ovakvu ‘Rvatsku”, sam zatražio da mu se skine tabla sa imenom. Ovo bi moglo da važi za manje-više sve države bivše SFRJ.

Ako je u Hrvatskoj dominantan diskurs nacionalistički, revizionistički i usmjeren protiv manjina, onda svako antifašističko nasleđe postaje zapravo strano tijelo. Istodobno, ako bi se u Zagrebu proveo referendum o micanju imena Trga maršala Tita, vjerujem da bi opstanak tog trga glatko prošao. Zašto? Zato što nasilje nacionalističke desnice kako u Hrvatskoj, tako i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, antifašizam i partizanski pokret silom želi predstaviti kao strano tijelo. Što ono nije, naprotiv. Ono je dio autohtone domaće baštine i kulture. Ogroman dio građana ovih zemlja u tome je učestvovao i njihovu tradiciju i baštinu im bilo kakav revizionizam ne može oduzeti.

I u Bosni i Hercegovini je nedavno od podmlatka Stranke demokratske akcije (SDA) stigla ideja da se Titu oduzme ulica u Sarajevu. Srbija je to odavno učinila… U čemu je problem sa Titom, kome on danas toliko smeta?

Novonastali nacionalistički režimi u zemljama nekadašnje SFRJ svoje utemeljenje crpu iz negiranja svega što je simbolizirala socijalistička Jugoslavija – od antifašističke borbe, do ostalih socijalnih, kulturnih i civilizacijskih vrijednosti te epohe.

I to im, vidimo, dobro ide…

Što je tragično, naravno. U Srbiji i Hrvatskoj ta je politika definirana i formulirana ranih devedesetih. U BiH se, sa druge strane, sa vrijednostima o kojima govorim dosta dugo žongliralo, prije svega zbog činjenice da je BiH svoju državnost prvenstveno crpila iz ZAVNOBiH-a. Bosna je dugo bila zaokupljena velikim i ozbiljnim problemima, tako da nije ni bilo uvjeta da se pozabavi otklonom od navedenih jugoslavenskih vrijednosti. Sada su se stvari promijenile i… Ako netko nastoji sagraditi svoju otvoreno nacionalističku poziciju kakvu danas gradi SDA, onda je logično da prije svega posegne za rušenjem postulata na kojima je opstajala bivša zajednička država. Apsurdno je da takva politika nastavi baštiniti Tita kao nekakvog relevantnog faktora ili povjesnu ličnost na koju bi se oslonila. U tom smislu, iznenađuje me da inicijativa koju spominjete nije došla ranije.

Kada govorite o nacionalističkoj poziciji SDA, gdje ju tačno prepoznajete?

U svakodnevnom djelovanju u mjestima gdje ta stranka ima apsolutnu većinu. Malo po malo, cijela priča o ZAVNOBiH-u, koja može biti najsignifikantnija za ovo o čemu govorimo, koristi se gotovo isključivo u smislu da se ZAVNOBiH komemorira kao Dan državnosti. Istodobro, vrijednosti ZAVNOBiH-a – antifašizam, građansko društvo, modernizacija ili sekularna država – naprosto su pregažene. Najzad, pogledajte kome su sve poslednjih godina oduzete ulice u Sarajevu, a kome su one date.

Sve što važi za SDA, važi i za ostale nacionalne stranke u BiH, koje isto rade u sredinama u kojim imaju većinu. Naravno, u Sarajevu, kao i u ostalim gradovima u BiH, postoje građanska jezgra takozvanog normalnog svijeta, koji je, nažalost, manjina.

U BiH poslednjih mjeseci jača savez HDZ-a i Milorada Dodika. Kako to objašnjavate?

Iako to nikada nije direktno izrečeno, cilj HDZ-a uvijek je bio da se na dijelu BiH koji ima kompaktnu hrvatsku većinu, plus prostori koji se nastoje prisvojiti iako su miješani sa Bošnjacima, napravi treći entitet ili teritorijalna cjelina. Gledano iz perspektive opće politike, HDZ BiH nikada suštinski nije bilo briga za Hrvate u Bosni; vodili su računa o Hrvatima u Hercegovini i dijelom u srednjoj Bosni. Što se, uostalom, pokazalo u ratu 1993. Pored toga, predavanje Posavine, neinzistiranje na povratku izbjeglih Hrvata u Republiku Srpsku, kao i neproblematiziranje bilo čega što se realno događa na tom prostoru, HDZ je ispunila sve uvjete da postane idealan saveznik Miloradu Dodiku.

