ENG
Dozvolite da se oblatimo
Autor/ica
Povezani članci
Premijerka Jadranka Kosor valjda je mislila da će njezin kninski pozdrav nepravomoćno osuđenim ratnim zločincima Anti Gotovini i Mladenu Markaču čuti samo njezino biračko tijelo, te Boris Tadić, predsjednik Srbije, i Milorad Pupovac, potpredsjednik SDSS-a, s kojima se – uvjerena je premijerka – korisno prepucavati u povodu godišnjice Oluje, a pogotovo ako za tri-četiri mjeseca dolaze parlamentarni izbori. Nevjerojatno, ali optimistična očekivanja predsjednice Vlade u potpunosti su se izjalovila, pa su njezini iskazi veličanja haških osuđenika za ratne zločine doprijeli i do europskih metropola. Frankfurter Allgemeine Zeitung, utjecajni i umjereni njemački dnevni list, objavio je početkom ovoga tjedna komentar u kojem se upozorava na opasna zastranjenja hrvatske premijerke. “Prijateljstvo nije pošteđeno obaveze da glasno i nedvosmisleno kažemo što nije u skladu s civiliziranim, otvorenim društvom”, piše komentator rečenog lista, aludirajući i na skori posjet kancelarke Angele Merkel Zagrebu.
Upozorava se, također, da bi Europska Unija u slučaju Hrvatske lako mogla učiniti pogrešku kakva je učinjena s Grčkom, Bugarskom i Rumunjskom: Hrvati – jednako kao Grci, Bugari, Rumunji – imaju snažne zagovornike u Uniji, pa se zbog toga propuštaju vidjeti očite devijacije u političkom ponašanju vlasti u Zagrebu. Premda FAZ piše da se u Bruxellesu nitko nije trznuo da premijerkin kninski govor, i negoduje zbog toga, sva je prilika da nije tako: iz diplomatskih krugova stižu, naime, glasovi da su pozdravi Gotovini i Markaču, osuđenima na dvadeset i četiri, odnosno osamnaest godina robije, ugrozili hrvatsko potpisivanje pristupnoga ugovora, koje je predviđeno za studeni ili prosinac ove godine. Ti pozdravi dokazuju da je hrvatska vlast vrlo olako shvatila europski monitoring u područjima koja se tiču procesuiranja ratnih zločina i odnosa prema manjinama.
Perpetuum mobile
Jadranka Kosor računa ovako. Protekle dvije trudila sam se da budem fina i civilizirana, pristajala sam na sve zahtjeve i uvjete europskih birokrata, udovoljavala sam njihovim besmislenim hirovima kao što je inzistiranje na suradnji s Haagom i progon ratnih zločinaca, kao što je borba protiv korupcije i poštivanje manjinskih prava, ili uspostavljanje prijateljskih odnosa sa zemljama regije… Bila im je poslušna i dobra, pa sad kad je konačno završena ta europska priča, iako zapravo još nije ni započela, red je da euro-prijatelji zatvore oči kad premijerka – zbog pragme ili uvjerenja, svejedno – maljem nasrne na dojučerašnju sebe. Uostalom, kod gospođe Kosor najpostojanija je potreba za obračunavanjem s vlastitom neposrednom prošlošću: to je politički perpetuum mobile koji jamči dugotrajnu konzumaciju moći i privilegija. Red je da je nagrade tako što će je pustiti da malo podilazi narodnim masama za koje – ispravno? – pretpostavlja da obožavaju nepravomoćno osuđene ratne zločine i da ih ushićuje viteštvo hrvatskih vojnika koji su ubijali srpske starce. Koga je briga što današnje vrijednosti potiru ono što smo propagirali jučer? Još bolje: zašto te međusobno potiruće ideje ne bismo propagirali istovremeno? Zašto se ne bismo istovremeno hvalili pristupanjem Uniji i veličali odgovorne za ratne zločine? Zašto to ne bismo prikazali širinom svojih pogleda?
Premijerka Kosor ništa nije naučila iz Sanaderova primjera. I ona politiku shvaća kao djetinjastu igricu u kojoj odgovornost ne igra nikakvu ulogu i u kojoj je trgovina ustupcima temelj svega: to je šibicarska politika bez osjećaja za opće dobro i vlastitu vjerodostojnost, politika koja se sastoji od niza sitnih prevara, spinova i bezobrazluka, i čiji je vijek trajanja od danas do sutra. Predsjednicu HDZ-a sad zanima samo kako se održati na vlasti i da bi to postigla ona je spremna proliti sve dobro što je učinila, a okončanje pregovora s EU nesumnjivo spada među rijetke vrlo pozitivne rezultate njezine vladavine. Jer, misli ona, što će mi Unija, ako nisam na vlasti? Ispunjavanje europskih standarda ionako nije bilo izraz autentične volje Jadranke Kosor i vlasti koju ona predvodi: radilo se o pritisku izvana kojem se podleglo da bi se mogli ušićariti politički poeni na domaćem terenu, a kako ti poeni očito nisu dovoljni, valja posegnuti za antieuropskom i anticivilizacijskom retorikom koja će pomoći održanju na vlasti. Smjesa je bljutava, normalnog čovjeka tjera na povraćanje, no žalosno je da se treba pojaviti članak u FAZ-u da bi premijerkin kninski ispad postao relevantna tema, tema koja nadmašuje ritualna augustovska hrvatsko-srpska prepucavanja.
Politički blizanci
Žalosno je da na ovdašnjoj političkoj sceni nema iole utjecajnije figure koja bi se s premijerkom sukobila oko njezinih toplih pozdrava Gotovini i Markaču. Šef države Ivo Josipović i predsjednik SDP-a Zoran Milanović već se mjesecima javno svađaju s Kosor – raspon tema za svađu širok je koliko i beznačajan – ali ne daj bože da bi s njom ušli u sukob kad se radi o osuđenim generalima. Mudro šute, jer je suština njihove politike vrlo slična srži premijerkine političke doktrine: sve se svodi na sitno kalkuliranje u kojem nema mjesta za moral, dosljednost i čvrste stavove o najbitnijim pitanjima ovoga društva. Zašto napadati premijerku zbog otvorenih iskaza ljubavi prema ratnim zločincima, kad to može donijeti samo štetu na izborima, a političari nisu tu da zauzimaju stavove, nego vlast? Lakše se konfrontirati oko imenovanja ambasadora ili potpisa na ugovorima ili datuma izbora: tako se u javnosti stvara dojam o različitosti političkih grupacija koje su, u osnovi, iste, jer su im metode i ciljevi identični. Spinovi, prevare, bezobrazluci, vatreni govor o nevažnostima i prešućivanje svih tema u kojima bi se mogli zamjeriti jednom dijelu birača. Jer nije cilj popraviti i ozdraviti ovo oboljelo društvo: cilj je uspeti se na vlast i onda idućih četiri ili pet godina poduzimati samo ono za što se misli da će produžiti užitak vladanja.
Autor/ica
