Dragan Markovina: Kamo dalje rođače?

Povezani članci

• Ozren Kebo: Predavačko ludilo Đurđice Čilić
• Dosta je političkog recepta vladajućih stranaka u Mostaru – zavadi, pa vladaj
• Mile Stojić: TAKO PROLAZI TIJELO
• Šokantne poruke iz Hrvatskog sabora: Nametnuti Izborni zakon, treći entitet…!
• Nastavljaju se građanski protesti i plenumi
• Boba Đuderija: Milanoviću, samo neka nam uđe nježno

Bosna i Hercegovina nije nastala jučer. Niti je plod diplomatskog dogovora velikih sila i avnojske Jugoslavije, što je uporno ponavljao nekadašnji predsjednik Hrvatska, Tuđman, niti je plod turskih osvajanja, čime se opsesivno bavio Radovan Karadžić. Državnost Bosne i Hercegovine seže duboko u srednji vijek, jednako kao i državnost Hrvatske i Srbije. Ona je bila i znatno manja i znatno veća od svojih sadašnjih granica, ali ono što je temeljno kulturno, povijesno i civilizacijski određuje je činjenica da je na njenom prostoru, kao posljedica višestoljetnog iskustva zajedničkog življenja, često i tegobnog i obilježenog netolerancijama svih vrsta, ipak stvoren zajednički identitet te zemlje, koji je dubinski obilježio sve njezine konstitutivne narode.

Negirati činjenicu da je Bosna i Hercegovina nešto sasvim drugo od Srbije i Hrvatske i usađivati monolitni nacionalni identitet Srbima i Hrvatima iz BiH, istovjetan identitetima u Srbiji i Hrvatskoj je sulud, duboko lažan i promašen projekt, na duge staze osuđen na propast. Teško je razumno objasniti kako je moguće da srpske i hrvatske elite u Bosni i Hercegovini toga nisu svjesne ili barem tako javno nastupaju.

S druge, pak, strane također je nemoguće kreirati identitet te zemlje samo na utjecajima jedne od njezinih komponenti i bilo koji narod atribuirati temeljnim narodom u odnosu na druge, jer to naprosto nije točno i pokazuje jednaku vrstu sljepila i stupidnog šovinizma bez pokrića. Ukratko, Bosna i Hercegovina je jednako država svih njezinih konstitutivnih naroda i njezinog identiteta jednostavno ne bi bilo kada bi se ijednu od tih komponenti izuzelo. Ono što se dogodilo s tom zemljom, u kojoj su neki poželjeli etnički očistiti određene teritorije i gradove, a neki druge sebe proglasili, eksluzivnim vlasnicima imena i pečata, istinski je upereno, kako protiv života kao takvog, tako i protiv onih istih koji su te procese započeli i koji ih još uvijek provode.

Jer, što da se lažemo, Banja Luka nikad neće biti srpski grad, Sarajevo nikad neće biti bošnjački grad, niti će ikad Mostar biti hrvatski grad. To je jasno i zadnjem slijepcu, iz prostog razloga koji upućuje na to da su na identitet i razvoj tih gradova utjecali svi bosanskohercegovački narodi i da se to ne može izbrisati, niti negirati, ma koliko se političke elite trudile da tome bude tako. Mostar tako, primjerice, nikad neće promijeniti arhitektonsku vizuru starog grada, niti će se moći negirati trgovački i kulturni doprinosti srpske građanske zajednice s kraja 19. i početka 20. stoljeća u njemu, kao što Sarajevo nikako ne može izbrisati činjenicu da su njegov kulturni život u posljednih stotinu i trideset godina, umnogome obilježili sarajevski Hrvati. Mogli bismo tako nabrajati redom, ali nikad nam neće biti jasno što to nije odgovaralo u rješenjima ZAVNOBIH-a o karakteru Bosne i Hercegovine i ravnopravnosti njezinih naroda, da je iziskivalo etnička čišćenja i rezultiralo zatvaranjima u nacionalna, mahom šovinistička geta i svime ovim što danas imamo, a može se svesti pod zajednički nazivnik, stvaranja triju odvojenih društava, bez mogućnosti pojave kohezivnog elementa.