Draganu Čoviću potreban je netko tko će ga poduprijeti u zahtjevima za formiranje trećeg entiteta, što Dodiku savršeno odgovara, budući da time slabi poziciju “treće”, tj. bošnjačke strane. Najzad, što Dodika košta da pomogne Čovića? Svjestan je da mu Čović ni teritorijalno ni politički ne zadire u feud. To naročito važi u slučaju da se ostvari ideja trećeg entiteta, tj. onoga što se u Hrvatskoj danas moderno naziva “konsocijacijski model”. Suština je, dakle, ista, samo što ljepše, “evropskije” zvuči. Sve u svemu, savezom sa Čovićem, Dodik definitivno legitimira poziciju jedne od tri federalne jedinice u BiH, što mu omogućava da bude apsolutno miran kada je riječ o budućnosti RS.

Šta to konkretno znači? Na čiju je štetu zapravo savez Dodik-Čović?

Prije svega na štetu građana BiH, odnosno na štetu građanske Bosne i Hercegovine. Po mom sudu, savez Dodika i Čovića zauvijek ubija ideju opstanka BiH kao građanske, moderne i europske države. Naravno, postoji teza koju zastupaju čak i oni sa kojima sam u mnogo čemu znao biti suglasan, a koji tvrde da je ideja o građanskoj BiH paravan za bošnjačku unitarističku dominaciju…

Je li?

Ako govorimo iz perspektive bošnjačkog nacionalizma, to bi možda dijelom moglo biti točno. Međutim, ova teza u potpunosti zanemaruje, čak i negira poziciju onih građana BiH koji su zaista iskreno okrenuti građenju demokratskog, građanskog i modernog europskog društva. Njih se u toj raspravi doživljava kao da nikada nisu ni postojali, ili kao da ne postoje, što nema utemeljenje u realnosti.

Kakav je stav službenog Zagreba kada je riječ o savezu Dodika i Čovića?

Hrvatska vlada o tome nema jasan stav. Još od smrti Franje Tuđmana, službena Hrvatska pokušavala je u prvoj fazi se u potpunosti distancirati od bilo kakvih pitanja vezanih za BiH, što, to vidimo i sad, nije dobro. U kasnijim fazama, predsjednik Ivo Josipović probao je isprikama u Ahmićima i hodočašćenjima u BiH da neke stvari ispravi, da se pokuša aktivno odnositi prema toj zemlji. Zanimljivo je da su čak i Vesna Pusić, koja je, baš zbog BiH, izašla iz Sabora u momentu kada se raspravljalo o Deklaraciji o domovinskom ratu, kao i Zoran Milanović, odlazili u Mostar “na noge” Draganu Čoviću, i to nakon nereda 2014. Takva hrvatska politika se, dakle, sada promijenila u smislu da se prešutno odobrava zahtjev za trećom teritorijalnom jedinicom, bez obzira na to što to nigdje nije javno formulirano. Zato i kažem da, kada je riječ o BiH, Hrvatska nema definiranu politiku. Posebno ne o Čoviću i tamošnjem HDZ-u.

Sa druge strane, Dejtonski sporazum uvjetovan je garancijama Hrvatske i tadašnje SRJ, onosno Srbije za njegovim provođenjem. Jasno je da bez konstruktivne politike ove dvije države Dejtonski sporazum ne može i neće imati nikakvu budućnost. U tom smislu, službeni Zagreb i Beograd imaju i pravo i obavezu baviti se ovim pitanjima. Međutim, problem je način na koji se oni time bave – ili odobravaju nastavak istih politika u BiH, ili potpuno ignoriraju realnost. Naravno, dodatno brine to što ni lideri Srbije i Hrvatske, a ni vođe stranaka u BiH ne mogu biti bitno drugačiji od vlastitog biračkog tijela. Koje se, je li, ni u jednom slučaju većinski nije suočilo sa devedesetim godinama i sa politikama koje su tada vođene.

Pretpostavljam da ste čuli da su i BiH i Srbija izgubile originalni dokument Dejtonskog sporazuma?

