Donatella Di Cesare: Mit o suverenosti

Izdvajamo

• Pitanje "teritorijalnog integriteta" još je kontroverznije. Nacija je jedinstven način grupiranja čovječanstva na temelju rođenja. Nacija se ne poklapa s državom. Postoje nacije bez države, kao što su Kurdi, i postoje države koje sadrže više nacija, kao što je Španjolska. Podjela evropskog teritorija na nacionalne države, osobito na istoku, bila je težak i kontraproduktivan zadatak. Zahtijevati etničku homogenost i ukorijenjenost u zemlji znači otvoriti vrata ultranacionalističkim pritiscima. Separatizam je - pomislite na južnotirolski ili katalonski - odgovor na to. Granica, uvijek umjetna, umjesto da bude zajedničkom linijom otvorenih političkih i jezičnih zajednica, postaje ratnim bojištem. To je ono što se danas događa u Ukrajini, gdje stotine i hiljade, definirani kao "heroji", žrtvuju svoje živote za staru i neobranjivu ideju "domovine".

Povezani članci

• O ideološko-političkom obrascu u SPC:Umesto istorijskog proslova
• Konzerve ukidaju Ministarstvo kulture
• Esad Bajtal na protestima u Sarajevu: Pobuna je ljudsko pravo, demokratsko pravo i civilizacijsko dostignuće
• Bilježnica Robija K.: Tonino i Franino
• BiH izborno ogledalo
• Marinko Čulić: Badava ti, papa

Foto: Twitter

Na golemom ukrajinskom teritoriju, gdje ima mnogo manjina, profilira se stanovništvo koje govori ruski, stanovništvo drukčije s povijesnog, političkog i kulturnog stajališta. Nakon amblemskog poglavlja Krima, anektiranog od Rusije nakon referenduma 2014, Kijev je svakako pogriješio što Donbasu nije dao autonomni statut. U oba slučaja, pravodobna neovisnost potvrdila bi one razlike koje se nisu mogle izbrisati i možda bi se izbjegao sukob. Sada su samoproglašene narodne republike Donjeck i Lugansk, koje je priznala Ruska Federacija, u osnovi apsorbirane invazijom. Evropa, koja je rođena da pobijedi nacije i da jamči kohabitaciju među narodima, umjesto toga bespomoćno svjedoči svojevrsnom bratoubilačkom građanskom ratu. Međutim, upravo se odavde može krenuti iznova, s jedne strane radikalnim preispitivanjem suvereniteta i teritorijalnog integriteta, a s druge strane ciljajući na velike političke ciljeve mira i suživota.

Premda je međunarodni politički scenarij sumorniji i konfuzniji no ikad, ocrtavaju se dva različita trenda u načinu rješavanja ovog novog evropskog sukoba.

S jedne strane, postoje oni koji taj novi evropski sukob opisuju kao Putinov rat protiv svijeta, pribjegavajući konsolidiranim antitezama: ludilo protiv razuma, barbarstvo protiv civilizacije, tiranija protiv demokracije. Novi Džingis-kan, dežurni Hitler, prijeti napretku, sije destrukciju, izaziva apokalipsu. U ovoj viziji Ukrajinci se “žrtvuju za nas”, obrazujući svjetsku predstražu, neophodnu barijeru, prije nego što se slijepo nasilje proširi posvuda. To je način tumačenja događaja koji, osim što je ahistoričan, depolitizira sukob, ignorirajući razloge koji su ga pokrenuli. To ne znači da ova tendencija, koju prije svega podržavaju Sjedinjene Države, ne slijedi ultra-politički cilj, naime širenje rata, predstavljenog u njegovoj prirodnoj neizbježnosti. Iz svjetskog poretka od prije nekoliko mjeseci prelazimo u kozmičku konfuziju, u nečitljiv kaos, gdje se svako zlo, od recesije do gladi, čini fatalnim, bez lijeka.

