Dragan Markovina: Haris Pleho i Rasim Smajić vratili se vjeri otaca

Povezani članci

• Nenad Bunjac: ZOMBI APOKALIPSA U BALKANSKOM TROKUTU
• Ravna gora i nož
• Hrvatska i Srbija trebale bi u BiH poštovati svakoga, a ne ignorirati neke kao da ne postoje, i kao da nemaju strahove i dvojbe
• „Prvi mart“: Mapiranje lokalnih puteva za obnovu u povratničkim zajednicama
• Zoran Pusić: O virusu i cjepivu
• 2017. – GODINA OBRAČUNA

Činjenica koja temeljno razlikuje dnevnike FTV-a i RTRS-a je odnos prema nacionalizmu. Dok se novinarima FTV-a može prigovoriti zbog brojnih propusta, sve to izgleda posve beznačajno prema otvorenom omalovažavanju pripadnika jednog naroda u kojemu sudjeluje RTRS

Piše: Dragan Markovina- Analiziraj.ba

FTV 30. oktobar 2014.Urednica: Amra Zaklan

Teško je nadmašiti sopstvene limite

Dnevnik Federalne televizije nikako ne uspijeva nadmašiti vlastite limite, s obzirom da svaki put kad se tome približi, napravi neki nedopustivi gaf. Istini za volju, on je istovremeno uspostavio i standarde ispod kojih nikad ne ide, no time je šteta zbog izostanka iskoraka još i veća.

Ovog puta dnevnik je počeo sjajno, kadrom zavezanih i očajnih radnika, bez ikakvog popratnog komentara, čime je realna slika bosanskohercegovačkog društva ogoljena do svoje biti. Čitav je niz dobrih i kvalitetno napravljenih priloga ponudio promatrani dnevnik. Jedan od njih je svakako prilog o potpisivanju koalicije između HDZ-a i SNSD-a u Mostaru, ali i prilog s reakcijama iz Sarajeva koji je nakon toga uslijedio. Strogo novinarski, bez ikakvih navijačkih zauzimanja strana i s punom kontekstualizacijom čitavog događaja, ali i s jednakim prostorom za komentare kojeg su dobili svi relevantni politički akteri, ovaj prilog spada u primjere načina na koji bi javni servis trebao izvještavati o bitnim događajima.

Na kvalitetan način obrađena je i pobuna radnika u rudniku boksita u Srebrenici. U prilogu koji je pružio jednak prostor za iznošenje vlastitog viđenja situacije kako radnicima, tako i vršitelju dužnosti direktora, još jednom se pokazalo kako novinari i urednici FTV-a imaju dovoljno profesionalnog znanja. Nažalost, takvo što nije do kraja ostvareno u prilogu koji je tematizirao očajnički protest radnika Gredelj-Revoma ispred hrvatskog veleposlanstva u Sarajevu. Što je posebna šteta iz nekoliko razloga. Prije svega, kad se ljude dovede u situaciju da se od nemoći i gladi vežu međusobno na ulici, posve je jasno da oni očekuju nekakav odgovor na ono što ih muči i bilo kakvu barem naznaku izlaza iz situacije. Novinari FTV-a su taj dio priče odlično napravili, no ništa nisu pitali drugu stranu, tj. vlasnike Gredelja, posredno i Vladu Republike Hrvatske. Da su to napravili, radnici i gledatelji bi barem saznali ima li ikakvih izgleda da se taj slučaj riješi. Umjesto toga, novinari javnog servisa stavili su se u poziciju ljudi koji mogu samo snimati štićenu zgradu, a ne i postavljati pitanja. Što je neprofesionalno.

Sličnu vrstu neprofesionalizma nalazimo i u prilogu o prosvjedima branitelja u Hrvatskoj. Angažirati kao dopisnog novinara Božu Skoku, tj. čovjeka koji je dokazano plagirao tuđi novinarski tekst (Borisa Dežulovića), predstavlja potpuno dezavuiranje profesije.

Ostala tri problematična priloga odnose se na pitanja direktora Terminala Federacije, sukoba u Privrednoj komori i pokretanja istražnih radnji u Bosnalijeku. Sva tri imaju istu boljku, da prosječnom gledatelju nakon gledanja priloga i dalje ništa nije jasno. Nismo saznali zbog čega je dosadašnji direktor Terminala, Rasim Kadić, smijenjen, niti je itko to pitanje postavio onima koji su ga smijenili. Također nismo dobili odgovor na tezu jednog od sugovornika da se u Privrednoj komori pokušava zatvoriti ured u Mostaru i uzeti iz njega namjenska sredstva, niti je ikome od nadležnih postavljeno pitanje je li to istina. U konačnici, po pitanju Bosnalijeka dobili smo samo kratku agencijsku vijest o tome kako je tužiteljstvo naredilo SIPA-i da ispita kupovinu dionica i privatizaciju te firme. Umjesto da ovo bude tema od prvorazredne važnosti, ona je dobila jedva uočljiv i svakako manji prostor od prosvjeda branitelja u Zagrebu, što je besmisleno.