Taj dokument odavno nitko ozbiljno ne doživljava. U BiH je, naime, uspostavljen modus operandi u kojem postojeći status quo može trajati desetljećima. Pritom, Republika Srpska, koje je nekada bila oštro protiv Dejtonskog mirovnog sporazuma, danas se najčvršće zalaže za njegovo provođenje, što je paradoks samo po sebi. Interesantno je da ni jedna od susprotstavljenih strana u BiH ne inzistira na jednoj bitnoj stvari, iz čega se jasno vidi da je Dejtonski sporazum bio fingiran: nitko se, naime, ne zalaže za to da se stvore prepostavke za povratak izbjeglih svojim kućama. Naravno, mnogi koji su devedesetih otišli iz BiH danas se ne bi vratili. Ipak, da se to ostvarilo na vrijeme, cijela konstrukcija nacionalističke BiH pala bi u vodu.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučič naredne nedjelje stiže u zvaničnu posjetu Sarajevu, i to na poziv predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Dragana Čovića. Šta se od te posjete može očekivati?

Bojim se da se u ovim okolnostima ništa od bilo koga ovdje ne može očekivati. Što god da se desi u BiH, bilo da dolazi sa strane Srbije, Hrvatske, ili se tiče unutrašnje dinamike tamošnjeg političkog života, neće promijeniti ništa, sve dok je na snazi postojeći sustav. Svima je, naime, jasno da je on neodrživ – počev od kantonalnih vlada i preklapanja, do činjenice da je riječ o državi koja je na različite načine legalizirala etničko čišćenje. Pored toga, nefunkcionalnost BiH ogleda se i u tome što još nije riješen slučaj “Sejdić-Finci”, budući da se očito ne priznaje ni minimum prava nekome tko je autonoman građanin, ali ne pripada ni jednoj od tri nacije. Dok se taj sustav ne promijeni, neće se, kažem, promijeniti ništa. Naravno, dogovor o promjeni nije moguće postići suglasnošću tri nacionalne partije…

Zbog čega?

Zbog toga što svaka od njih ima svoju viziju društva. Jedino je jačanje i pobjeda ljevice i građanskih snaga, koja je, nažalost, malo izvjesna, garancija ozbiljnije promjene. Ostaje, naravno, međunarodna zajednica, čijom bi se odlukom stanje moglo izmijeniti. Međutim, ni tu, nažalost, nema suglasnosti ni u jednom od važnih pitanja koja se tiču BiH.

Kada je riječ o posjeti Vučića Sarajevu, ona se događa ni pun mjesec nakon skupa “svih Srba regiona”, održanog 4. kolovoza u Beogradu, kao i najave Deklaracije o očuvanju srpskog naroda.

Najava tog dokumenta izazvala je malu uzbunu u regiji.

Deklaracija o kojoj govorimo nešto je što se u tom nacionalističkom imaginariju očito moralo napraviti. Spekulacije o priznanju Kosova od strane Beograda stvorile su situaciju u kojoj je izmišljeno nešto što bi u Srbiji bilo prezentirano kao kompenzacija. Što bi to moglo biti? Pa, ono što je nedavno rekao predsjednik SANU Vladimir Kostić, kada je građane Srbije pozvao da se manu Kosova i počnu razmišljati o “relanosti”, a to je Republika Srpska. Naravno, neće biti ništa od tih teritorijalnih fantazija i snova, tj. od podjele BiH. Najzad, čak i kada bi se poklopile sve okolnosti, pa, nije ni Dodik lud da izgubi feud kojim suvereno vlada, e da bi se dragovoljno utopio u zajednicu u kojoj već postoji jedan vožd. Vučić će, dakle, doći u Sarajevo, izreći pregršt lijepih riječi o budućnosti regije, ali će, za potrebe unutarnje politike, nastaviti propagirati one ideje za koje zna da ga drže u poziciji na kojoj je. Uostalom, slično radi i HDZ u Hrvatskoj.

Sastanku “svih Srba” regiona, koji spominjete, prisustvovao je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Milorad Pupovac. U Beogradu je istog dana održan i skup posvećen obilježavanju Dana sjećanja na stradale u akciji “Oluja”, koji je svojim prisustvom uveličao šef zastupnika Pupovčeve stranke u hrvatskom Saboru, Boris Milošević. Dok u Zagrebu podržava Vladu koju SAD kritikuju zbog veličanja ustaške Nezavisne države Hrvatske, Pupovac održava prisne odnose sa predsjednikom Srbije, čiji je način vladavine u najmanju ruku problematičan. Najzad, zajedno sa liderima Srba u regionu – četničkim vojvodom Andrijom Mandićem, kojem se u Crnoj Gori sudi za pokušaj državnog udara, sa Ivanom Stoiljkovićem, čija je uloga u aprilskom nasilju u makedonskom Sobranju prilično mutna, kao i sa notornim Miloradom Dodikom, Pupovac pristaje da učestvuje u opskurnom Politikinom “velikom istraživanju” o položaju srpskog naroda u regionu.

