Dragan Markovina: Hvala partizanima koji su pobijedili zlo fašizma

Povezani članci

• Pokušaj ušutkavanja Petra Lukovića: Ostaće samo sramna šutnja
• Šta povezuje trebinjskog imama, blagajskog paroha i sarajevsku Povorku ponosa?
• Goran Sarić: Koje zemlje muzej?
• Frljić, Tikveša i Mesihović: Prijedlog zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, je sramotan i predstavlja civilizacijski korak unatrag
• Cerić šuti na Zukorlićev izlet u politiku
• Miloš Vasić: Sv. Novak od Wimbledona

Kolumnista našega portala Dragan Markovina dao je  intervju tjedniku Novosti.  Intervju prenosimo u cijelosti.

RAZGOVARALA: Mirna Jasić

Kakav je značaj Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, od njegovog prvog zasjedanja nadalje?

Veličinu ZAVNOH-a u konstituiranju moderne države i iskrenih međunacionalnih odnosa u Hrvatskoj nikada nećemo moći prenaglasiti. Konstitucija ZAVNOH-a je s jedne strane pokazala da je gerilska partizanska borba postigla dovoljnu razinu samosvijesti i organizacijskih sposobnosti, zahvaljujući čemu je bila u stanju početi konstituirati novu, na antifašizmu utemeljenu državu. S druge strane, još prilikom prvog zasjedanja 13. lipnja 1943. godine u Otočcu, to je tijelo putem Proglasa i Rezolucije ponudilo viziju jedne tolerantne, moderne i pluralističke Hrvatske, koju smo svjesno razgradili u Tuđmanovo doba. To posebno vrijedi za odnose hrvatske i srpske zajednice. Tako je u Proglasu bilo objavljeno da je formirano najviše političko predstavništvo Hrvatske, dok su u Rezoluciji definirani ključni politički ciljevi, s posebnim naglaskom na osiguranju pune, demokratske slobode i ravnopravnosti hrvatskog i srpskog naroda, kao temelja zajedničke borbe i zajedničkog življenja.

Prošlo je 70 godina od zasjedanja u Topuskom. S obzirom na donesene odluke, koliko se situacija u međuvremenu promijenila, koliko smo se vratili unazad?

Situacija se, nažalost, iz temelja promijenila. Da je ta promjena bila u potpunosti nagore, vjerujem da nema potrebe dodatno obrazlagati. Tužno je iz današnje perspektive živjeti sa sviješću da su onolike žrtve u antifašističkoj borbi pale iz humanističkih ideala, uspjevši pritom nadići sve zlo strahota Drugog svjetskog rata i proizvesti nešto poput ZAVNOH-a, da bi se na kraju, pola stoljeća nakon tih događaja, ispostavilo da su njihove ideje poražene i da svjedočimo buđenju neofašizma u Hrvatskoj. To nas tjera da postavimo pitanje nije li sve to bilo uzalud. Ja mislim da ipak nije. Ako ništa drugo, tih su ratnih godina najbolji od nas pokazali da možemo puno bolje i da smo u stanju nadići etno-nacionalističke koncepte. Pored toga, zlo fašizma je barem na neko vrijeme pobijeđeno, a brojni su ljudi, koji bi inače bili pogubljeni, preživjeli. Kada svemu tome pridodamo činjenicu kulturnih kongresa na Hvaru i u Topuskom, kao i razinu rasprave koja ih je krasila, ne preostaje nam ništa drugo osim da zaključimo kako su kulturni dosezi partizanske države bili znatno progresivniji u odnosu na aktualne.

Samoupravljanje i modernizam 

Tada je donesena i Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske s bitnim odlukama da hrvatski i srpski narod imaju jednaka prava, a žene ista prava kao muškarci. Do koje su se mjere ove odluke s vremenom “istrošile”?

Ključni civilizacijski doseg ZAVNOH-a, s posebnim naglaskom na Deklaraciji koju spominjete, ležao je upravo u činjenici da su njegovi vijećnici, s punom sviješću o dramatičnosti položaja srpskog naroda pod ustaškim režimom, ali i o njegovoj istinskoj ukorijenjenosti u hrvatskoj baštini, pravno posve izjednačili položaj hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj. Mi smo suvremenici generacije koja je tu činjenicu posve svjesno poništila, izgradivši državu utemeljenu na etno-nacionalnom konceptu. Znamo li da također živimo u vremenu koje karakterizira činjenica da Hrvatska nikada nije bila etnički homogenija no što je sada, preostaje nam samo da uočimo cinizam službenog pozivanja na naslijeđe ZAVNOH-a.

Kakav je značaj antifašističke ideje danas? Na koji ju je način potrebno reafirmirati da ne bude samo mrtvo slovo iz preambule Ustava?

Antifašističku ideju u današnje vrijeme pobjede nacionalizma i svake vrste revizionizma, koji unatoč nominalno socijaldemokratskoj vlasti i dalje čine konstitutivni temelj moderne Hrvatske, potrebno je reaktualizirati u punom smislu te riječi. Baš kao što je kolumnist “Novosti” Marinko Čulić ustvrdio da ovaj naš puzajući fašizam ima korijene u Drugom svjetskog ratu, zbog čega može biti pobijeđen isključivo na partizanskim temeljima. No bojim se da će, dok građanska javnost to konačno shvati, već biti kasno.

Narod se borio za nacionalno oslobođenje, ali paralelno se odvijala i socijalistička revolucija?

