Dragan Markovina: Ekvidistancirani

Maknuli su šator A-HSP iz Srba. Vaš rezime?

U čitavoj toj priči prepoznajemo sve elemente otužne i licemjerne hrvatske stvarnosti. Kao najbolji reprezentant te stvarnosti izronio je Vlaho Orepić, pokopavši čitavu konstrukciju neideološke pozicije Mosta. Nevjerojatna je ta potreba balansiranja i traženja tobožnje središnje pozicije između dvaju ekstremizama. To što je svima jasno da u zemlji postoji isključivo desni, neoustaški ekstremizam, očito nikoga nije briga. Odakle na koncu potreba da ministar izvuče argument o tome kako je Milorad Pupovac jedva čekao da se pojave nekakve ustaše, odgovor može dati samo medicina. Javnost je, naravno, ona građanska, snažno reagirala te na koncu natjerala policiju da radi svoj posao. Što se tiče zdruga Dražena Keleminca, on ni po čemu ne bi bio bitan da živimo u ozbiljnoj zemlji.

Ima li ovaj prosvjed nešto s minulom izvršnom vlašću?

Sve pojave koje su u prethodnih nekoliko mjeseci ušle u same vrhove vlasti te preuzele, primjerice, javnu televiziju, i prije dolaska ove vlasti su počele ulaziti u mainstream. Pa sam Keleminec je sa svojim adorantima čitavu prošlu godinu prekidao promocije knjiga, tribine i bilo kakvu javnu aktivnost koju je smatrao za neprijateljsku. Jedan od razloga zbog koje se sve raširilo do ove mjere je naravno uvjerenje HDZ-a da su to poželjne politike i vrijednosti koje treba zastupati. No zbog toga ne bismo trebali ekskulpirati od odgovornosti ni drugi dio političkog spektra, a ni značajan dio javnosti, koji se čitavo vrijeme pravio da se to ne događa, ili bi poput HRT-a jednako tretirao ljude koji obilježavaju antifašistički Dan ustanka i neoustaške revizioniste.

Koliko se stavovi A-HSP-a prema događajima u Srbu i drugim sličnim lokacijama podudaraju s prevladavajućom historiografijom?

Ona ne može, naravno, do te mjere negirati očito, da je riječ o antifašističkom ustanku, koji se nikako ne može nazivati četničkim. Ono što, međutim, dio mainstream historiografije, vezan uz Maticu Hrvatsku, Hrvatski institut za povijest te pojedince iz drugih institucija uporno radi, jest potpuna relativizacija partizanske borbe pa i samog ustanka u Srbu, baveći se isključivo zločinima i ‘zločinima’ počinjenim od strane ustanika. To bi otprilike bilo jednako tome da se čitav Domovinski rat promatra kroz Loru, Pakračku Poljanu, Zagrebački velesajam i paljevinu kuća nakon Oluje.