Čekajte, koju to igru igra Milorad Pupovac?

Isto pitanje sebi postavljaju mnogi ljevičari u Hrvatskoj. Iako sam i sam suglasan sa stavovima koje ste iznijeli u svojem pitanju, ipak moram iskazati izvjesno razumijevanje za pojedine poteze Milorada Pupovca. Tim prije što ih determinišu okolnosti u kojima se on danas nalazi u Hrvatskoj. O čemu je riječ? Po svemu što je zastupao i za što se zalagao, Pupovac je nedvojbeno ljevičar i antifašista. Međutim, riječ je o čovjeku koji predvodi diskriminiranu manjinu, čiji se pripadnici po manjim gradovima u Hrvatskoj pokušavaju asimilirati. Pupovčev zadatak je da tom stanovništvu omogući pristojan život. SDSS je, kada god je SDP bio na vlasti u Hrvatskoj, sa njima ostvarivao suradnju i imao logičnu podršku i razumijevanje socijaldemokratske vlade; ipak, usprkos dobrim odnosima, u vrijeme vlasti SDP-a nije učinjeno gotovo ništa da se ispuni minimalni broj zahtjeva srpske manjine. Istodobno, Pupovac je doista imao dobro iskustvo suradnje sa Ivom Sanaderom dok je ovaj bio premijer, kao i sa Jadrankom Kosor. Pretpostavljam da se nadao, ili da očekuje da će i sa premijerom Andrejem Plenkovićem, kao sa nekakvim “umjerenim licem” HDZ-a, uspjeti uspostaviti isti odnos i da će neke stvari krenuti da se rješavaju. Usput, moj je dojam da je Plenković samo fasada na licu jedne izrazito nacionalističke vlasti, što sam hrvatski premijer više i ne pokušava kamuflirati. Kako će se prema tome odnositi Milorad Pupovac, to ne znam.

Kada je riječ o okretanju političarima iz Srbije, koji su nesumnjivo nacionalistički i problematični – naročito ako govorimo o odnosu spram ostatka zemalja nekadašnje SFRJ – pretpostavljam da bliskošću sa njima Pupovac pokušava voditi pragmatičnu politiku i da procjenjuje da, u nekom širem kontekstu, na taj način možda može ostvariti svoje ciljeve.

Kako ih može ostvariti?! Tako što će, mataforički rečeno, pokušavajući da se zaštiti od “ustaša”, pristati na saradnju sa “četnicima”?!

Opet sam suglasan sa Vašim ocjenama. Ako me pitate da li bih i ja slično postupio, rekao bih Vam da ne bih. Ipak, nisam u Pupovčevoj poziciji. Mislim da Pupovac naprosto pokušava ostvariti dobar odnos sa onima koji u Srbiji i Hrvatskoj imaju realnu političku moć. Dakle, sa Vučićem i sa HDZ-om. To što je politika koju ti ljudi i stranke zastupaju u sukobu sa Pupovčevim ideološkim stavovima i sa onim za što se on javno zalaže… Ne zaboravimo da Milorad Pupovac nije predsjednik SDP-a ili neke građanske stranke; on je predsjednik srpske manjine, koja je u Hrvatskoj zaista u nezavidnom položaju.

Rekli ste na početku da je Vaša lista na poslednjim izborima osvojila četiri mjesta u Skupštini grada Zagreba. Mogu li se ta četiri mjesta smatrati uspjehom ljevice u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj je ljevica u ozbiljnoj defanzivi. Na proteklim izborima HDZ je pokazao da je dominantna politička snaga. Kada tome pridodate glasove Mosta, koji je klerikalna, nacionalistička stranka, vidjeti ćete da se Hrvatska zapravo vratila u devedesete. Naravno, pozitivno je da je osnovana koalicija Zagreb je naš, da je Radnička fronta pokazala izvjesnu živost, da je nastala Nova ljevica i da smo na izbore išli zajedno. Vjerujem da je to dobar početak. Ipak, jedini način da se pobijedi HDZ je da se napravi ozbiljan lijevi savez svih stranaka – od nas do SDP-a. Ne napravimo li širi građanski front protiv nacionalističke vlasti HDZ-a, ništa od promjene vlasti u Hrvatskoj! Čini mi se da se to shvaća i da kod svih na ljevici prvi put postoji volja da se ujedinimo. Naravno, put od dobre volje do realizacije je dug, ali ga ipak ne bih isključio.

Avangarda