Dragan Markovina: Hrvatska i EU – novi politički izazovi

Povezani članci

• Majski dani
• Čedomir Petrović: Dečak koji je prvi put sreo Srbina
• SRAMOTNO: RATNI ZLOČINAC MLADEN NALETELIĆ TUTA NA SLOBODI
• Dnevnici naših huligana
• Dramatična ispovjest Omera Čevre: Kako sam preživio 40 kijametskih sati u tunelu Salakovac
• Birali smo reformatore, a dobili poreznike

Nakon kratkotrajne, no žestoke kampanje te nedjeljnog refenduma uklonjena je i zadnja zapreka s hrvatske strane za članstvo u Europskoj Uniji. Imajući u vidu brojne analize i rasprave koje su u središtu zanimanja imale netom završenu kampanju i njezine rezultate, doista ne bi imalo smisla ponavljati već više puta iznesene argumente. Stoga ćemo se u ovom tekstu koncentrirati na izazove koji stoje pred hrvatskim građanima i političkim elitama u narednom razdoblju.

Kao najbitnije izdvojio bih tri problema. To je prije svega problem ekonomskog razvoja, tj. reindustrijalizacije zemlje, zatim problem nužnog povratka ideologija u politički život te u konačnici problem odnosa Hrvatske prema ostalim jugoslavenskim zemljama iz perspektive novog vanjskopolitičkog položaja. Uvažavajući tri navedene referentne točke kojima bi se hrvatska politika u budućnosti trebala baviti sa žaljenjem možemo konstatirati da niti u jednoj od navedenih političke elite nemaju nikakvu viziju daljnjih kretanja, a ne daj bože razvoja, s obzirom da generalno iskazuju refleks stada s jedne i značajnu dozu populizma s druge strane. Pojednostavljeno govoreći, s jedne strane gledaju širom otvorenih očiju u evropske političare i bankarske institucije, očekujući direktivu odozgo, dok se s druge strane umjesto da narod prosvjetljuju i vode, donoseći ponekad i teške odluke, oni tako rado prepuštaju zovu populizma, slijedeći masu, tj. one najglasnije među njima. Teško se u takvim okolnostima ne zapitati, što smo ih onda kog vraga birali da nas vode, kad slijediti naredbe moćnijih i reflekse ulice može svaka… da ne završavamo rečenicu u neugodnom tonu.

Ukratko govoreći, retorika koju je nažalost preuzela i većinski socijaldemokratska vlada o povećanju poreza, rasprodaji i posljednjih znakova ekonomske suverenosti, poput HPB-a i Croatia osiguranja, činjenica da probleme brodogradnje i Dalmacijavina gotovo uopće ne spominju te da se sve vrti oko rezanja proračuna, a ništa oko stvaranja novih vrijednosti, jasno govori o klasičnoj neoliberalnoj mantri slobodnog tržišta i što manjeg uplitanja države koju su nominalni ljevičari preuzeli. Ni traga ulozi države u upravljanju ekonomijom, ni spomenena ekonomskih mislilaca sa ljevice, apsolutno ničega tu promišljenog nema, osim straha od javnosti. O ekonomskoj politici unutar hdz-a doista ne treba trošiti riječi, budući da se ona nije značajno odmakla od Tuđmanovog koncepta o 200 bogatih obitelji.

Što se tiče povratka ideologije u politiku, stvari su još poraznije. U Hrvatskoj su trenutačno na snazi, govorimo li o mainstream medijima i dominatnom diskursu u javnosti isključivo netolerantna šovinistička i glasna desnica o čijoj imaginaciji zorno svjedoče njihovi nastupi bez dodatne analize, dok se s druge strane nudi arkadija izvrsnosti, prosperitetne Europe i liberalizma kao jedinog mogućeg društvenog i političkog uređenja. Političke elite su zapravo u potpunosti napravile značajan duhovni zločin, oduzevši ljudima nadu u alternativu postojećem poretku. Niti su socijaldemokrati i novopečeni laburisti, nimalo slučajnog odabira imena povijesno vezanog uz kapital, ljevičari, niti su hadezeovci konzervativci. Sve skupa je jedno veliko ništa i politika od danas do sutra. Jedino priznanje treba odati liberalima u hsls-u i hns-u, koji doista otvoreno stoje iza onoga što zastupaju. Zahvaljujući toj posve principijelnoj koaliciji masmedija i od ideologije ispražnjenih stranaka, danas u Hrvatskoj imamo stanje potpunog beznađa i apatije, što je puno teža posljedica za društvo od ekonomske krize.
U konačnici, na polju odnosa Hrvatske prema regiji političke elite gotovo da su kontraproduktivnošću nadmašili intelektualnu i sadržajnu nemoć iz prethodna dva pitanja. Najiritantnije tvrdnje kojima smo ovih dana svjedočili kretale su se oko toga da, bože moj, moramo ući u Evropu jer ćemo u protivnom ostati na Balkanu sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Kao da su te zemlje u najmanju ruku kužne, a sigurno manje vrijedne od našeg mitelleuropskog nasljeđa, što dakako krajnje neugodno svjedoči o groznom kolonijalnom mentalitetu bespogovornog podaništva prema jačima i sadističkog odnosa spram slabijima. Kao da Hrvatska s regijom nema ništa, osim što se tu zatekla igrom hude sudbe koja joj je namijenila civiliziranje balkanskih divljaka. Koliko god takvo shvaćanje bilo maksimalno odbojno, donekle ga se može razumijeti kad recimo dolazi od britanske ili francuske politike, ali kada dolazi od Hrvatske mučnina koja obuzme svakog razumnog čovjeka je nesnosna (pogledati pod Ahmiće, Mostar, Loru…).
Zaključno govoreći pred hrvatskim društvom su ogromni izazovi i smatram da je dobro da se pred njima našlo. Svakako bolje od inertnog bivstvovanja od danas do sutra, uvijek sa istim intelektualnim deficitom i vječnim besplodnim temama. Za nadati se da će u novonastalim okolnostima društvo koje ipak baštini herojski otpor nacistima i domaćim izdajnicima u drugom svjetskom ratu i koje intelektualno baštini jugoslavensku ideju, smoći dovoljno snage i unutarnje rezerve da nadiđe svoje trenutačne kapacitete i uključi Hrvatsku u stvaranje alternative postojećem poretku i boljeg življenja u regiji.