Dr. Nerzuk Ćurak: Ovo je pobuna protiv po­litičkog sistema koji je od BiH napra­vio antidržavu, državu na čekanju, frankeštajn državu

Povezani članci

• GOOGLEPLEX
• Željko Pavićević: Zemlja paradoksa
• U Mostaru promocija knjige ‘Radnici i seljaci’ Viktora Ivančića
• Tomislav Jakić: POVIJEST I POLITIKA
• Slavoj Žižek: Mračna i manipulativna uloga Fransoa Miterana
• Hljeba i igara, dokle, građani Bosne i Hercegovine?

PUBLICIST I GRAĐANSKI AKTIVIST, redovni profesor Fakulteta politič­kih nauka Univerziteta u Sarajevu i gostujući profesor na Sveučilištu u Mostaru, dr. Nerzuk Ćurak autor je pet knjiga o Bosni i Hercegovini, u kojima istražuje povijest sadašnjo­sti ove jedinstvene zemlje. Sa sara­jevskim politologom razgovaramo o uzrocima i posljedicama aktualnih prosvjeda u BiH.

Piše: Damir Pilić, Slobodna Dalmacija

Smiruje li se Bosna i Hercegovina?

– Ako se vaše pitanje odnosi samo na socijalne proteste koji su uzdrma­li različite razine vlasti u Bosni i Her­cegovini i ako usporedimo intenzitet protesta ovih dana sa silinom ispo­ručenog bijesa prvog dana protesta, onda je odgovor da se situacija smi­ruje. Ipak, moj konačni odgovor je otvorenog tipa: bolje da se ne smiru­je, nego da se nastavi vrenje ispod površine, a koje bi u nekom novom kontekstu moglo eksplodirati na na­čin koji bi zatekao ne samo BiH ne­go i regiju.

Ludistički pokret

 Je li vas iznenadila fizička žestina prosvjeda, nasilje iskazano prema zgradama institucija vlasti?

– Demonstracije u BiH, generalno gledano, pripadaju građanskom ot­poru izrazito nenasilne provenijen­cije. Protesti koji traju, evo više od dva tjedna, samo su jedan dan u sebi sadržavale i element direktnog nasi­lja, koje je isporučeno prema zgrada­ma institucija vlasti. Nacionalistič­ka redukcija ovih autentičnih soci­jalnih prosvjeda samo na čin nasilja – a nasilje je opće mjesto većine de­monstracija poniženih i obesprav­ljenih širom svijeta – neodgovorni je “spin“ kojim se nastoji obesmisliti uzrok demonstracija. A uzrok leži u neupravljivoj, zarobljenoj državi ko­ja je daytonskim mirovnim ugovo­rom konstituirana kao država koja je morala kad-tad dobiti svog klasnog neprijatelja. I dobila ga je na način koji je u daytonskim nacionalistima proizveo barem minimalnu porciju straha.

No BiH nisu uništile zgrade, već oni čije su tu kancelarije?

– Ako na 200 kvadratnih metara prostora gdje su se odigravale de­monstracije u Sarajevu imate pet ra­zina vlasti – općina, grad, županija, entitet, država – dakle pet birokraci­ja koje bez svrhe i razloga troše eko­nomsku supstanciju bosanskoher­cegovačkog društva, eksplozija soci­jalnog nezadovoljstva onih koji nisu primili po 30, pa čak i 54 plaće, mo­rala je uslijediti. Odgovoran čovjek, usmjeren razvoju javnog dobra, ne može ni na koji način opravdati pa­ljenje pojedinih bosanskohercego­vačkih institucija, ali mora se razu­mjeti kontekst: bosanski parije – a što su drugo ljudi koji tri godine ne­maju plaću, a rade – prognane iz su­stava zdravstvene i socijalne zaštite, isporučili su svoj gnjev prema zgra­dama, podsjećajući nas na ludistički pokret u Engleskoj iz 19. stoljeća, ka­da su radnici lomili mašine, uvjereni da su one krive za njihov bijedni ži­vot. U socijalnom beznađu koje žive skupine osiromašenih nije neočeki­vana pojava ludističkog momenta, no puno je važniji jedan drugi feno­men, a koji je epohalni rezultat so­cijalne pobune. To je izrastanje gra­đanskih plenuma u Sarajevu, Tuzli, Zenici, čak i Mostaru u stidljivoj va­rijanti, koji obogaćuju naš politički život autentičnim oblikom direktne demokracije.

Kako doživljavate te plenume?