S druge pak strane, postoji oprečna tendencija koja ima za cilj prostorno i vremensko razgraničenje sukoba. Iako mu je suđeno da ostane na papiru, italijanski mirovni plan, koji je Rusija odbacila, ipak ima simboličku vrijednost. I sadrži poruku: četiri su točke na kojima bi snage političke diplomacije trebale intervenirati kako bi prekinule lanac pogubnih učinaka. Šteta što Italija, šaljući sve više oružja jednoj od dviju strana, obesnažuje plan sprječavajući mogućnost da bude protagonistom pregovora. S onu stranu ove shizofrenije, ostaje poruka i identifikacija točaka.

Treća točka, možda najproblematičnija, ali svakako najkonkretnija, tiče se pitanja teritorija i granica, napose Krima i Donbasa. Upravo iz tog razloga ona je zanimljiva s filozofsko-političkog stajališta. Nije slučajnost da su dva izraza lansirana kao opomena i upozorenje protiv mogućeg sporazuma: “suverenitet” i “teritorijalni integritet”. Italijanski premjer Draghi ih je također preuzeo, rekavši: “Ukrajina, a ne drugi će odlučiti koji će mir prihvatiti”. Ovdje se nahodi model suvereniteta koji je već poodavno upitan. Kao što je malaksala apstraktna sloboda pretpostavljenog autonomnog subjekta, jer se postaje slobodan samo preko drugih i s drugima, tako je u sadašnjem scenariju nezamisliv suverenitet nacije oslobođene od obaveza spram drugih nacija. Kohabitacija s narodima ublažava i ograničava svaki suverenitet – otuda i sama ideja Evrope (osim ako se ne želi poništiti). Stoga Ukrajina ne može sama odlučivati ​​koji će mir prihvatiti, s obzirom na to da je u pitanju budućnost svih evropskih naroda, da ne govorimo o najslabijima i najizloženijima na drugim kontinentima.

Pitanje “teritorijalnog integriteta” još je kontroverznije. Nacija je jedinstven način grupiranja čovječanstva na temelju rođenja. Nacija se ne poklapa s državom. Postoje nacije bez države, kao što su Kurdi, i postoje države koje sadrže više nacija, kao što je Španjolska. Podjela evropskog teritorija na nacionalne države, osobito na istoku, bila je težak i kontraproduktivan zadatak. Zahtijevati etničku homogenost i ukorijenjenost u zemlji znači otvoriti vrata ultranacionalističkim pritiscima. Separatizam je – pomislite na južnotirolski ili katalonski – odgovor na to. Granica, uvijek umjetna, umjesto da bude zajedničkom linijom otvorenih političkih i jezičnih zajednica, postaje ratnim bojištem. To je ono što se danas događa u Ukrajini, gdje stotine i hiljade, definirani kao “heroji”, žrtvuju svoje živote za staru i neobranjivu ideju “domovine”.

Na golemom ukrajinskom teritoriju, gdje ima mnogo manjina, profilira se stanovništvo koje govori ruski, stanovništvo drukčije s povijesnog, političkog i kulturnog stajališta. Nakon amblemskog poglavlja Krima, anektiranog od Rusije nakon referenduma 2014, Kijev je svakako pogriješio što Donbasu nije dao autonomni statut. U oba slučaja, pravodobna neovisnost potvrdila bi one razlike koje se nisu mogle izbrisati i možda bi se izbjegao sukob. Sada su samoproglašene narodne republike Donjeck i Lugansk, koje je priznala Ruska Federacija, u osnovi apsorbirane invazijom. Evropa, koja je rođena da pobijedi nacije i da jamči kohabitaciju među narodima, umjesto toga bespomoćno svjedoči svojevrsnom bratoubilačkom građanskom ratu. Međutim, upravo se odavde može krenuti iznova, s jedne strane radikalnim preispitivanjem suvereniteta i teritorijalnog integriteta, a s druge strane ciljajući na velike političke ciljeve mira i suživota.

Preveo s italijanskog Mario Kopić

Donatella Di Cesare, Il falso mito dell’Ucraina con confini liberi, Il Fatto Quotidiano, 27.5.2022.