Donatella Di Cesare: Ljevica, pacifizam i antisemitizam

Izdvajamo

• Dok bombe padaju, a s obje strane raste volja za uništenjem drugog, vjerujem da zadatak onih koji su pacifisti nije marširati naokolo uzvikujući drevne riječi mržnje protiv Izraela, već prije tražiti oslobađanje taoca i prekid vatre, ukazujući na moguće načine mira. Za mene je sudbina ova dva naroda tijesno isprepletena, više nego ikada, u tragediji. I na neki su način pozvani svjedočiti da su zajednica i državljanstvo mogući i s onu stranu država.

Povezani članci

• Predsjednički izbori u SAD: POČETAK KRAJA?
• Anđelko Milardović:Srbija glumi novog balkanskog žandara i nastoji pisati novu povijest
• Kurspahić: Duhovi devedesetih
• Ukinimo HDZ!
• Šok s motkom
• Vesna Pešić:Smrt na domaku srpskog sna

Izrael, pojas zemlje okružen vječito zaraćenim arapskim zemljama, učinio je mnogo pogrešaka, nadasve posljednjih godina pod uskogrudnim i tupavim vodstvom Netanyahua koji je favorizirao brojna naselja koja su promijenila krajolik Zapadne obale – da ne spominjemo ostale odluke. Ali uvjet pacifističkog diskursa je sposobnost razlikovanja. I ne misliti da je Izrael tlačitelj, a da su Palestinci potlačeni – opet djetinjasta i zavodljiva jednadžba. Palestinski protonacionalizam ima svoje odgovornosti, uključujući i neprihvaćanje vlastite države kad je za to bilo vrijeme

Piše: Donatella Di Cesare

Izabrati mir za mene je oduvijek značilo pokušati se distancirati od neposrednih podrški i pristajanja, kojima svi često podliježemo, kako bismo vidjeli sukob s distance, usredotočujući se na krivice i razloge. To je ono što sam nastojala činiti od početka rata između Rusije i Ukrajine. I danas, u ovom sukobu, još šokantnijem i potresnijem, nastojim gledati dalje od bojišta, zauzimanja strana, masakra. Nakon traume od 7. oktobra, međutim, kako su dani prolazili, imala sam dojam da se, osim početne blage solidarnosti, podiže val drevne zavisti i zlobe, nepopustljive mržnje. Izrael – „teroristička država”, „okupacijska sila” itd. – Čekala sam jer sam se nadala da će pristići jasne riječi kako o razlikovanju Netanyahuove vlade od ostatka Izraelaca, tako i o političkoj analizi Hamasa. To nije bio slučaj, osim rijetkih izuzetaka. U najboljem slučaju, kruže bezazlene i šuplje parole, u najgorem pak, užasna antižidovska mržnja.

Ovo se očito tiče ljevice, moje strane. Poznato je da tema „ljevica i antisemitizam” ima povijest koja traje desetljećima. Ali jasno je da se sve to enormno zaoštrilo. Tako sam čula kako se nonšalantno govori da Izrael ima tražiti oprost zbog „istočnog grijeha“. Koriste se religijske kategorije. Grijeh je nalaziti se ondje gdje se ne bi trebalo nalaziti. Židovi, ti vješti profiteri, iskoristili su osjećaj krivnje Europljana i naselili se ondje, oduzevši zemlju Palestincima. Lijepa inverzija: od žrtava su postali krvnici, nanoseći drugima ono što su govorili da su sami pretrpjeli. Osveta! Grijeh potom, ako je istočni, ostaje. Neizbrisiva mrlja koju ništa ne može ukloniti. Polazeći od toga – pogledajte borbe povijesnim kartama na društvenim mrežama – Izrael je izvan svog mjesta, Izrael je bespravan, nelegitiman. A Izraelci su „okupatori“. Što god oni činili.

Osim toga, budući da Izrael posljednjih godina ima lice Netanyahua, on po definiciji predstavlja desnicu. Izrael = desnica. Ljevica = anti Izrael. S moje točke gledišta, nepojmljiva jednadžba, a opet teška za razdrmati. Dodatna ratna fronta. Ozbiljna šteta za Izrael. Ali možda još gora šteta za ljevicu koja u ovoj situaciji pokazuje nedosljednost, prazninu misli, nedostatak političke analize. Pa ipak, Michel Foucault je već zabrljao s iranskom revolucijom. Hamas nije samo organizacija i ima političku težinu. Ali onda bi emancipacija palestinskog naroda prolazila i prolazi kroz strašnu islamizaciju. Ova ljevica, zaostala od prije nekoliko desetljeća, koja brani jednu frontu protiv druge, nije pacifistička. Vrlo je antisemitska. I to je dokaz njezina lošeg zdravstvenog stanja.

Negiranje povijesti židovskog naroda u njenom kontinuitetu vrlo je ozbiljno. Čak i prije Šoe, valovi europskih Židova vratili su se ondje gdje su oduvijek bili. I vratili su se – sve više odbačeni i izbljuvani od strane Europe – s velikim političkim projektom: projektom kibuca, socijalističkih zajednica u kojima se prakticira jednakost, pravda i gostoprimstvo. Uostalom, kako zamisliti europsku ljevicu bez judaizma? Uobičajene meni drage filozofe neću spominjati. Želim podsjetiti na dva imena možda zaboravljenih Talijana: Umberto Terracini i Enzo Sereni. Naravno, istina je da je utemeljenje nacionalne države stvorilo mnoge probleme. Za mene svaka nacionalna država diskriminira, teži nasilju, teži postati etničkom. Sjetite se samo sadašnje Italije s njezinim zakonom o državljanstvu.

Izrael, pojas zemlje okružen vječito zaraćenim arapskim zemljama, učinio je mnogo pogrešaka, nadasve posljednjih godina pod uskogrudnim i tupavim vodstvom Netanyahua koji je favorizirao brojna naselja koja su promijenila krajolik Zapadne obale – da ne spominjemo ostale odluke. Ali uvjet pacifističkog diskursa je sposobnost razlikovanja. I ne misliti da je Izrael tlačitelj, a da su Palestinci potlačeni – opet djetinjasta i zavodljiva jednadžba. Palestinski protonacionalizam ima svoje odgovornosti, uključujući i neprihvaćanje vlastite države kad je za to bilo vrijeme.

Dok bombe padaju, a s obje strane raste volja za uništenjem drugog, vjerujem da zadatak onih koji su pacifisti nije marširati naokolo uzvikujući drevne riječi mržnje protiv Izraela, već prije tražiti oslobađanje taoca i prekid vatre, ukazujući na moguće načine mira. Za mene je sudbina ova dva naroda tijesno isprepletena, više nego ikada, u tragediji. I na neki su način pozvani svjedočiti da su zajednica i državljanstvo mogući i s onu stranu država.

Preveo s talijanskog Mario Kopić

Il Fatto Quotidiano, 2. 11. 2023.