– Divno je vidjeti obične ljude, oslobođene straha, kako govore, ka­ko su priznati, kako se njihovi za­htjevi registriraju kao prinos afir­maciji socijalne pravde. Građanski plenumi već jesu trijumf slobodnog socijalnog uma nad borniranim na­cionalističkim umovima. Činjenica da je skupština tuzlanskog kantona prihvatila zahtjev plenuma o ukida­nju jednogodišnjeg prava političara na “bijeli hljeb“ i da su slični zahtje­vi upućeni i s drugih plenuma, ge­sta je direktne demokracije vrijed­na poštovanja. No, budu li političke elite banalizirale zahtjeve probu­đenog građanstva, ne bi nas treba­la iznenaditi žestina nekih budućih prosvjeda.

Od izgradnje do razgradnje

Referirajući se na poznate stihove “Dubioze kolektiv“, je li se ovo u BiH na trenutak vratio Walter?

– Naivni građani, umorni od svo­đenja Bosne i Hercegovine samo na domovinu desničarskih nitkova, na općim izborima 2010. godine da­li su značajnu podršku SDP-u BiH, nadajući se da ta politička stranka može posredovati simbolički poten­cijal svega onoga pozitivnog što po­jam “Walter“ isijava. Nažalost, u daytonskom političkom sistemu koji je ozbiljna negacija zdravog razuma, svaka stranka koja pristaje biti vlast vremenom postaje, čak i da to njezi­ni vodeći muževi neće, stranka koja koketira s nacionalizmom kao ključ­nim resursom daytonskih ideologi­ja. To se desilo i SDP-u, pa se “Wal­ter vratio” kroz autsajderske pobune osiromašenih proletera i njihove dje­ce. No, ljevičarske reminiscencije na “bolju prošlost” daju municiju desni­čarskim akademicima da i ove prote­ste “divnih gubitnika” banaliziraju i obezvrijede svodeći ih na salonsko ljevičarenje komunističkih sinova i njihovih podrepaša. Ta socijalna ne­osjetljivost i pokvarena ambicija da se fokus socijalne pobune preusmje­ri s ključnog toka na epifenomene i izmišljaje, vrijedna je prezira.

Kažete da je ključni uzrok prosvjeda neupravljiva BiH država koja je uništena Daytonskim sporazumom. Pretpostavljam da mislite na postojanje Republike Srpske?

– Da. Demonstranti to i ne znaju, ali ovo je zapravo pobuna protiv po­litičkog sistema koji je od BiH napra­vio antidržavu, državu na čekanju, frankeštajn državu u kojoj instituci­onalno ludilo multiplicira novu biro­kraciju kao odanu vojsku političkih stranaka, pa se uvjeti za socijalnu pravdu samo smanjuju. Vidite, ovo i nije stvarni politički sistem, ovo je veliko bezglavo nešto, gdje se najbo­lje snalaze političari koji su inteli­gentni, drski, koji agresivno djeluju na prvu, koji nisu blokirani nekim jasnim, preciznim institucionalnim mehanizmima. Sjetite se Miroslava Lajčaka, kad je bio visoki predstav­nik, sustavno je govorio – a to je vri­jeme kada je Dodik imao najžešću antibosanskohercegovačku retori­ku – da to nije nikakav problem, da je to samo retorika, a pritom naivni ljudi ne znaju da je retorika najjači instrument politike i retorika je ta koja mijenja političko stanje. Dodik je svojom retorikom Daytonski ugo­vor iz matrice izgradnje države preo­krenuo u matricu razgradnje države.

Čini se da HDZ BiH podržava Dodika?

– Zbunjuje me nekoliko puta po­novljeni stav predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića da on politički dogo­vor ima samo s Dodikom, međutim nikada u javnosti nije transparentno pokazano je li to neki potpisani spo­razum ili usmeni dogovor. Pomalo je neobjašnjivo, sa stajališta logike, da vam je glavni partner za promje­nu daytonskog Ustava, što zagova­ra HDZ i što ja podržavam, političar koji je najrezolutnije protiv promjene Daytona. To mi je čudno, jer to onda može značiti da se razina ustavnih promjena i u konačnici odnosi samo na jedan entitet, a to nije dovoljno, jer se institucionalna ravnopravnost u ovom slučaju hrvatskog naroda ti­če ne samo Federacije nego i Bosne i Hercegovine kao cjeline.

Manevarski prostor

Koliko god bi to bilo ostvarenje “poetske pravde“, je li ukidanje Republike Srpske megalomanski zahtjev?

