Dr. Branislav Mikulić: Protesti u BiH: ‘Husinska buna ili buna protiv dahija’

Povezani članci

• Nerin Dizdar: Nećemo pristati na ideološko orgijanje, ponižavanje i diskriminisanje drugih
• Mein Kampf za mainstream
• Predizborno stanje
• Tko Bojanu Glavaševiću opet oduzima oca?
• Zaostali, ili otvoreno pismo jednome od…
• Zašto nacionalisti mrze Frljića i istinu?

Cjenjena redakcijo portal TACNO, evo danas čitam komentar vaseg saradnika, knjizevnika Faruka Šehića u kojem on između ostalog veli: ‘Ne postoji nijedan normalan čovjek u državi koji je javno pozvao na razum, na stišavanje strasti, na dijalog i razumijevanje.’ Ne želim biti arogantan, to najmanje, ali sam ja na to upozorio vec 7 februara, dana nakon  prvih nereda u Tuzli. I to pismo sam poslao na vašu adresu također, gospođi Galić  i gospodinu Laziću. Do sada ga niste spomenuli na portalu, baš  kao da je riječi vatrogasnih previše, a mislim da je ono istinski apel na razum, na stišavanje strasti i na dijalog. Pa makar mirne demonstracije bile dekor tog dijaloga mjesecima dugo, tako sam rekao.

Evo šaljem vam još jednom moj tekst, tek da vidite da je u tonu kojeg gosp. Šehić priželjkuje, a do sada ga nije našao po javnim medijima.

Dr. Branislav Mikulić : ‘Požar prijeti Bosnom, vatrena stihija nas sve može progutati’

Čitam o neredima koji izbiše u Tuzli, pa oko Tuzle, pa o onima što se desiše i dešavaju svuda po Federaciji. Čujem  koriste izraze ‘ Husinska buna’, ‘Buna protiv dahija” i slično.  Toga još na sreću nema, ali bi lako moglo biti, jer vođe, ove sadašnje,  su  nezainteresovane za životne probleme  stanovnika zemlje u kojoj zajedno žive.

Kako se čini, turblentna vremena su počela i potrajaće. Pošto nema nikakve ideologije iza spontana bunta,  ni  vizije šta i kako mjenjati za bolje sutra, a  ni ljudi koji bi mogli biti liderima, bojim se da  sve ovo može izrasti u anarhiju, pomutnju i haos u kojem ce ološ i svakojaki probisvjet vladati ulicom. Plašim se da bi moglo biti  gore nego li u prošlom ratu, tada je narod bio jedinstven, ujedinila ih izvanjska opasnost, znao je šta želi, ili bar mislio tako. Danas kada ni pojedinac više ne zna kuda i kako,  kada zajedničkog puta nema, možemo očekivati samo bezvlašće, vandalizam, grabež, sveopštu otimačinu i nasilje. Ja se toga plašim. A u isto vrijeme se  ‘ugledni profesor Grebo nada de je protest i gnjev u Tuzli  tek  početak bosanskog proljeća’, bar tako stoji u Oslobodjenju, onom od 6-og  februara.

Iz istorijske perspektive gledano, gnjevom, pa  pendrekom su započele sve pozitivne promjene, tako se nešto nagovještava i u Federaciji, za sada u dijelovima pretežno naseljenim večinskim stanovništvom. Gledajući u prošlost daleku, da se vidjeti da je svaki pozitivan pomak  tražio žrtve, velike, a sloboda bi došla tek uz rijeke krvi, jezera i mora tog ljudskog crvenila. I sve je išlo u fazama, tražilo dosta vremena, godine, decenije. Prvo jedan val spontana nezadovoljstva, pa palica, onda ponovni gnjev uzvraćen silom, onda  ustanak koji se guši u krvi, pa nova pobuna, pa poraz pobunjenih i odmazda, potom revolucija koja ne uspijeva, pa opet … sve dok se ne izbori  sloboda. Tako ja vidim proces, dugačak, dugotrajan i mučan, u kojem se nekoć klasno  osvješćivala svjetina, tako nešto čeka  i naš ojadjeni svijet, lumpenproletarijat kojeg se do jučer bonovima za topli obrok dalo potkupiti i rastjerati sa protestnih skupova. To ga čeka ako krene instinktivno, ako
prolije srdžbu i gnjev nekontrolisano,  zajuriša bez vizije i jasna cilja.

