Donatella Di Cesare: Tehno-suverenizam

Izdvajamo

• Ovakvo "izvanredno stanje" u vanjskoj politici, odnosno suspenzija demokracije, tako da građani, čak i da su htjeli, nisu mogli izabrati ništa drugo, pridodaje se prethodnoj suspenziji, koju dobro poznajemo, suspenziji demokracije od strane ekonomskog diktata, odnosno potpunoj podređenosti politike financijskom upravljanju, politike svedene u tu svrhu na menadžersku upravu. Prethodna talijanska vlada, vlada Maria Draghija, kako god je ocijenili, bila je odlučujućim korakom prema daljnjoj tehničkoj suspenziji politike.

Povezani članci

• O besmislu hrvatske države
• “Hrvatska poslije izbora možda i neće biti crvena, ali mora biti antifašistička”
• Ahmed Burić: Ne smijemo pristati da nas nauče da mrzimo
• STARI SVJETSKI POREDAK ILI ANTIHRVATSKA ZAVJERA NA CORINTHIANS ARENI
• FTV i RTRS: Predsjednikov medij ponovo zakazao
• POSTJUGOSLAVENSKI REKVIJEM: FUGA SARAJEVO, SEFER YITZKOR (3.)

Foto: Europa Press

Nema sumnje da je izbor Ignazia Benita La Russe na drugu po rangu dužnost u Talijanskoj Republici, dužnost predsjednika talijanskog Senata, kao i izbor filoputinovskog integralista Lorenza Fontane, koji je dogurao do predsjednika Zastupničkog doma, prava pravcata trauma za većinu građana. Ne samo zato što te dvije figure unose podjelu, nego zato što odražavaju mračnu i odbojnu sliku zemlje: ono što je Italija dijelom bila, što više nije, što više ne želi biti. Tko se u njima može prepoznati? Nije teško predvidjeti da će to u skoroj budućnosti biti izvorom naprslina, napetosti, sukoba. Međutim, bilo bi pogrešno protumačiti ovaj izbor predsjednice talijanske vlade Giorgie Meloni kao puku sramotnu gestu, potvrdu neobuzdane arogancije. Opoziciji, dakako, ništa nije dodijeljeno, kao što bi to trebalo biti u demokraciji, ali u tom pogledu već postoji duga tradicija.

Riječ je o tome da taj izbor ne predstavlja prvi korak jedne post-fašističke politike, usmjerene na oživljavanje noćnih mora razdoblja fašističke vladavine, aveti prošlosti. Umjesto toga, taj se izbor mora uokviriti političkim projektom bez presedana koji se može nazvati tehno-suverenizmom i nije ništa manje alarmantan. Podsjećam da ta formula, koju je lansirao politički filozof Gilles Gressani, već neko vrijeme lebdi u zraku i već se godinama diskutira o imenu za desnicu – far right, krajnju, ekstremnu, radikalnu, a ipak ne manjinsku – koja, unatoč tome što je stara, vrlo stara, ima sposobnost i spretnost da se predstavlja kao nova. Ranije smatrana opscenom, danas je normalizirana u javnom prostoru. Ta desnica, iako ne skriva svoju fašističku provenijenciju, ne pokazuje ideološki kontinuitet, nije tu da bi ga zahtijevala. Predstavlja se (i u osnovi jest) kao projekt kadar nositi se s nestabilnošću vremena zahvaljujući re-akciji, reakcionarnom oslanjanju na znane i prisne osnove, korijene, identitete.

Prvo uperena na Trumpa, zatim na Orbána i Morawieckog (ali primjera je sve više), sada su svjetla reflektora očito okrenuta prema Meloni koja se sprema oblikovati ovaj projekt kojem ide u prilog ratni kontekst. Kao što sam prije nekoliko mjeseci pokušala obznaniti, trenutni scenarij obilježen je rasjedom, sada vrlo dubokim, koji dijeli i ranjava Europu na rusko-ukrajinskoj granici. Rasjed je granica prijatelj-neprijatelj u smislu kako ga razumije Carl Schmitt. To vrijedi i s jedne i s druge strane. U oba slučaja prevladava žestoki, nemilosrdni i uznemirujući neonacionalizam, koji odjekuje i u europskim zemljama. Hvali se patriotska pripadnost protiv ruskog Neprijatelja – tko nije s nama, taj je izdajica. Europa se ponovno okuplja oko NATO-vog oružja i ratnih diktata. Nazovite to, ako želite, “atlantizmom”. U taj i takav kontekst olako se može smjestiti nova desnica.

Ovakvo “izvanredno stanje” u vanjskoj politici, odnosno suspenzija demokracije, tako da građani, čak i da su htjeli, nisu mogli izabrati ništa drugo, pridodaje se prethodnoj suspenziji, koju dobro poznajemo, suspenziji demokracije od strane ekonomskog diktata, odnosno potpunoj podređenosti politike financijskom upravljanju, politike svedene u tu svrhu na menadžersku upravu. Prethodna talijanska vlada, vlada Maria Draghija, kako god je ocijenili, bila je odlučujućim korakom prema daljnjoj tehničkoj suspenziji politike.

Giorgia Meloni je bila vrlo vješta ne u osiguravanju kontinuiteta, kako se to malo površno kaže, nego upravo u preuzimanju tehnokratske logike, koja ide u prilog elitama, a da pritom – i to je poanta – nije upala u elitističku zamku (u koju je upala glavna stranka ljevice). Štoviše, oslonjena na prošlo nasljeđe, postala je borkinja za narod. Tako je došla do izvanrednog izbornog rezultata. S druge strane, nije novost da je tehnokracija proizvela raskol između elite i naroda, uzrokujući populizam u svim njegovim oblicima. Uostalom, danas biti blizak narodu, ukratko, biti mali populist, nikako nije negativan izbor.

Ali populizam Giorgie Meloni je suverenistički populizam, populizam koji brani suverenitet nacije na reakcionaran i, na neki način, atavističan način. Domoljubni zanos leži u shvaćanju demosa kao etnosa, naroda kao etnije, između veza krvi, tla, porodice. Odatle opsjednutost identitetom i ksenofobija, shvaćena kao strah od svega stranog i drugog, što bi moglo unijeti izmjene: kozmopolitska modernost, homoseksualci, feministkinje, crnci, jednosmjerna misao, intelektualci itd. Zgrušavajući se oko domoljubnog i suverenog “mi”, Talijani se tako pripremaju zapljeskati Giorgi Meloni, spasiteljici i iskupiteljici nacije prepuštenoj na milost i nemilost valovima dosad neviđene oluje. Ne zna se s kakvim posljedicama po demokraciju.

Tehno-suverenistički eksperiment, temeljen na političkoj shizofreniji, u ovom je obliku novina i može se kao takav predstavljati. Italija će nažalost biti laboratorij.

Preveo s talijanskog: Mario Kopić

Il Fatto Quotidiano