– Nažalost, nitko u domaćem i in­ternacionalnom političkom polju ne traži izmjenu Daytonskog ugovora i njegova Aneksa 4, odnosno Ustava BiH. Zamislite državu čiji je Ustav tek aneks jednog međunarodnog ugovora! Oba bosanskohercegovač­ka entiteta lupeške su tvorevine, ali struktura političkog sistema je ta­kva da je entitet Republika Srpska unaprijed favoriziran. Iako je ključ­ni arhitekt Daytonskog sporazuma Richard Holbrooke na 10. godišnjicu Daytona javno kazao da mu je život­na greška davanje imena Republika Srpska i da bi to trebalo ispraviti, nit­ko ni da se očeše. Frustrira ovo poda­ničko pristajanje međunarodne za­jednice i hrvatskih i bošnjačkih poli­tičara na kontinuirano honoriranje Republike Srpske; frustrira stav da je FBiH uzrok problema, iako je to posljedica apriorne institucionalne favorizacije Republike Srpske. Da budem maliciozan: uzrok problema likuje nad posljedicom i uživa u op­ćem prihvaćanju mantre da je poslje­dica uzrok problema, a da je uzrok problema nedodirljiv.

Kako komentirate prosvjede u Mostaru, kao jedinom nacionalno značajnije mješovitom gradu koji se pridružio prosvjedima?

–  Očigledno da u Mostaru nisu mo­guće demonstracije koje će izbjeći spinovanja s različitih strana. Volio bih da u glavnom gradu Hercegovine nije došlo do paljenja institucija, jer to u gradu visokog etničkog intenzi­teta samo ojačava pozicije naciona­lističkih politika i širi manevarski prostor za transfer socijalnog bunta u nacionalni i nacionalistički.

Neki mediji i političari odmah su događaje u Mostaru proglasili boš­njačkim napadom na zapadni dio grada. U mom uvidu ne može i ne smije biti zapada i istoka u gradu či­ja vodeća politika favorizira jedin­stvenost grada. Zar to već dugi niz godina nije HDZ? Relativno su se brzo prosvjedi počeli tumačiti kao bošnjački zahtjev za unitarizmom. Kao što me frustrira unisono pod­cjenjivanje hrvatskih političkih za­htjeva od strane Republike Srpske i bošnjačkih nacionalističkih krugo­va, jednako me nervira stalno inzi­stiranje na bošnjačkom unitarizmu iako je jedina unitarna činjenica u BiH Republika Srpska, dok BiH to nikada nije bila. Ne mogu ja zbog političke korektnosti pronalaziti unitarizam tamo gdje ga nema, ni­ti izmišljati secesionizam tamo gdje ga nema. Ja ga ne vidim u hrvatskoj politici u BiH, ali vidim opasno i za­brinjavajuće sekundiranje Republi­ci Srpskoj, kako od vodeće hrvatske politike u BiH, tako i od vodećih boš­njačkih politika. Kakvo samouboj­stvo iz zasjede!

Kako ste doživjeli posjet hrvatskog premijera Zorana Milanovića Mostaru, i poruku “Marš kući!“ koju mu je uputila sarajevska redateljica Jasmila Žbanić?

– Tzv. poduzetnici identiteta uspješ­no su reducirali multietničku stvar­nost BiH, proglašavajući je zbirom et­ničkih teritorija. To je kršenje ustava, kršenje ljudskih prava i način da se pro­buđena građanska svijest zaustavi, jer njeno narastanje približava pripadni­ke etnoklepto skupina zatvorskim zi­dinama. U tom kontekstu žao mi je što je premijer Republike Hrvatske Zoran Milanović napravio grešku u koraci­ma posjećujući Mostar istog dana ka­da je i predsjednik Republike Srpske otišao u Beograd. Ta gesta, iako sam uvjeren da je Milanović imao dobre na­mjere, bila je dovoljna da bošnjački na­cionalisti odmah započnu hegemoni­zaciju naroda i u tom posjetu vide ob­novu duha iz Karađorđeva. A i obični, dobronamjerni građani, poučeni kon­tinuiranim uništavanjem i ubijanjem BiH, zabrinuti su da bi mogli ostati bez države. Na tom fonu treba motriti i pre­tjerani, nepotrebni imperativni poklič Jasmile Žbanić. Zato plediram za ljud­sko razumijevanje ovih protesta, koje će nadići interpretacije bosanskog pro­ljeća zasnovane na teorijama zavjere i nacionalističkim imaginacijama, a kojima se BiH zabranjuje da “sama sobom misli svoje vlastito porijeklo“ i jedna autentična pobuna golog života nastoji se tretirati kao napad na nacio­nalne interese hrvatskog, bošnjačkog, srpskog naroda. Da nije opasno i bole­sno, bilo bi smiješno.