Drugi scenario je ‘proljetni’, onaj arapski,  čemu se nada ‘ugledni profesor’. Ja priželjkujem da toga ne bude.  Još nam samo to fali  – da nerede i nezadovoljstvo fluidne mase iskoriste vjerski extremisti, lokalni i uvezeni. Pa onda da od Bosne naprave nešto mnogo crnje od Libije i Iraka, lošu imitaciju, pogubniju, jer za taj pokus ovdje neće biti novaca, čega je  tamo u izobilju. A tek ako se još umješaju ovdašnji nacionalni osjećaju, pa se isti, a različiti susjedi za guše uhvate, ne daj Bože kao tamo u Sudanu, Nigeriji ili Indoneziji, moglo bi biti pakla i prije nego li se oči zauvjek zatvore. Ovozemaljskog pakla. Za sve. I bez razlike.

Nisam pesimista, nisam negativac, nisam nikakav prorok. Samo me istorija uči, a iskustvo kaže da je čir  gotovo sazrio,  hoće da pukne i da tome velika bol predstoji. A ako  pukne, izliće se gnoj, smrad će zaudarati svud unaokolo.  Ne vidim još nekoga ko može ranu očistiti, posuti lijekom i staviti povez na nju.  Bojim se da sepsa ne zaprijeti. I sveopšte raspadanje, naživo. Zato sam ja radije da taj čir  muke i  nevolje narodne ne puca, bar  dok ne pripremimo prašak i zavoje.

Ja sam i protiv ‘proljeća’, pa bilo ono česko, bosansko ili arapsko. U ta proljeća samo tenkovi ožive, pod gusjenicama im se nađe meko, mlado ljudsko meso. Ja sam za osvješćivanje i razboritost. Sve mirnim putem i hladne glave. Ja sam za dijalog, razgovore i debate, za  kampanju, javnu i medijsku. Za proteste mirne, duge, dugotrajne ako treba. Za kampanju kojom bi se politička elita i njeni privjesci upozorili da počnu raditi u interesu masa, jer će u protivnom i oni ostati bez ičega, sve što su stekli radom ili kradjom, svejedno, biti će im popaljeno i oteto. Sve će im uzeto biti, možda i životi goli. Mase je, kada krenu, teško zaustaviti. Ološ koji joj se prilijepi, još teže.

Demonstranti, protetanti, novinari, mediji i  svi koji mogu tome pripomoći, valjaju upozoravati da niko od bezvlašća i anarhije neće ništa dobroga vidjeti, svi će biti gubitnici. Ponajmanje koristi  će imati oni koji  na visokim položajima sjede i na saharama punim novčanica. Njih će, ako odbiju da slušaju glas ojađenih, taj vox populi, pomesti oluja. To im treba reći, to im treba pojasniti. Njihovi imetci će biti oteti, vile i palače paljene, bježaće bezglavo. I postaće nova dijaspora, novi jad na Zapadu, jer niti imaju znanja, niti sposobnosti da tamo grade sebi život. Baš kao ni lokalna, udvaračka ‘intelaktualna elita’, taj priljepak  impotentnih bosanskih političara i moćnika, ni oni neće moći sebi naći mjesta nigdje izvan Bosne. Znaju oni dobro da mogu biti profesori samo u Travniku ili Kiseljaku,  doktori u Medjedji, nikako negdje na Zapadu. Nagledao sam se ja  takvih prije dvadesetak godina svuda po Evropi: uglednih  direktora, profesora, advokata  i   doktora sve u plavim mantilima, sa metlom i lopaticom u rukama.

Nego, vi mudre glave koliko vas u Bosni ima (a i one usijane, nadobudne) sjednite za stol i bacite karte na njega. Pozovite i sve dobronamjerne. Pa otvorite karte i srce. Otvorite ih pošteno. Sve do zadnje. I vidjećete da nema druge nego narodu na volju činiti, makar pomalo i ‘na kaščicu’, onoliko   koliko novčanik i budžet dozvoljava. A kada puk vidi da imate ‘uho’ za njega, bar trunku malu, odgodiće gnjev, poći će za vama, posebno  ako mu pravi smijer pokažete.  Najradije bih da to učinite  prije izbora, najbolje već danas.

Tako ja mislim, tomu se ja nadam. Takvu proljeću.