Jedini društveni aktivni kohezivni element, koji barem deklarativno preskače granice tih društava je Socijaldemokratska partija BiH, koja očito radi sve što je u njezinoj moći, da tu mogućnost prokocka.

Zlatko Lagumdžija, da odmah zaključimo, povukao je nesumnjivo glup potez, inzistiranjem da formira vlast bez predstavnika većinske volje hrvatskog biračkog tijela. Još davno sam u jednom svom tekstu sugerirao da je SDP-u dugoročno puno bolje odustati od formiranja vlasti u ovim okolnostima, nego mrcvariti se na ovaj način i nužno posijati ogromnu količinu nepovjerenja na svim stranama. Samo teško je očekivati da to shvati čovjek faraonskih i castrovskih navika i očekivanja. Stalno sebi postavljam pitanje, zar je moguće da u čitavoj stranci nema sposobnijeg čovjeka od Lagumdžije, da tu stranku reformira i vodi. Zar više od 10 godina na čelu stranke nije dovoljno, koliko on misli da je optimalno da vodi stranku, kao najbolji mogući izbor. Pretpostavljam naime da svatko iole razuman vidi da je SDP postigao odlične rezultate među bošnjačkim biračkim tijelom i da bi sad, kao jedini logičan korak bilo snažnije djelovanje među hrvatskim i srpskim biračkim tijelom, s ciljem proširenja izborne baze i izgradnje povjerenja. Uspjeh u toj misiji, pa makar i minimalan, otvorio bi nove perspektive za Bosnu i Hercegovinu. Svakako puno svjetlije od upornog inzistiranja na formiranju vlasti s krajnjom i minornom desnicom, poput hsp-a.

Sve rečeno, naravno, ne amnestira Božu Ljubića od njegovog dijela krivnje, koji je potpisao platformu i pristao na ulazak u vlast, a potom od toga odustao i priklonio se Draganu Čoviću, zbog kojega je i osnovao drugi HDZ, čime se Ljubić zapravo legitimirao kao jedan od ključnih krivaca za nastalo stanje, iako to malo tko primjećuje.

S druge, pak, strane, Dragan Čović, kojem je s ovakvom konfontacijom Lagumdžija bacio slamku spasa za političko preživljavanje, duboko je licemjeran kada inzistira na potpunom sudjelovanju u vlasti, a posebno je licemjeran u trenucima kad stvara hrvatsko-srpsku koaliciju. Sa onim istim Miloradom Dodikom, koji suvereno vodi entitet opustošen od autohtonih Hrvata, u kojem je njihova ugroženost, onih rijetkih preostalih naravno, bitno veća od ugroženosti na području Federacije. Ili se Čović samo vraća korijenima iz doba kad se potpisivao ćirilicom?

Na kraju krajeva, unatoč činjenici da je djelovanje jednog, a zatim i dva HDZ-a, trajno unesrećilo Hrvate u Bosni i Hercegovini i pomalo ih počelo svoditi na status nacionalne manjine, unatoč činjenici da njihovim eksluzivnim zastupanjem hrvatskih nacionalnih interesa u institucijama države i Federacije, od rata na ovamo, nisu ničim poboljšali položaj hrvatskog naroda, već su ga štoviše pogoršali i unatoč činjenici da veći dio hrvatskog naroda iskazuje ozbiljnu političku nepismenost i nije u stanju napustiti etnocentrično razmišljanje, a u konačnici i unatoč činjenici da mi je socijaldemokracija puno bliže od bilo kakve nacionalne politike i da ne mislim ništa dobro o nijednom HDZ-u, dragi Zlatko, pusti ljudima da ih predstavljaju oni koje su oni izabrali.

To je njihova volja i politički izbor, koliko god se ja osobno ne slagao s tim izborom.

U ime budućnosti zemlje, šansi sSDP-a da zaista postane višenacionalna stranka u punom smislu te riječi u budućnosti te, u ime demokratskog prava i morala, napravi to.

Nova Sloboda,tekst prenosimo uz dozvolu autora