Apsolutno – radilo se i o socijalističkoj revoluciji. Činjenica je da su jugoslavenski komunisti, bez obzira na to što nisu previše držali do nacionalnog, idejom federalne Jugoslavije de facto riješili nacionalno pitanje, na jedini mogući način na ovim prostorima. Kada pak govorimo o socijalističkoj revoluciji, ona će, kao što je jednom rekao Šime Vranić, ostati zlatnim slovima upisana u povijest ovog naroda, no kada naše društvo to konačno shvati, bit će odviše kasno da se bilo što na tom polju promijeni. Ovako nam ostaje da nabrojimo revolucionarnu emancipaciju žena, industrijalizaciju zemlje, ideju samoupravljanja, potpuni idejni modernizam u arhitekturi i umjetnosti, te svijest o tome da bi radnik i javni interes trebali biti na prvom mjestu.

Na koje bi se načine sada mogle upotrijebiti sve te ideje kako bismo ponovno izborili prava i slobodu?

Recept je jednostavan i već uspješno primijenjen. No očajnički nam fali revolucionarni subjekt, i to ponajprije iz razloga što ga ne odgajamo. Država tim mladim ljudima, koji bi trebali na svojim leđima iznijeti promjene, usađuje domobranske vrijednosti, Crkva ih pak filuje najreakcionarnijim stavovima i otupljuje im kritičku svijest, a s druge strane nema nikoga, nijedne ozbiljno organizirane društvene snage koja bi radila na afirmaciji antifašističkih vrijednosti u široj javnosti. Za to su naime potrebni spremnost na poraz, ogromna količina žrtve i ozbiljan organizacijski aparat. A tko to ovdje ima?

ZAVNOH je značio zametak nove vlasti i države. Gdje bismo bili da ga nije bilo?

Teško je, a i povjesničaru zabranjeno, upuštati se u spekulacije tipa što bi bilo kada bi bilo. No ono što se čini prilično izvjesnim jest da bi bez ZAVNOH-a bilo znatno veće stradanje Srba u tzv. NDH, koje je i ovako bilo kataklizmičko, dogodila bi se obnova Kraljevine Jugoslavije s potencijalnim revanšizmom prema Hrvatima i posljedično potpuni izostanak modernizacijske svijesti koju je socijalistički režim ipak izgradio. Ma koliko neki šutjeli o tome.

Malograđanska svakodnevica

Koliko je revizionizam uzeo maha, odnosno na koje se sve načine revidira povijest?

Još od prvih dana dolaska HDZ-a na vlast, vodstvo te stranke na čelu s Franjom Tuđmanom ostavilo je širom otvorena vrata revitalizaciji dijela fašističkog naslijeđa u Hrvatskoj, što se ovom društvu osvećuje sve do danas. Tuđmanov poriv sadržan je u činjenici da mu je temeljna preokupacija bila vezana uz potpunu razgradnju socijalističkog naslijeđa. Kako je antifašizam činio konstitutivni mit tog naslijeđa, ispostavilo se nužnim da se on na svaki mogući način ozloglasi kako bi ljudi prihvatili novu nacionalističku paradigmu. S druge strane, s tom revitalizacijom ni u jednom se času nije dubinski obračunalo. Uglavnom zbog raznoraznih strahova i bijega u malograđansku svakodnevicu i liberalno proklamiranje neideološkog društva od strane građanske Hrvatske. Takva nastojanja dovela su do ozbiljnog povijesnog revizionizma u kojem sudjeluju značajni historiografski pojedinci i institucije. Oni, naravno, nisu jedini u povijesnoj znanosti, ali su itekako glasni i primjetni.

Kako revitalizirati antifašizam u današnjoj situaciji kada postoje prijedlozi za zabranu ćiriličnih natpisa i petokrake, kada se sastavlja popis nepodobnih trgovina u Vukovaru…?

Jedini način na koji se antifašizam u današnjim okolnostima nadolazećeg fašizma može obnoviti leži, da se poslužimo starom terminologijom, u idejnom jedinstvu beskompromisnosti iskrenih antifašista. Naravno, uz minimum korektnosti od strane građanske Hrvatske, koja bi trebala prestati okretati glavu od problema i nuditi suludu ekvidistancu prema desnici i ljevici. Ako ih iskustvo popuštanja iz tridesetih godina nije ničemu naučilo, ne znam što bi ih moglo naučiti.

Izvjesna pobjeda partizanskog pokreta

Kakva je situacija u Evropi i Jugoslaviji bila maja 1944. godine?

Treće zasjedanje ZAVNOH-a održano je u trenutku kada je već bila izvjesna pobjeda antifašističke koalicije i, naravno, partizanskog pokreta. Stoga su u takvoj atmosferi svi zaključci bili doneseni s preduvjerenjem da će biti doista životni u budućoj državi. S te strane je, pored spomenute Deklaracije, bilo zanimljivo pratiti i osudu Mačekove politike od strane HSS-ovih vijećnika. Tako je Pavao Krce, ugledni haesesovac iz sinjskog kraja, zaključio da je narod uvidio kako se jedino može pouzdati u NOV na čelu s Titom. S druge strane, dr. Rade Pribićević, vijećnik SDS-a, zaključio je kako je sudbina Jugoslavije posebno vezana uz to kakav će biti odnos Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Dodavši i to da na Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj leži najveća politička odgovornost. Kao što smo vidjeli, bio je u pravu.