Plus dana

Ovdje svakako spada prilog o mostarskom sporazumu Čovića i Dodika, koji je dobio primjeren prostor, tretiran je profesionalno, a u konačnici je kroz razgovore s ostalim relevantnim političkim akterima, u punom smislu, taj sporazum i kontekstualiziran.

Minus dana

Iako se u ovom dnevniku desio čitav niz propusta, angažiranje dokazanog plagijatora Skoke kao dopisnog novinara iz Zagreba, pored cijelog niza profesionalnih novinara, uvreda je za profesiju.

RTRS  30. oktobar 2014.

Urednik: Jasenko Todorović

Gdje se zagubio srpski gen?

Tužna spoznaja koju svako novo gledanje dnevnika RTRS-a dodatno produbi tiče se činjenice nesmanjenog nacionalizma koji se i dalje širi javnim prostorom, a posredno i društvom na prostoru RS-a.

Ovaj dnevnik, iako nešto manje propagandističan no obično, gledatelje je iznova suočio s padom svih novinarskih, pa u krajnjoj liniji i moralnih kriterija u uređivanju. Nikako se drukčije ne može nazvati izostanak svake sućuti iz priloga o obnovi kuće stradalim civilima u ratnom zločinu u Sijekovcu. Stavimo li po strani čak i radikalno nacionalistički jezik kojim je prilog bio obojen, navoditi kao jednog od dobrotvora koji se za obnovu kuće založio, Darka Mladića, kojeg je novinar predstavio kao sina generala Ratka Mladića, što je u ovom slučaju očito najbitniji podatak o njemu, predstavlja posredno, no neskriveno slavljenje čovjeka kojim je brojnim drugim ljudima napravio isto što su doživjeli ljudi iz Sijekovca. Dodatno objašnjavati neprikladnost takvog priloga doista nema smisla.

Radikalni nacionalizam koji uključuje korištenje rasnih teorija i otvoreno omalovažava pripadnike jednog naroda očitovao se i u prilogu o dvojici kandidata iz Bosanske stranke, Harisu Plehi i Rasimu Smajiću, koji su se o nacionalnoj pripadnosti izjasnili kao Srbi. Uzmemo li kao vjerodostojnu pretpostavku novinara dnevnika da su se tako izjasnili samo iz koristoljublja, ne bi li putem nacionalne kvote bili izabrani u Federalni parlament, što je uostalom i lako za pretpostaviti, to ničim ne opravdava činjenicu da je u prilog doveden sugovornik koji je zaključio da je njemu svakako drago kad se Bošnjaci vraćaju vjeri otaca. To je novinar u odjavi priloga dodatno naglasio, progovorivši o zagubljenom srpskom genu. Koristiti ovakve, rasističke termine u javnom prostoru, posebno sa nedavnim iskustvom kojeg ova zemlja ima, nije samo neprofesionalno nego i krajnje opasno.

Ostatak dnevnika protekao je očekivano. Uz solidno odrađen prilog o potpisivanju koalicijskog sporazuma u Mostaru, nismo ostali uskraćeni ni za cjelokupan sadržaj pisma čestitke kojeg je Sergej Lavrov uputio Miloradu Dodiku, poželjevši mu na kraju, a kako drukčije, nego “dobro zdravlje, ličnu sreću i uspjeh”. U konačnici, prilog o epidemiji malih boginja u Bijeljini kvalitetno je predstavio posljedice ratne destrukcije zemlje na svim poljima.

Plus dana

Riječ je o prilogu posvećenom epidemiji malih boginja u Bijeljini, iz kojeg su gledatelji shvatili svu pogubnost posljednjeg rata budući da se bolest pojavila u prvom redu kod ratne djece, koja nisu cijepljena.

Minus dana

Iznošenje rasističkih teorija u javnom prostoru ne samo da prikazuje urednike i novinare dnevnika kao ljude koji kontinuirano izdaju sve profesionalne standarde već i kao ljude koji u javnosti nastupaju bez ikakvih skrupula i svijesti o posljedicama vlastitog djelovanja.

Ocjena 2

Komparativna analiza

Činjenica koja temeljno razlikuje ova dva dnevnika jeste odnos prema nacionalizmu. Dok se novinarima FTV-a mogu naći razne zamjerke i određeni profesionalni propusti, koji spadaju u domenu uspostavljanja određenih standarda, sve to izgleda posve beznačajno prema otvorenom omalovažavanju pripadnika jednog naroda u kojemu RTRS sudjeluje. Pridodamo li tome i činjenicu da dnevnik FTV-a sve veću pažnju poklanja klasnom pitanju, dok se dnevnik RTRS-a pubertetski oduševljava interesno-patetičnim pismima ruskih diplomata i vlastitim političkim vođom, besmisleno je ova dva dnevnika na bilo koji način smještati u isti kontekst.