Neproduktivni spin

 Kakvo rješenje situacije u BiH vidite?

– Ne vidim drugog rješenja do nove Konferencije o BiH, koja bi uključila i političke i nepolitičke aktere, kako bi se sačuvala i organizirala cjelovita, et­nički pravedna, učinkovita i decentra­lizirana država u kojoj funkcionalnost i efikasnost neće biti žrtvovani zbog na­cionalne ravnopravnosti, niti će naci­onalna ravnopravnost biti žrtvovana zbog efikasnosti i funkcionalnosti. Taj balans je moguć, ali oni koji misle da je taj balans upravo ovo što imamo, fari­zeji su i licemjeri koji bi konačno mora­li otići s povijesne scene. Neće biti mo­guć taj odlazak ne pogura li ga SAD, či­ja je obaveza da mirovni ugovor koji su sponzorirali podignu na višu razinu, onu koja je sadržana u stavu da je smi­sao Daytona da bude promijenjen, na­dograđen, transformiran, a sve u svr­hu konstitucije BiH kao države koja to jest. Ova današnja daytonska instala­cija, iako reproducira vanjski suvereni­tet BiH, nije dovoljna za izgradnju unu­trašnjeg suvereniteta.

 Ta ideja decentralizacije nailazi na otpor dijela hrvatskih građana u BiH, koji se plaše “utapanja“ u unitarnu državu?

– U mojoj političkoj viziji decentra­lizirana država je puno više za sve na­rode i građane BiH od partikularnih, uskogrudih, neempatičnih zahtjeva nacionalističkih politika, koje u vre­menu deteritorijalizacije kao najvaž­nije pitanje smatraju provincijalnu unutrašnju etničku teritorijalizaciju. Nema tog nacionalnog zahtjeva u BiH koji se ne može preraditi u pravcu koji vodi ka zajedničkom gledištu. Uvjeren sam da razlike ne smiju biti prepreka zajedničkom gledištu koje se svjesno nipodaštava. Na tom fonu ja kazujem, na tragu Umberta Eca, čistu, nedjelji­vu istinu kroz stav da sam Srbin veći od Milorada Dodika, Hrvat veći od Dra­gana Čovića, Bošnjak veći od Bakira Izetbegovića. I ova tvrdnja nije izraz “trilateralnog poremećaja“ onoga ko­ji ne zna što je, ovo je misao koja dolazi iz budućnosti, za koju radim i svjedo­čim javnim djelovanjem.

Nažalost, vaš sugovornik je aut­sajder u daytonskoj tvrđavi, pa je moj “sinergijski nacionalizam” ne­dovoljan da relativizira naciona­lističke spinove onih koji su proi­zvodnjom tih spinova stekli ogro­mno materijalno bogatstvo i javnu promociju. Ustvari, ovaj vrijednosni etnički sinkretizam vukovi već tu­mače kao unitarizam. Nema te egzi­stencije koja dolazi iz Sarajeva, a da nije unitarna. Nažalost, i u Republi­ci Hrvatskoj prevladala je ta lagodna mantra, taj neproduktivni spin koji po hrvatskim medijima poništava jasne glasove pravde. Ali, što ćemo, to je tako.

 Tvornice radnicima

Nekidan ste rekli da socijalna revolucija nije slučajno krenula iz Tuzle, jer je to bio industrijski grad snažne radničke klase. Dodali ste da su to ljudi koji “nemaju talente za neoliberalizam, za male biznise“. Kako u ovim zemljama živi puno ljudi bez takvih talenata, što im savjetujete?

– Ugledni profesor ekonomije dr. Aleksa Milojević jedno od rješenja vidi u ponovnom povratku tvornica radnicima kroz dioničarska društva. Jer su etnokapitalisti i kvazibiznismeni, koristeći veze s političkom oligarhijom, za svoje i za njihove potrebe privatizirali javna dobra kroz razne oblike certifikata, što im je omogućilo da tvornice vrijedne npr. milijun eura kupe za 3 posto vrijednosti, a onda ih, bez nastavka ili pokretanja proizvodnje prodaju kao puke nekretnine – čast izuzecima – možda se kao zadnji spas nadaje ovo aktiviranje dioničarske poluge. Na kraju krajeva, zašto dozvoliti rigidni trijumf neoliberalizma, da netko tko je bio uz skute vladara bezvrijednim novcem kupi vrijedne tvornice, de facto otme ih od radnika, a da onda neoliberalni ideolozi tu epohalnu nepravdu svedu na faktor sreće – netko je ima, netko je nema?!